Aktivnosti (tečajevi i izložbe)

POZIV na predstavljanje knjige dr. Zdenke Marić

Poziv dr. Zdenka Marić - Čorkalo

 

Predstavljanje desetoknjižja liječnice,dr. Zdenka Marić – Čorkalo i književnice, 25.3. 2019.

Pozdrav

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Od srca sve vas pozdravljam i radujem se  našem večerašnjem susretu. Na poseban način pozdravljam liječnicu Zdenku i njezina supruga Antu Čorkalo, te profesoricu Marinu Radić. Marina je naša domaća pjesnikinja i književnica, a Zdenku tek upoznajemo u našoj sredini, pa ćemo njoj posvetiti više riječi.

Dobrodošli u ovaj hram kulture. Mi se danas nalazimo u Napretovm domu u Mostaru. Napredak su 1902. osnovali hercegovački franjevci kako bi pomagali obrazovanje i usavršavanje sposobne a siromašne hercegovačke i hrvatske mladeži. Društvo se širilo na sve strane gdje živi hrvatski narod. Hrvati su gradili Napretkove domove, palače i nebodere. Izraslo je u tri najveća hrvatska društva: Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku i Napredak.

Sudbonosne dane liječnica dr. Zdenka Marić Čorkalo je  proživjela na bojišnicama i u bolnicama pa ćemo se prisjeti današnje svetkovine.

1.Blagovijest – mostobran

Za vrijeme rata postavljaju se mostobrani.- Kad osvajači agresori žele zauzeti zemlju tamo iza rijeke, onda kriomice, kad se nitko ne nada, prijeđe u čamcu nekoliko vojnika, razlete se u strijelce, postave strojnice i brane tu točku dok se napravi most. Onda prijeđe sva vojska. Najvažnija točka u svemu je taj mostobran. Odatle je počelo osvajanje cijeloga kraja.  I kad je Bog htio osvojiti čovječanstvo, onda je Marija bila ona točka gdje je njegova noga stupila, odatle osvojila i danas osvaja cijeli svijet. Marija je Božji mostobran. Spašeni smo Božjom nesebičnošću i ljubavi, ali u tome je i s naše strane sudjelovala Marija svojom bezgrješnošću, svojom poslušnošću, svojom spremnošću da bude Božja služavka.

I hrvatski branitelji kada su planirali  protjerati agresore, gradili su mostobrane. Među tim graditeljima i graditeljicama bila je i liječnica dr. Zdenka Marić – Čorkalo. Potječe iz Posušja i kao liječnica odužila se svom zavičaju. Zdenka je rođena u Zagrebu 1951. godine. Od najranijeg djetinjstva živi  u Splitu. Završila je studij Medicine i specijalizaciju iz Anesteziologije i reanimatologije. Radi kao specijalistica anesteziologinja u Kliničkoj bolnici u Splitu. Udana je za Antu Čorkalo. Imaju sina Stipu i kćer Jeronimu. Tijekom Obrambenog – Domovinskog rata, kao anesteziologinja, dragovoljkinja i hrvatska braniteljica bila je  pet godina u osam ratnih bolnica  Hrvatske i BiH (Dubrovnik, Ston, Ploče, Neum, Tomislavgrad, Livno, Rama-Rumboci, Nova Bila a potom 1996. kao ispomoć u Mostaru.). Iz tih događaja i doživljaja  nastajale su njezine knjige. Naime, sama ističe: „Zbog drugih se u meni stvorila nova ovisnost, teška ovisnost o pamćenju. I posebna vrsta vjernosti tomu“ pa nastavlja pisati.

„Duž crte bojišnice, piše dr. Zdenka, pred mojim očima,  su se godina borili, smrzavali, umirali i u oskudnoj nadi preživljavali naš branitelji. Njima u čast, kao zahvalnost za dragovoljni pristanak na potpuno izmijenjen tijek njihove mladosti, zbog njih pišem svoje knjige. Tko o časti išta zna, i tko od nje nije davno pobjegao, tomu je jasno koliko je sve važno, sva zrnca u krunici su važna. Zato jer nas dovedu do križa. Tamo gdje se priljube vertikalni i horizontalni nosači križa, tamo leži glava u kojoj je donesena odluka protiv žive smrti! Današnji ulog u život, za koji se često kaže da je samo jedan, kao da branitelji nisu imali isto samo jedan život a ne deset, takav ulog nije moj izbor.

