Prije 35 godina hrvatska kultura je probeharala u Mostaru

U Mostaru je prije 35 godina (od  31. ožujka do 6. travnja 1991.) Hrvatsko kulturno društvo Napredak ostvarilo Tjedan hrvatske kulture u Mostaru. Toga tjedna, nakon tmurnih desetljeća, dogodio se susret hrvatske baštine s ljudima. Dani i  večeri su nadrastali forme predstavljanja i pretvorile se u snažan, osobni doživljaj i radosni poticaj. Franjevačka crkva i katedrala te hramovi kulture postali su  košnice radoznalih sugrađana. Dvorane su bile ispunjene radoznalim osobama, ali ono što je nosilo dane nije bio broj ljudi nego dubina prisutnosti. U prostorima koji sami po sebi sabiru, riječi i instrumenti prestali su biti vlastiti i pretvorili se u ohrabrujuće iskustvo.

Zvukovi i riječi prenosile su ono što je bilo u crkvama, knjižnicama, kazalištima, galerijama, skupovima otkrivalo je tajne koje čovjeka bogate kada se susreće sa svojim korijenima i sa sobom, te se vraća u svoj dom osviješten, obogaćen i pozvan na ustrajno praćenje tjednog programa i doživljava osobnu suradnja.

Književnik prof. fra Jakov Bubalo je svoje doživljaje objavio u Našim ognjištima, a ja ih, nakon 35 godina, nudim čitateljima za prisjećanje i razmišljanje.

Napretkov TJEDAN HRVATSKE KULTURE

Tjedan Hrvatske kulture u Mostaru 31. ožujka do 6. travnja 1991.  Jakov Bubalo, Grad na Neretvi procvjetao hrvatskim beharom, Uz tjedan Hrvatske kulture u Mostaru,  Naša ognjišta, 21/1991., svibanj, br. 5., str. 11.

Grad na Neretvi procvao hrvatskim beharom

Uz tjedan Hrvatske kulture u Mostaru

U prvi kliktaj tekućeg prolj­eća, prokliktalo je i novo proljeće hrvatske uljudbe u Mostaru. Trobojno hrvatsko proljeće, s crvenim, bijelim i plavim procvalim beharom. Ono žuđenp proljeće za kojim su isposnički čeznuli neizbrojni hr­vatski naraštaji. No ledenim hr­vatskim zimama ižeženim spari­nama kao da se uopće nije nazirao kraj. U sveudiljnom iscrpljujućem hrvatskom postu, postilo je i srce i duša. pa svega hrvatskoga, pa i od mironosne hrvatske uljudbe, l mnogi su u svom bolnom i zdvojnom bez­nađu pomišljali kako tom hr­vatskom isposništvu uopće ne­ma kraja.

Još prije samo godinu dana nije se moglo ni sanjati o neka­kvu bliskom Tjednu hrvatske kulture u Mostaru, l samo malo prije toga nije se moglo sanjati ni o hrvatskom imenu u Mosta­ru. A kako bi se o tome i moglo sanjati, kad je i samo ime mos­tarskoga Hrvatskoga pogrebnog društva doskora bilo na rubu zabrane?! Kad je (pre)minulim moćnicima bila zazorna i hrvat­ska pogrebna označnica, kako im onda ne bi bila zazorna hrvat­ska životvorna označnica!

Sadašnja pak trobojna slika Grada na Neretvi, u prvi kliktaj tekućeg proljeća, uskrisava u meni prizore prohujalih desetlj­eća. Davnih i donedavnih ljeta Gospodnjih. Neprispodobivih i nespojivih s prizorima novo-uskrsloga tekućeg proljeća…

Nekoć davno, u danima moga djetinjstva, zelenomodra rijeka Neretva, u svom protoku kroz Grad na Neretvi, rumenila se od tople krvi nevinih franjeva­ca, a ovoga časa mostarski franjevac dr. fra Andrija Nikić st­oji na čelu obnovljenoga Hr­vatskoga kulturnog društva „Napredak”, koje je upravo priredilo Tjedan hrvatske kul­ture u Mostaru.

Nekoć davno, u danima moga dječaštva, dok pohađah prve razrede mostarske gim-nazjje, neki moji školski sudruzi doživješe u ovom gradu teški progon, samo zbog iskrene privrženosti svojoj hrvatskoj i kršćanskoj baštini, a ovoga časa u srcu toga istoga grada razliježe se milopojna jeka hr­vatske hvalospjevnice „Lijepe naše” i bruji operni slavopoj Kristu Spasitelju i njegovoj Maj­ci Mariji.

