Predstavljeno desetoknjižje dr. Zdenke Čorkalo

Na Blagovijest, 25. ožujka 2019. u velikoj dvorani Napretkova doma u Mostaru,  preda mnoštvom znatiželjnika omiljela autorica Zdenka, uz pomoć prof. Marine Radić i fra Andrije Nikića predstavila je svoje desetoknjižje.

Upozoreni porukom napretkova stipendiste i hrvatskog nobelovca Ive Andrić koji je napisao:

„Postoje umjetnici od čijih bi slika,
i crni đav’o glavu okrenuo.
Postoj i pjesnici  čije je pjesme teško razumjeti.
Ali postoje i oni čiji je jedini nedostatak što malo pišu.
Ali što napišu, to je isklesano, poetski izbrušeno pozlaćeno
i za sva vremena namijenjeno,“ nastavili smo otkrivati poruke  u knjigama drage liječnice dr. Zdenke Marić Čorkalo.

(1. Životois)

Životni radni vijek liječnica Zdenka je proživjela u Kliničkoj bolnici u Splitu. Za vrijeme Obrambenog – domovinskog  rata iz profesionalnih i domoljubnih razloga postala je  i braniteljica.  U knjiga ma dolaze na vidjelo njezina transcendentalna nadahnuća i traženje višega smisla te humanistička polazišta i poruke.

2. Pozdrav prof. Marine Kljajo

Prof. dr. Marina Kljajo-Radić se, nakon uvodne pjesme, obratila nazočnima  i, uz ostalo, rekla: „Poštovani posjetitelji i ljubitelji pisane riječi, sve vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem što ste došli u ovolikom broju pokloniti se spisateljici, Zdenki Marić – Čorkalo, autorici  deset knjiga. Njezine knjige nisu nastajale na običan način, one su nastale iz proživljenog ratnog iskustva u Domovinskom ratu, humanoj ulozi liječnice, uzoritom domoljublju, boli i tuzi nad stradanjem  i žaljenju što se gubi dužno poštovanje prema braniteljima, ali i svima koji su patili i danas pate kao žrtve nametnutog zaborava. Njezine knjige su poziv na dobrobit cijeloga društva u pitanju: „A gdje su nam junaci Domovinskog rata, gdje su nam ponosni učitelji i profesori, gdje su nam poštovani i dragi župnici, gdje su požrtvovani i uvaženi liječnici, gdje su drugi obični, potrebni i pošteni ljudi?“

Potom je, prof. Marina upozorila na Blagovijest: „Današnja svetkovina Blagovijesti donijet će nam kroz Zdenkine knjige poruke za dobrobit našega društva, ali i nas samih. Ova produhovljena liječnica i vrsna književnica u plodnom duhovnom i kreativnom proznom svjedočenju potvrđuje svoj humanizam, domoljublje i čovjekoljublje kroz realističku i umjetničku motivaciju. Nije je slučajno jedan fratar nazvao „sveta liječnica“.

„Možemo biti ponosni, završila je Marina, jer je njezino podrijetlo naše – podrijetlom je iz Posušja i to nas čini bližima ovoj ženi koja je svoj visoko humani poziv u sintezi s književnom riječi donijela i podijelila s nama.“

3. Neke Zdenkine poruke

Fra Andrija nam je, uz ostalo, pročitao neke mudroslovne poruke  što ih je utkala liječnica dr. Zdenka Marić Čorkalo u roman Fratar.