U mladosti, a i do Domovinskog rata, mislila sam da su sve istine sudbonosne.  Znamo da nisu. Kad život okrene pilu naopako i provuče kroz blato svetinje i zavjete, dogodi se da čovjek pritegne gdje pritegnuti nije trebao i popusti gdje je popustiti značilo pogriješiti. Mudrost je posebna vrlina, ona je dugotrajno promišljanje koje nije samo pamet bez srca nego je to ocjena čega će biti više, pameti ili srca, kad se odluka bude morala donijeti. Vjera je i meni odgovorila na sva pitanja, ali ja nisam poslušala sve odgovore. Nisam se nadala, priznaje liječnica,  da će me tijekom života dočekati baš ono moje nećkanje i izbjegnuti posluh.“

Kao vjernica i od Boga obdarena talentima Zdenka je počela pisati knjige: najprije jedna- Jedan je Bog, pa dvije: Dvije su zapovijedi ljubavi, pa tri: Presveto trojstvo, pa četiri – Gospina krunica, pa pet – Pet glavnih istina, pa šest – Napredna obiteljroditelji i četvero djece, pa sedam – Sedam sakramenata, pa osam – Osam blaženstava –pa devet – devet Plodova Duha Svetoga i evo ih već deset – Deset Božjih zapovijedi!

Svaka Zdenkina knjiga ima i znakovit naslov: Pred licem stvarnosti, Ti si moje zdravlje, Tvrdoća iz pravednosti, Docent, Lovac, Fratar, Vila Velebita, Lijek za srce, Tanak led i Šimun.

Svaka knjiga je jedinstvena, poučna, ohrabrujuća, potičuća, antologijska…

2. Od Savla do Fratra

U nedjelju 20, siječnja 2019. listao sam  novi broj Glasa Koncila i naišao na pripovijest: Savle, Savle, zašto me progoniš?

SAVLE, SAVLE, zašto…?

Put kojim idem nije put za Damask. Ne zovem se Savao, nisam progonio Boga, nisam se osvrtao na one koji u Boga nisu vjerovali ili su vjerovali kako su htjeli.

Na putu sam prema kući. Vraćam se iz Njemačke u koju sam otišao par godina poslije Domovinskog rata. Odradivši taj rat, misleći da je s njim i završilo ono zbog čega je počelo, oporavljen od ranjavanja, sa fakultetskom diplomom, pun nezadovoljstva i nesretan što me ponižavanje bode u oči i srce, što sam bolji od najboljih, što ne mogu disati ni živjeti zbijen, ostavio sam sve.

Nakon tolikih godina uspjeha, nadisanosti priznanja, osvijetljen svakom vrstom svjetla, od neupadnog do blještavog  izvana a sićušnog iznutra, a baš  zbog tog malog  treperenja vraćam se pokupiti i u se utaknuti ostavljene priče, ako išta nađem a da nije prekasno.

Ocu nosim najskuplje lijekove, najgorče što se može nositi bolesniku koji vidi kraj i ne želi ništa, nikakve preinake kraja. Majci nosim vrijednost  kojom će  namiriti mnoge potrebe drugih oko nje. Sestri nosim obećanje da ću ostati zauvijek u našoj kući.

Kako je do svega došlo? Komu nisam uzvratio, koga sam mimoišao, komu se nisam javio, što sam stekao i što time mogu kupiti? Mogu li išta vratiti? Žalim li za čim?

Kad sam naumio otići nisam se obazirao na roditeljsku tugu. Mislio sam da je prolazna i obična. Otac me molio da ne idem. Predlagao je i neka konkretna rješenja, dok sam ja već miljama bio udaljen i neprisutan, ne doživljavajući ga. Majka je blijeda, uznemirena i bez života, samo slušala i gledala podase. Sestra je bila na zadnjoj godini studija, pred udajom. Pitala me  hoću li se ikada vratiti.