Nekoć nedavno, u danima mojih zrelih godina, mojoj ro­đenoj sestri Branki u jedinom drugom izvanhercegovačkom mjestu vlastodržački glasnogo­vornici zaprijetiše otpuštanjem s profesorske glazbene službe, samo zato što sam ja, njezin brat, fratar i što su njezine dvije sestre časne sestre. A ovoga časa ta ista moja sestra Branka s istom profesorskom službom nastupa u okviru Tjedna hrvatske kulture, kao ravnateljica pjevačkoga zbora u mostarskoj stolnoj crkvi — s nizom duhov­nih skladba umjetničkog ishodi­šta. Odmah molim oproštenje što ovdje ispadoh preveć oso­ban. Ali ovu osobnu (ne)zgodu ne mogoh nikako mimoići.

l tako bi se mogao redati red u nedogled. Sve suprotnost do suprotnosti. Spoj nespojivog. Stvarnost nepojmljivog. Tjedan hrvatske kulture u Gradu na Neretvi, nakon pola stoljeća hr­vatske šutnje u istom gradu. Zamašni mostarski tjedan hrvat­ski, od Uskrsne nedjelje 31. ožujka do Bijele subote 6. trav­nja. Tjedan dana druženja i duhovnog blagovanja s izabra­nicima umjetničkog tvoriva i pjeva. Gotovo raskošna umje­tnička gozba uz izdašnu pomoć malih i velikih uljudbenih sredi­šta. Od Mostara do Sarajeva i Ivanić-grada. Od Splita do Za­greba i Moskve. Operni i dram­ski umjetnici. Glazbenici i pje­snici. Unatoč nekim neizbježnim otkazima, Tjedan hrvatske kul­ture u Mostaru razlistao se i raž-blistao u višeslojni uljudbeni dragulj. Organizatori bijahu samoprijegorni i neumorni. Zd­ušni i jednodušni. Rame uz rame svjetovnjaci i crkvenjaci. Franjevci i biskupijski svećeni­ci, l izvedbeni prostori bijahu skladotvorni. Stolna crkva, fra njevačka crkva i mjesno kaza­lište bili su, naizmjenice po dva puta, velikodušni domaćini pri­godnih umjetničkih priredaba, l posjetitelji su bili revni, l crkveni i svjetovni podjednako, l dužno­snici također. Tjedan hrvatske kulture u Mostaru počastili su svojom nazočnošću i mostarski biskup, i mostarski gradonačel­nik, i hercegovački provincijal, i bosanskohercegovački preds­jednik Hrvatske demokratske zajednice, i predsjednik bo-sanskohercegovačkoga Hrva­tskoga kulturnog društva „Na­predak”, pa čak i splitski grado­načelnik.

Tjedan je započeo na uskr­snu večer „Velikim uskrsnim koncertom ozbiljne glazbe” u stolnoj crkvi. Sudjelovali su zna­ni i znameniti umjetnici: Krunoslav Cigoj — tenor iz Zagreba, Blaženka (Bajka) Cigič-Milić — sopranistica iz Zagreba, Ferdi­nand Zovko — bariton iz Osije­ka i Dražan Milas —klarinetist iz Mostara, uz mostarski Simfonij­ski orkestar pod ravnanjem li­mara Lapinša i uz stalnu voditeljsku ulogu Sanje Damić iz Sarajeva. Oduševljeni pljesak mostarskoga slušateljstva kazao je sve o uspjehu te glazbene priredbe.

U ponedjeljak 1. travnja „Koncert ozbiljne i duhovne glazbe” u franjevačkoj crkvi. Namjesto oboljeloga Viče Vu­kova, nastupili su spomenuti operni pjevači iz predhodne večeri: Krunoslav Cigoj iz Zagreba i Blaženka Cigić-Milić, rođena Mostarka. K tome i milopojna sopranistica Jelena Zimenkova iz Moskve. Sve u svemu, još jedna nezaboravna glazbena večer.

U utorak 2. travnja na pozornici mostarskog kazališta drama Hrvatskoga narodnog kazališta iz Splita „Ne ostavljaj me samog”. U dramskim prizo­rima sudjelovale su samo tri osobe, ali su svojom igrokaznom porukom ostavile dubok, pa možda i neizbrisiv dojam. Bilo je i vrlo dirljivo i vrlo poučno pro­matrati jedno uočljivo naličje suvremenog svijeta, u kojem stare umirovljene osobe nema­ju svoga zasluženog mira — zato što su suvišne svima, pa i svojim najmilijima.