3.1. Liječnički poziv

Te poruke su fra Andriju potakle da nam upotpuni jedinstveni lik mudre Hercegovke pa saznajemo da je bolnica bila Zdenkin izbor. U tome zvanju ima nečeg višeg nego što je samo posao. U bolnici je dobila rat, čovjeka, zadovoljstvo i svoj mir.  Nažalost, kad ga izgubite, izgubili ste čovjeka i to ne samo liječnici, nego i oni čija je on bi ljubav, nada, pomoć, rješenje. Ona nikada nije željela prepričavati bolnicu.  Bolnica se jednostavno ne može prepričavati. Ona se može jednostavno živjeti. Ona  preporučuje svakome da kraće vrijeme živi tu bolnicu uz one koji u njoj rade.  U bolnici najviše ima umora. A umornima ne treba razonoda nego smisao. Smisao liječnika je pomoći, što znači dobiti rat. „koji put su, ističe dr. Zdenka, su samo bitke, ali više bitaka čin  rat.“

3.2 Mostograditeljica

Kako se za vrijeme Obrambenog rata dr. Zdenka uputila u Bosni i Hercegovini doživjela je divotu pogleda na Ramsko jezero i njegovu okolnu crveno – narančastu šumnu ujesen, malo prije nego će lišće otpasti i susret sa časnom sestrom vrtlaricom u jednom samostanu. Časna zna za razne vojske, ali kao da ne zna. Svojom pojavom može zavarati svakoga. Ona nema vremena za Zdenkino čuđenje jer želi dati, pokloniti, nahraniti, zamijeniti sve što se okom vidi. Liječnica je zapamtila savjet časne sestra koja joj je rekla da će ljepotu naći neki pogled.  U  samostanskom hodniku doktorica je zapazila natpis: „Čuvaj red i on će čuvati tebe“, te  priznaje da joj je rat prošao u brizi, umoru, strahu, čežnji, tuzi. Mir tuge zakopčan do grla.

Nova Bila je jedinstven susret. Crkva – bolnica i bolnica – crkva u jedinstvu koje samo može Duh Sveti voditi, stvarala je u ljudima i život i nadu. „Tamo gdje su posebno „rodila groblja“, prema riječima nevjerojatnog fra Franje Grebenara, tamo se uspravljao onaj koji je ostao živ i  njemu nema zabune treba li upravno gojiti svoju djecu“ usjeklo se u pamćenje naše liječnice te pridodaje:L „Da nije sjećanja na dobrote stvorene u nemogućim uvjetima i vjerodostojnosti ljudi od Crkve, tko bi upravan i uspravljen dočekao kraj rata?

U poplavi šutnje, a ne može se izgovoriti ni odmah a ni sve, jer rasplitanje u duši traje dugo, dakle u poplavi šutnje netko ipak progovori. Riječju potvrđuje i time poručuje koliko zla može stati u nepreglednom prostoru koji se zove ljuske duša. U tom istom prostoru dobrota s velikim naporom  gradi stube i penje se zlu preko ramena. „ Potom priznaje: „Uvijek sam vjerovala  u dobrotu“, da bi nadodala: „Sjeme dobra je ipak donijelo rod.“

3.3. Umjetna granica

Odlazeći i vraćajući se književnica de. Zdenka Marić Čorkao je zamijetila  državne granice. Poslušajmo je: „Događaji su se tako pleli i na kraju upleli. Što se tiče naroda, nekomu je palo na  pamet administrativno, granicom podijeliti jedan narod na dva. Niti je time narod promijenio ime niti značaj ni s ove ni s druge strane granice. Ako se nekada činilo to mogućim i izvedivim, želja podijeljenih nije ugasnula niti silom niti milom. Jedno je kad se negdje naselite, ostanete, volite to gdje ste onoliko koliko voljeti treba ili koliko se voljeti želi, to je jedno, a sasvim je različito kad se crtom podijeli, tebe koji si tu nikao i obikao, a drži se kao da nisi. Uvijek poštujući ovoga gdje si i onoga čiji si. Ili izaberi.“

I tako,  bilo koja teme, bilo koje mjesto, bilo koji događaj, bilo koja osoba u duši liječnice dr. Zdenke Marić Čorkalo ostavilo je dojam, a nakon umirovljenja  ona čita i smireno stavlja na papir mudroslovne poruke. Jer Zdenka voli „umatati ono što je svojom tvrdoćom promijenilo svakoga tko nije sebi bio najvažniji, jedini, najpametniji.“ Upozorava čitatelje: „Jedno je misliti a drugo je znati. A znati misliti – koliko ih je? Neka oni nastavljaju. Neka rastu tamo gdje smo mi stali, od  vrha naše glave, a ne od naših nogu. Glavno je ne dirati u temelje“ Zdenka idem dalje ispisivati nove stranice, nove romane, doživljavati nova predstavljanja, nove susret, nove radosti.