Otišao sam pun vjere i sigurnosti u uspjeh. Posrećilo mi se, i tamo sam bio među najboljima. Stalno me nešto vrtilo u kolu  prema naprijed, prema još i još. Nisam se odupirao, godilo mi je priznanje, nisam  primijetio ni  potrošeno vrijeme ni  koja su došla vremena. Želio sam ostaviti trag svoga uma, svoje nadarenosti. A onda sam u jednoj maloj ulici, beznačajno maloj u ovom golemom gradu, tu sam susreo znanca iz srednje škole. On je doktor kao i ja, ostao je u Hrvatskoj,  specijalist je u bolnici, živi kako je moguće i ne sudara se s razlozima. Misleći da znam sve o mojima, što su prolazili od dana kad sam otišao, postavio mi je i pitanje i dao dio odgovora na to: je li ovo što radim vrijedno tolikog stradanja? Pravdao sam se, kao i Savle, kako sam mogao znati što će biti iza mene? Mogao si, odgovorio  mi je poznanik, morao si znati da je nemoguće imati mir ako nisi dobio blagoslov, ako ne uzvraćaš srcem srcu bliskom tvomu. Od toga susreta do sada, do ovog puta povratka, uporno govorim: Savle, Savle, zašto si me stalno gonio naprijed, nisi me odvraćao od Boga, ali ni primicao njemu, nisi mi dao do znanja da su zadnje granice manje važne od prvih granica koje se ne smiju prijeći, a sam sam u napastima uvijek vidio još jedan uspješan smjer…

Od poznanika sam doznao da mi je otac smrtno bolestan odavno. To nisam primijetio u našim kratkim kontaktima, jer i kad sam navraćao kući opet sam bio po bolnicama, institutima, prateći i uspoređujući znanosti. Oni su o svojoj muci šutjeli. Nisu me zaustavljali. Čekali su hoću li vidjeti izbliza ono što se vidi iz aviona. Majka je kao sjena slijedila stramputice očeve bolesti. Bila je sigurna da se njihovu ljubav ne može zaboraviti. Doznao sam i još nešto od prošlog Božića. Na velikoj župnoj misi, kad je cijelo mjesto u crkvi, u onom dijelu svete mise  koji nam govori o  pružanju  mira jedni drugima a to je značilo onima do sebe i oko sebe pružiti ruku, moja sestra  je izašla iz crkvene klupe, otišla do oltara, dala ruku starom župniku i uz osmijeh se vratila na svoje mjesto. Ni župnik, a ni mještani u crkvi nisu znali što se događa. Da  s njom nešto nije kako treba, to su zaključili svi.

Vratio sam se  ali susreta  u kući nije bilo. U istom smo prostoru  boravili, svatko pletući svoju izlaznu prugu. Još nisam shvatio kako trebam vrtiti desetljeća, pomiriti ono što sam posvadio, staviti oblog na snove koji su se pretvorili u modrice, dati oslonac tamo gdje sam pomogao da se oslonac izmakne. Nije mi išlo. Došao jesam, dozrio nisam. I da nije bilo sna, koji je više sličio javi nego snu jer sam sve čuo na sav glasi vidio u potpunoj jasnoći, tko zna dokle bi trajala gordost na koju me život znanstvenika navukao. U snu sam čuo oca koji me prežalio i pregorio,  govori mi da mu moj ovakav povratak ne znači ništa, da mu svi moji uspjesi ne znače ništa jer sam neobazriv, jer sam izgubio osjećaj i suosjećaj za obitelj, jer se nisam kadar sjetiti tko me je ranjenog i bez svijesti nosio niz planinu, jer mi je srce bolesno, oboljelo od poznate bolesti  koja ne zna gdje su na kući ulazna vrata…! Taj san me spasio. San me probudio. Bacio s konja u prašinu. Shvatio sam. Uspješno se borim sa stvarnošću, molim Boga da otac još malo poživi, jer je opet poželio živjeti.