U srijedu 3. travnja „Velika književna večer”, opet u Kazali­štu. Bila je to zapravo pjesnička večer, na kojoj se iz raznih razlo­ga nisu pojavili neki već naj­avljeni gosti večeri, istaknuti hr­vatski književnici, kao što je Ivan Aralica, Vesna Krmpotić, Luko Paljetak i drugi. A na pje­sničkoj večeri nastupili su ugla­vnom pjesnici rođeni na herce­govačkom tlu. Među njima i pjesnik povratnik iz tuđine fra Lucijan Kordić. Oni su dobnim redoslijedom čitali svoje pje­sme i kraće pjesničke zapise. S obzirom na velik broj nazočnih pjesnika i na kratkoću raspol­oživog vremena, bio je to takav pjesnički „pljusak”, pred koiim nije bilo moguće ni otvoriti oko duha i srca. Jamačno bi učinak bio veći da je broj stihotvoritelja bio manji.

U petak 5. travnja „Večer vokalne glazbe” ponovno u stolnoj crkvi (katedrali). Nastu­pio je mladi zbor „Mi l ka Tmina” (prvaci Europe za 1990.) iz Ivanić-grada, pod ravnanjem Branke Bubalo-Paliska, rođene u Turčinovićima kraj Širokog Brijega. Zbor je izveo splet duhovnih, rodoljubnih i drugih umjetničkih skladba, a ocije­njen je visokom umjetničkom ocjenom.

l napokon 6. travnja u franjevačkoj crkvi zaključni „Ko­ncert ozbiljne glazbe”, u izvedbi čuvenih Zagrebačkih solista. Njihovu vrijednost poznaje cije­la glazbena Europa, pa i Šire svjetsko okružje. Kao posebna zanimljivost može se samo još iznijeti podatak da su Zagreba­čki solisti koncertom u Mostaru obilježili svoj tri-tisućiti javni nastup.

Tako je završio Tjedan hr­vatske kulture u Mostaru. U prvi kliktaj tekućeg proljeća i u tjed­nu Kristova uskrsnuća. S oza­renom nadom da je i hrvatsko ime u Gradu na Neretvi na­pokon doživjelo svoje trajno uskrsnuće…

Jakov Bubalo ^[1]

Upravo u toj raznolikoj jednostavnosti sažeta je i bit poruke Tjedna hrvatske kulture, što ga je zamislio, planirao i, s brojnim suradnicima, ostvario fra Andrija Nikić. U tihim pomacima koji mijenjaju svakodnevicu organizator je pokrenuo novo razdoblje otkrivanja, upoznavanja, širenja i bogaćenja hrvatskog kulturnog nasljeđa. Poruka tjedna je buđenje suvremenika na osobne doprinose knjižnicama, pismohranama, muzejima, galerijama, fototekama… svjesnije, jednostavnije i ustrajnije , prema Božjim talentima, umnažati sposobnosti, tragove prepoznavati, baštinu bogatiti i predstavljati –  više jedni za druge. Tijekom minulog razdoblja održali smo više od 400 kulturnih susreta, dva Međunarodna znanstvena skupa – jedan posvećen 600. obljetnici rođenja Kraljice Katarine, a drugi posvećen 1100. obljetnici Crkvenih  sabora i krunidbe kralja Tomislava .

I ovdje najavljujemo 1050. obljetnicu smrti kraljice Jelene i 950. obljetnicu krunidbe kralja Zvonimira za 8. i 9. listopada 2026. godine.

Godinama  obavještavamo, hrabrimo i potičemo hrvatske znatiželjnike, ljude dobre volje i znatiželjnike novim Akademijinim i Napretkovim kalendarima. Na njihovim stranicama, uz preslike religioznih motiva i prigodnu poruku ispisujemo podatke  da budu podsjetnica onima koji znaju, a putokaz onima koji žele znati više.

Hrvatski velikan, dobročinitelj i stručnjak svjetskog glasa, akademik Anton Kikaš napisao je svoj komentar:

„Poštovani, uvaženi i dragi  fra Andrija!

Nemam riječi koliko sam oduševljen s Vašim povijesnim i impresivnim kalendarom HAZU-a i HKD “Napredak”, a napose s Naslovom: Dopušta se javno štovati KRALJICU MIRA u Međugorju.

Divim se Vašoj dugogodišnjoj, neumornoj djelatnosti i plemenitosti.  Ova povijesna djela što Vi činite za dobrobit cijelog hrvatskoga roda, a iznad svega u promociji ISTINE, tko je Hrvatska i ponosni hrvatski narod.

Vi dragi prijatelju zaslužujete najviša odličja.

Zdušno Vam čestitam za sav Vaš trud i želim, Čestit Božić i obilje zdravlja i radosti u Novoj godini.    

Odani Vam Anton Kikaš.“

[1]. Jakov Bubalo, Grad na Neretvi procvjetao hrvatskim beharom, Uz tjedan Hrvatske kulture u Mostaru,  Naša ognjišta, 21/1991., svibanj, br. 5., str. 11.