4. Neizbrisivi doživljaji

Potom nam je liječnica dr. Zdenka Marić Čorkalo u polusatnom govoru predstavila svaki roman. Njih deset s radosnom viješću: I jedanaesti je napisan.

Liječnica nas je, uzostalo, obdarilasa dvije priče:

4.1. Iz prve ruke

Jutrošnji poziv staroga fratra,  iz poznatog Gospinog svetišta, odmah me stavlja u pripravno stanje jer sigurno moram negdje žurno otići, inače on ne bi zvao ovako rano. Ali nije tako. Ne moram nigdje, nego mi javlja kako je upravo bila ona «naša» gospođa i dala da se rekne Sveta misa na poznatu nakanu. Žena  moli da to bude oko  Velike Gospe, jer se tih dana i zavjetovala. Prošlo je dvadeset i sedam godina od tada. Velik je to broj godina. Nikada se nas dvije nismo susrele  poslije događaja koji je učinio da do zavjeta dođe, pa stari fratar, u njezino ime  govori, kad bih ja  ove godine bila na toj Sv. misi, njoj bi  puno značilo a dalje što bude. Ne znam na što je mislio za dalje što bude ali tu stavljam točku kao što ju je i fratar stavio.

Srce mi nije netaknuta priroda, puno je doticaja i zagrljaja tuđih velikih boli. A nasukano je i  na vlastite, strme životne istine. Male misli odmetnice, bune se, ulijeću mi u rečenice, nagrizaju mi jezgru. Znam dobro da vrijeme udaljuje sitnice ali prave doživljaje ne. Zbog svega ovoga mi je muka, ne bih drage volje  išla  iznova gledati  tugu. Ionako je sve u mojoj glavi osijedilo, što god je u nju ušlo. Ne govorim mojima ništa ali nitko nije slijep.

Pred dvadesetsedam godina bila sam mladi specijalist i radila u Intenzivnoj jedinici jedne  bolnice. Vozilo Hitne nam je dovezlo dječaka od desetak godina kojega je udarilo vozilo na prometnici gdje se malo vodi računa o brzini kretanja  vozila. Pješaci se snalaze pretrčavanjem.  Odmah se vidjelo da su mogućnosti  za spasiti dijete vrlo male, da je smrt već došla i prošla, žureći se po nove natjecatelje. Susret s djetetovom majkom nije bio odmah do kraja iskren, nisam mogla bez pripreme reći to što se mora reći. Imala sam još jedan problem. U našu Jedinicu nisu bili dopušteni posjeti. Ni umirućima. A za dopusnicu, osim jednakijima, trebala je cijela velika govorancija i poznanstva. Za  to mi je bilo kasno jer je poslijepodne, dijete je sve lošije i ja vidim kraj. Majku ne smijem pustiti da izljubi svoje dijete koje joj je prije samo nekoliko sati sjedilo u naručju. Bila sam na velikim mukama i strahu. Muke su mi stiskale  dušu a strah mi je okupirao  mozak, jer je strogost prema neposluhu bila velika. Znalo se da sam ušla kroz najuža vrata, Božjom providnošću, zauzimanjem  jedne važne osobe. Iznenada mi je neko nadahnuće riješilo stvar: ako me izbace, neka me izbace, ova smrt vrijedi toga. Bilo je zabranjeno posjetama ulaziti u Jedinicu ali nitko nije rekao da bolesnički krevet ne smije biti izvađen iz Jedinice na hodnik u kojem će rodbina vidjeti koga želi. Trkom smo se organizirali. Dijete nije disalo samostalno nego pomoću stroja za disanje,  a stroj  je vezan za zidne utičnice. Umjetno disanje se  jedno kraće vrijeme moglo sprovoditi i preko balona koji se napuhivao ručno i tako pomagao onomu koji ne diše sam. Postelju smo  izveli u hodnik, hodnik smo malo zamračili a postelju ogradili paravanom da se baš svi ne zagledavaju  u ono što mi radimo. Majku smo pustili da zagrli i ljubi dijete do mile volje, da legne uz njega ako joj je lakše, a ja sam upuhivala zrak u dijete ručnim balonom. Sestre su me htjele rado zamijeniti. Sve sam radila sama da na njih ne padne teret krivnje. Znala sam pravila i bila na njih pripravna. Odluka je moja i sve ostalo također.  Na ništa nisam mislila nego kako umanjiti teret zabrane, koliko god bude trebalo.  Kad je majka rekla da bi išla, jer da ima kući još djece  i da će doći sutra, vratili smo sve na svoje mjesto. Mojih par rečenica njoj, pod  najtežim križem što ga život može majci poslati, značile su  da od  ovoga stanja nismo gospodari. Poljubile smo se na kraju. Nisam joj zapamtila lik, ništa, ničega se ne sjećam osim mokrih obraza i pomiješanih suza. Ja mislim da je dijete za sat- dva umrlo. Vjerojatno prije nego je mati došla kući jer nije stanovala u gradu.