Ovu priču mi je ispričao čovjek čijoj obitelji sam bila kućni liječnik. Od kada me upoznao dolazi svaki dan, strpljivo čeka dok ne nađem vremena vaditi iz knjige sjećanja sve što znam o trpljenju koje je prolazilo kroz njegovu obitelj. Svaki dan nađem vremena. Ljekovito je. Zdenka Čorkalo [1]

Nakon čitanja osjetio sam nešto jedinstveno, toplo, lijepo, radosno i poticajno što nigdje do tada nisam pročitao vezano uz obraćenje sv. Pavla. Pročitao sam ime književnice, koja mi je bila do tada nepoznata. Posredstvom interneta pronašao sam Zdenkinu adresu u Splitu  i broj telefona. Nazvao je i čuo njezin blagi glas. Predstavio se i čestitao na lijepom članku objavljenom u Glasu Koncila. Ona mi se predstavila i, uz ostalo, saopćila da je objavila deset knjiga. Nakon ponovne čestitke predložio sam da dođe u Mostar i predstavi se našim čitateljima.  Saopćila mi je da je objavila i knjigu Fratar,  koju bi trebao svatko pročitati. Zbog drugih se u meni stvorila nova ovisnost, teška ovisnost o pamćenju. I posebna vrsta vjernosti tomu. Prije sedam dan (18.3. 2019. ) primio sam doktoričin  roman: Fratar. Pročitao sam većinu stranica i obilježio brojne posebnosti.

Nakon dogovora i razmjene pisama, večeras je po prvi put liječnica dr. Zdenka Marić Čorkalo među nama. Na stranicama sam pročitao brojne poruke koje čovjek zaustavljaju da to ponovno pročita i o tome razmišlja:

3.Izbor poruka iz romana Fratar

Obrambeni – domovinski rat je prikazala u tri slike:  U prvu sliku poslije Obrambenog rata najprije idu ubijeni čija je ulazna rana u grudima, a izlazna u grobu.

Druga slika je samo naizgled mirnija: Tu su preživjeli i zaboravljeni, što žale jer moraju živjeti bez ponosa.

Treću sliku se često i lako nađe. Slika proganjanja ljudi željnih sjećanja. Na ova tri postolja popeli su teški Obrambeni – Domovinski rat (37).

Naivnima je nejasno kako o ratu najlakše govore oni daleko od naroda i od rata.

Nisu mrtvi podijelili groblja, ukopna mjesta, svojom smrću. Nego svojim životom.(55)

Kako ćeš titrati i treperiti kad je svatko živ doživio smrt najbližih. I ostao u strahu od noćnog mraka, groba i ukopa. (63)

Znali su da rat miruje, a ubijanje ide dalje.  Zašto su zapeli za lov ne slušajući nikoga: ni fratre koji su ovomu narodu kao amen u Očenašu… (-1)

Sva sreća, samo je jedna događaj, prestanak života gdje se ne možeš cjenkati.  /sa završetkom rata/ počima drugi rat i pobjednicima i pobijeđenim. .. To nepolaganje računa, kad položiš smrt na nečiju glavu, ima i dodatak: dobiješ obranu po službenoj dužnosti, po kojoj je odluka u smrti i donesene. (96)

Fratri su bili trn u oku svakoj vlasti, bez Boga, koja nije htjela izvaditi samo trn, ili samo oko nego se htjelo izvaditi ono iz fratarske glave. (15.)

Fratri su mu pomagali.. neka nauči biti svoj u sebi kad nije svoj na svomu (17)

Trebalo je fratra omrznuti u očima naroda a kako se to može nego namjerno praveći razliku između njega i njih, ne način da se ostavi dojam kako je upravo on bio poticatelj stvaranja takvog odnosa(30-31).

Izađeš li, ostavi vrata otvorena, lakše ćeš ući budeš li se vraćao. (13)

Fratarska blagovaonica „stoj krcat doticaja (63)

Pred Julijanovom ispovjedaonicom uvijek se čekalo dugo. On sam je, skromnošću velikih, sve smatrao normalnim, običnim, darovanim.. U njegovoj ispovjedaonici nije bilo tajni. Tajna je ležala u srcu, u ljubavi, u blagosti, u načinu otvaranja i zatvaranja vrata.(77) Fra Julijan je poznavao ljudsku dušu, bavio se njome, razumio je, pamtio je i pamćeno u mudroslovice slagao. (77)

