Ukorak s vremenom

Večer sa Zlatomisnikom

„Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda”
(Antun B. Šimić)

VEČER SA ZLATOMISNIKOM

(fra Andrijom Nikićem)
srijeda, 28. studeni 2018.

NAPRETKOV DOM U MOSTARU.

Marija Dubravac

DJEČAK IZ RUŽIĆA

FRA ANDRIJI NIKIĆU UZ PEDESETU OBLJETNICU MISNIŠTVA

(1968.-2018.)

Prvi siječnja, četrdeset druge,
odjeknula novost Ružićima:

– Evo sreće usred ratne tuge
– Paško Nikić malog sina ima!

Darova ga majčica Anica,
Rodu našem baš na Mlado ljeto.

Nikić kuće lijepa uzdanica,
Novo ljeto sretno započeto.

Dobi dijete ime Stjepan – Stipe,
po svetome prvomučeniku.

Lagan život svetac ne obeća,
na čelo mu tisnu križa sliku.

Od prvoga djetinjeg koraka
dječačića pratila nevolja:
Dragi otac pogibe u ratu,
na srdašcu osta’ teška bolja.

Do Klobuka dvanaest kilomet’ra
– dvanaest nazad – u školu je priš’o,
Bilo sunca, kiše, snijega, vjetra,
tri godine momčić pješke iš’o.

Eto muke Nikić sirotanu,
što stariji više će je biti.

Više patnje, miliji si Bogu,
a’reola pobjednike kiti.

Život klizi, mladac posti, moli
– sini zvijezdo nebeska u mraku.

Pokaži mi pute savršenstva,
bit svećenik imam volju jaku.

Sinj i Zagreb ‘klešu’ učenika,
do cilja se ne dolazi lako.

Treba proći stopom mučenika,
i sveci su prolazili tako.

U Visovca drevnom samostanu
prosvijetli ga snaga sv. Duha.

Prihvatio Milost Božju, danu
– bit će ‘ratar’ nebeskoga kruha.
Rim, Sar’jevo, Vareš i Visoko,
znanje kupi Hercegovac vrli,
Sretna suza orosila oko,
sveti oltar s ljubavlju prigrli.

Siromaštvo, poslušnost,
čistoću, obećao idealu Kristu,
Prezirat će zem’ske doli zloću,
darovati Bogu dušu čistu.

I drugi put bi mu određeno
dobit ime mučeničkog stvora –
Apostola, Svetoga Andrije;
Franjevac se žrtvovati mora.

Cvjetna bašča nij’ za svećenika,
nagrada mu Kalvarija trnja.
U Nebu ga čeka lovorika,
on je sijač nebeskoga zrnja.

Hajd’ ponovno u Antonijanum,
u knjigama tek se mudrost krije.

Dobi naslov: Fra Andrija Nikić,
časni doktor iz teologije.

Desetljeće na sveučilištu,
mlade ptiće novim znanjem hrani.

Pod budnim mu okom proletješe
sokolovi rodu odabrani.

Imenovan arhiv – knjižničarom,
u povijesne spise budno gleda,
Bdije, uči, svjesnošću i marom,
djelo ruku izbrojat se ne da.

Povjesničar – na znanstvenom skupu,
kao dragulj umom, duhom, sije.

Amerika nagradu mu dijeli:
Vrli doktor iz filozofije.

O knjižnici zavičajnoj brine,
devedeset svezaka objavi;
Kras Mostara i Hercegovine
– domoljublje Andriju proslavi.

Danju radi, noću piše knjige,
mnoge knjige – Hrvatima dika.

Zaradio odličje Matice:
spom’ – priznanje Marulića lika.
Život kratak, vrijeme dragocjeno,
slijedi Nikić stope franjevaca –
Bakul’, Buntić’, Glavaš’ i Mandića,
franjevačkih mostarskih otaca.

Milom puku blago treba zgrćat,
blago što no prošlost davnu slovi.

Prema grobu pradjedova svrćat
– povijest tvore junački sinovi.

A da djelo o svom tvorcu zbori,
u Mostaru, naporima, mukom,
Brižni Nikić HAZU društvo stvori
– okruni mu ime slavolukom.

U ulici Kneza Višeslava,
u ”Napredku” čudo se događa –
Buja, raste, fra Andrije slava,
tu se znanost i kultura rađa.

Mili Bože, čestita li stvora,
da ga čovjek na rane previja!
Takav dragulj, sreću odozgora,
ima samo Majka Kroacija.

Putem duge zemske Kalvarije,
sl’jedeć svece i raspetog Krista,
Pedeset se navršilo ljeta
otkad zavjet franjevački blista.

‘Kamenjarski’ dječak iz Ružića
što na Novu rodi se godinu,
Zlatnim pirom svetoga misništva
uresio Herceg – Domovinu.

Samo rijetki do oltara stižu,
a još rjeđi do pira zlatnoga.
Mnogo zvanih, malo odabranih,
u žitnjaku Gospodara Boga.
Uskliknimo, braćo sretnim glasom:
”Fra Andrija, živ nam i zdrav bio!
Dobra djela, pokore i žrtve,
vječni Bog ti u raju platio.
Čestitke nam radosnice primi,
takav genij ne rađa se često.
U srcima hrvatskog naroda,
u sve v’jeke sigurno ti mjesto.”