Ujutro, na sastanku kolegija moje izvješće je bilo kratko. Nitko me ništa nije pitao. I nikada mi nitko nije spomenuo što smo taj dan učinili. A znam da su znali. Jer se znalo i kad kapljica vode padne gdje joj nije mjesto.

Par mjeseci  iza toga pitao me stari fratar o smrti dječaka koji je umro u našoj bolnici. A zašto me to pita? Zato jer je njegova majka  došla «platiti Sv. misu» za osoblje Intenzivne  pa mu se po njezinoj priči učinilo da bi tu mogli biti upleteni neki poznati konci. Kako tada tako do ovoga ranog jutra kad mi se javlja, ona o godišnjici smrti, pred Gospu, plaća Sv. mise za osoblje. Ne znam je li zna da se u bolnici sve  promijenilo, ulazi se slobodno i  radi bez strah, početkom  Domovinskog rata. Ja sam otišla u ratne bolnice a  po povratku sam premještena u drugu bolnicu. Molitva teče. Neka. Nitko ne zna koliko ona treba  onomu koji se utapa u patnji iz prve ruke.

Otišla sam na dogovorenu Sv. misu. Tuđa velika rana je po tko zna koji put  previla moju malu.

4.2.  Lako je Bogu

«Lako je Bogu. On sve zna unaprijed. I zašto događaj, zašto pogodak, zašto  promašaj. A ja … moram odlučiti sama o njegovoj poruci  kao i o oporuci. On ne govori ništa: ni što se meni ostavlja ni što ja ostavljam. Gdje staviti točku a gdje zarez. Kad se mora govoriti. O čemu se smije šutjeti. Do kada trpjeti, s čijeg puta se maknuti. Bog misli da ja to imam u malom prstu. Bojim se. Sada, što mi je zid bliže, strah je jasniji ». Ovo mi je povjerila gospođa dok sam sjedila na klupici jedne autobusne postaje čekajući bilo koji autobus koji vodi do grada. Niti znam brojeve autobusnih linija niti njihovo prometovanje pa sam, pitajući gospođu o tomu, proizvela nešto zbog čega sam sjela i ostala sjediti dugo.