Dabogda imao, pa neima.  Zna pa zna, zna znanjem. Ali dok ne osjeti srcem, nema mu pomoći (26)

Čitaj naglas, misli u sebi (73)

„Kartu čitaj, a seljaka pitaj“ (18)

U obilju ispričanog zaboravljao je staviti zarez, a za točku se skoro i ne zna je li bilo moguće igdje umetnuti. (79)

Ludost nezrelosti letjela je na širokim krilima. (79)

Ljude je lakše uvjeriti nego razuvjeriti  (68)

Nema tko nije jedno govorio a radio suprotno (16)

Patnja… puca bez upozorenja (36)

Sagni se, jači si od prepreke. Sagni se da bi se brže uspravio i uspravljen čvršće stajao (7)

Uvreda – Najsnažnije što je osjećao nije bol. Nije bio ni strah. Najsnažnije j osjećao poniženje, uvredu. S noge bačen pod noge. (36)

Uzeo je ono što je davno uzelo njega (11)

Živjelo se po pravilima  otvorene knjige: sve se očitalo na izmučenim licima… Velika rana je previjala malu, dok god je trebalo. Boga se moglo rukom doticati (66-67).-

Stablo ima rod, a ljudi i rod i izrod (97).

Sve je lakše od razgovora sa samim sobom. Fratar ih je pozvao u crkvu, neka dobrom Bogu objese o vrat ono što je njihov zatezalo (99) … Nije moguće prevariti sva srca, zatvoriti sve oči, nikad se ne će izbrisati svi mozgovi. Uvijek će u narodu netko uspravan ostati. (101)

Isusovac Luka Rađa je jednom prilikom ispričao: Kad je Bog htio napraviti nešto veliko, pozvao je muškarca. Kad je htio napraviti nešto nemoguće, pozvao je ženu.“(102).

Umjesto zaključka

U nemirnom svijetu Zdenka pronalazi mir  „u fratarskoj kući, u njihovoj  blagovaonici, tom čudesnom prostoru svekolikog spasa, gdje su svi imali važnost i gdje se ljudima vjerovalo…“ otkrila je tajne franjevačkih Ljetopisa.  Zaronjena  u sudbinu pojedinca i hrvatskog naroda Zdenka Čorkalo, izdvaja Tomo Podrug, iako liječnica nije smatrala da ej sve medicina, pa u romanu Fratar približava čitatelju to vrijeme u kome ju se smjestio toliko pogibeljnih dana kako pojedincima, tako i kolektivu u kojemu su se umnožavali dobro i zlo, istina i laž i kad su povodljivci zla bili zločestiji od svojih uzora, a dobročinitelji koji su mislili Dobro i činili Dobro postali pobjednicima.“

Svjesno smo da je identitet zla uvijek isti, ali mijenja maske i odijela Uistinu rat se nastavlja i širi  sve do Novog Zelanda. Naopaki ljudi i pojedinac – do trenutka – anonimus – autobombama, snajperima, svakovrsnim ubojitim oružjem kose žive tako da budućnost svijeta leži u svijesti da se dobri ljudi moraju boriti protiv zla – bez obzira komu se i gdje događa, jer jedini istinska podjela nije na NAŠE  i VAŠE, nego na službenike DOBRA i sluge ZLA (J.Vajdner).

Ocjenjivač romana Tomo Podrug je upozorio na činjenicu: „Želja je ove spisateljice postati u duhu dublja i veća, jer joj je uzimati i grijehe drugih na sebe, te ih u sebi bolno ispravljati.“ (str. 108). Mutatis mutandis, to bi se moglo primijeniti na gotovo sve romane iz Obrambenog rata liječnice dr. Zdenke Marić – Čorkalo, književnice.

Hvala našoj liječnici i književnici dr. Zdenki Marić Čorkalo nemjerljvom doprinosu liječenja ljudskih duša i tjelesa, te na odgojnim porukama  koje na više način dozivaju u pamet i upozoravaju na ono što je trajno i nepromjenljivo.

fra Andrija Nikić

Mostar, Blagovijest, 2019.

[1] http://hu-benedikt.hr/?p=114942