Približavajući se ovoj autobusnoj postaji, mjestu gdje ću polagati teške, najteže ispite o ljudskoj patnji i njezinu smislu, vidjela sam mladića i ovu gospođu  kako se o nečemu razgovaraju. Ona je sjedila a on stajao. Njezine ruke su bile položene u «krilu» a on je svoje držao u džepovima hlača. Izdaljega, sve je izgledalo mirno. Ni govora da se nešto ruši. A o pokapanju živih još manje. Kad sam im došla na udaljenost od jednog do dva metra, mladić je produžio niz cestu. Okrenuo se prema nama na mjestu gdje je razgranato stablo smokve gotovo potpuno nagnuto nad  nogostup. Što od stabla, što od zavoja koji je tu započimao, više ga se nije vidjelo.

„Neka ide, neka ide zauvijek“, rekla je gospođa, i nastavila virkati za njim, makar se više ništa, od onog što je htjela vidjeti, vidjeti nije moglo.

„Autobusi voze svakih desetak minuta do grada, ako vam  drugo ne treba nego to, samo do grada, brzo ćete riješiti problem“, upozorila me gospođa i ponudila mjesto do sebe na klupici. Ta njezina gesta, nuđenje mjesta, izvedena je tako  kao da mi daje prvi red, prvo sjedalo, tapecirano i u središtu najbolje lože u najboljem kazalištu. Čudo jedno!

Nisam odmah sjela. Kad je prošlo desetak minuta a ništa se po cesti nije pojavljivalo, sjela sam. Bilo je dosta sunca u ovo rano popodne. Ni s tim suncem nisi znao što bi, bar ove godine je tako, jer kad ga ima – ima ga previše kad ga nema ne znači da se ne će naglo rasplaviti nebo i pržeći izvor je tu. U sebi premećem  vlastitu odluku da se kući vratim autobusom, to mi ne će biti nikakav napor, ionako se ovako nisam vozila desetljećima. Tko je išao za tim kako je nedjelja, autobusi voze posebnim linijama i to ne u svako doba.

Gospođa  sjedi kao na prijestolju. Ne mogu joj ocijeniti godine, vidim da ih ima ali djeluje mladoliko, ljepuškasto.

Odjevena je vrlo jednostavno, ukusno, nigdje viška ni manjka. Na lijevoj ruci, na prstenjaku je vjenčani prsten i još jedan uz njega sa zlatnom kuglicom. Malom, neupadnom. Ispod plavkaste, svijetle kose, koja joj je do ispod uha, miruju naušnice. Dvije bijele perle. Osim ovoga, na licu se ističu samo oči i tuga.

Između nas, na klupici je položen šeširić. Sve ima a nije velik. Upravo sam to gospođi rekla, kako je šeširić krasan, sve ima a nije velik. Odmah nakon toga su je polile suze. Nisam znala što bih, o čemu se radi. Baš tada je jedan autobus stao. Gledala sam u nju  kao da me se autobus ne tiče. Suze s lica, iz očiju, uz tiho jecanje, sve na javnom mjestu. Tko ovo rješava? Iza šeširića je krenulo, a kako će stati, Bog zna. Usred dana pale zvijezde s neba! Pomalo se  i objašnjenje prošuljalo između jecaja i šutnje.

«Lako je Bogu! Padaj, digni se, padaj digni se! Draga gospođo, ja ne čekam autobus, nego sam ovdje sjela jer mi se stanje naglo pogoršalo. Više nisam mogla stajati na nogama. Ovaj mladić, koji je otišao niz ulicu je moj sin. Krenula sam k prijateljici na neki dogovor a on me pratio. Teško sam bolesna, tako govore medicinski nalazi. Nisam za operaciju nego za par dana krećem s kemoterapijom. To je ono kad  otpadne kosa, dođu mučnine i ne možeš jesti. Danas sam, u našoj maloj prodavaonici svega i svačega, kupila ovaj šeširić. Nije meni do mode ili zaštite od sunca. Nego će se uz  njega manje vidjeti ono čega nema. Kad sam ga donijela kući, moj sin je ljutito  počeo govoriti da trošim novac bez veze, što će mi to, što će mi nešto što mi ne će trebati! On je mene već otpisao. Samo novac, samo taj račun ide u račun! Dođe mi da sve potrošim. Prodam što imam i odem bilo gdje. Stati, nestati. Izbrisati postojanje.»

Je li osoba dug koji se može otpisati? Sunce je peklo a ja sam se smrzavala. Do šeširića se sada smjestila moja tuga i nevjerica. Šutila sam neko vrijeme čekajući hoće li gospođa još štogod reći, hoće li me što pitati. Mene, koju nikada do sada  nije vidjela.

Molila sam Boga neka mi odmah razveže jezik, neka mi iscijedi iz pameti neku stabilnu rečenicu. A dogodilo se ono što u Boga nisam pitala. Milosrđe, ruka u ruci, za sve oko nas neprimjetno i neprimjećeno, jedno malo zajedništvo. Rekla sam joj da se ne žalosti neutješno, da  njezin sin ima bol  kojoj ne zna naći smisao. Nesiguran je, strah ga je  i svomu strahu ne vidi rješenje. Rekla sam joj da mladost nije uvijek  prednost, da ga ne osuđuje do kosti jer će se on sam imati kad kajati i tražiti oprost,  najprije i najteže od samoga sebe, kad za to dođe vrijeme, da nitko ne može opisati kako je biti žedan onomu tko žeđ nije trpio, rekla sam joj tko sam, gdje radim, i razradile smo početnu stranicu debele knjige vezanu uz Boga kojemu je lako.

Smračilo se. Na cesti dr Franje Tuđmana upalila se ulična rasvjeta. Prolaze ljudi. Prolazi život. I autobusi. U jedan ću se morati ukrcati. Gospođa je rekla da će još malo ostati.

Hoće li čekati svoga sina? Hoće li on znati da ga čeka? Kad se počne vidjeti ono čega nema?

U autobusu slušam radiovijesti:»Mjere opće opasnosti još nisu ukinute. Poplava traje. Voda nema gdje otići»

Mudroslovne i životne poruke večerašnje liječnice dr. Zdenke Marić Čorkalo popraćene su poduljim pljeskom i nagrađene Zahvalnicom i krunicom.

5. Podjela potpora

Drugi dio večerašnjeg susreta fra Andrija je povezao uz svetu Majku  Tereziju. Naime, u životopisu časne sestre Majke Terezije stoji zapisano. Jednoga dana joj je došao novinar i upitao: Što bi trebalo promijeniti u Crkvi i u svijetu da bi nam svima bilo bolje, sveta Majka Terezija je odgovorila: Treba promijeniti sebe; treba promijeniti prvo mene, onda tebe! – Novinar je shvatio poruku. Imaš li suprugu nastavi Majka Terezija: Imam, Neka se i ona  promijeni. Imaš li djece? Imam dvoje. Neka se i oni  promijene… Eto nas već petero. Dobro je započelo. Majka Terezija nastavi, ja ću reći svojim sestrama da se promijene, a vi recite svojim susjedima da se ovo odnosi i na njih – ja i ti – onda neka ponavljaju svojim bližnjima, braći i sestrama, kolegama i kolegicama – ja, pa ti—tako će se konačno postići cilj: Crkva i čovječanstvo će postati bolje… Majka Terezija je održala riječ i proglašena svetom, što je bilo s novinarom? Mi smo, u ovo vrijeme  kada nam mladi odlaze u tuđi svijet, odlučili zasijati zrno dobrote koje može potaknuti naše suvremenike da  činimo dobro…. Potom je prozvao i uručio potpore sposobnoj a siromašnoj mladeži.

U glazbenom dijelu su sudjelovali: Gordan Prskalo, Dubravka Barbarić i Tomislav Zovko. Nakon što su sudionici dobili Zahvalnice nastavili smo druženje  još koji satak.

Gost na slijedećem Susretu 11. travnja t. g. u 19 sati bit će admiral Davor Domazet Lošo. (AN)

Mostar, 25. ožujka 2019.