Napretkov kalendar

Napretkov povijesni kalendar za 2017.

U rukama imate novi kalendar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru.

Sto pedeseta obljetnica obnove Franjevačkog samostana i crkve na Humcu vodi nas u minula stoljeća vezana uz franjevačku nazočnost ne samo u humačkom kraju, nego u Hercegovini i širem području.

kalendar-2017

Preuzmite kalendar u pdf formatu

 

1.

Sv. Franjo (1182.-1226.) je 1209. osnovao Red, koji je obnovio i obnavlja Crkvu. Gospodin mu je dao braću i već 1212. s bratom se Franjo uputio Jadranom prema Svetoj zemlji. Opće je poznato da se nekoliko priobalnih gradova „otimlje“ o veliku čast tko je ugostio sv. Franju Asiškoga kad su ga „suprotni vjetrovi“ 1212. godine bacili na hrvatsko ozemlje. Mora da je udarila strašna bura i tko zna što još iz bogate „ruže vjetrova“. Neki bezimeni čovjek, moguće Desa Lukin/Lučić, dopratio je Franju do broda i donio mu torbu s hranom. Uz spomenutu 1212. godinu Luka Wading piše: „Smatram da dalmatinski boravak bl. Frane Dalmatincima nije bio ni dosadan niti beskoristan, nego što je njemu bilo vlastito i važno, gdje god je došao, držeći propovijedi… sijući sjeme svoje ljubavi prema Bogu i ljudima, što je kasnije bilo natopljeno znojem i trudom njegovih sinova i donijelo plodove radosne kršćanske pobožnosti.“ Zauzvrat, nepune dvije godine iza toga Franjo šalje dva ili možda više braće u Hrvatsku. Tako započinje „hrvatska franjevačka epopeja“ koja traje do danas.
Franjino putovanje na Istok 1219. povezuje Franju uz Zadar. Tako današnji franjevački samostan u Zadru krije stope sv. Franje. Vrlo rano se spominje i franjevački samostan u Dubrovniku. Godina gradnje je između 1219. i 1260. U zapisniku dubrovačkog Vijeća od 13. travnja 1235. navode da je „u ono vrijeme“ fra Siksto bio franjevački provincijal u Dalmaciji. „Čini se prikladnim dodati i mogućnost“, piše fra Josip Sopta, „da je prije njega bio provincijal Jakov iz Aleksandrije.“
Dubrovnik čuva najstariji pečat Franjevačkog reda. U dubrovačkom samostanu Male braće, uz domaće, brojni mladići iz Humske zemlje i Hercegovine formirali su svoje franjevačko zvanje i djelovali ne samo u Dubrovačkoj Republici nego i u Hercegovini.

2.

„Hercegovačka misija (franjevačka zajednica)“, piše fra Petar Bakula, „zauzima mjesto među prvim misijama u franjevačkom redu. Nastala je u prvih dvadeset godina poslije osnutka ovoga slavnoga Reda po misionarskim pothvatima.“ Njezin početak, prema tome, seže u 1231. godinu. Tijekom stoljeća broj fratara u Hercegovini se povećavao te su gradili samostane, crkve i ostale sakralne objekte. Neprijatelji fratara i kršćanske civilizacije u Hercegovini su rušili sakralne objekte, a franjevce s katolicima ubijali. Nasljednici se nisu umarali obnavljati sakralne objekte, a kršćanske obitelji su rađale nove sinove i kćeri za franjevački red.
Tako posljednjih osam stoljeća franjevci su i ovdje s pokoljenjima katolika nadživjeli srednjovjekovne banove, knezove, vlasteline i kraljeve, sultane, austrougarske careve i kraljeve, te jugoslavenske tamnice hrvatskog naroda, zoru slobode u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, komunističko jednoumlje, te dijele zoru slobode na početku 21. stoljeća.
Nakon uspješne pastorizacije i izgradnje brojnih crkava i samostana, fratri su se nastanili i u Ljubuškom. Spomenuti Bakula konstatira: „Tko je glavnom mjestu dao ime Ljubuški, vrlo dobro je stvar izrazio, nazvavši ga ‘ljupko mjesto’.
Zaista i najljupkijim bi se s pravom nazvao, ako gledamo bilo na plodnost bilo na ljepotu polja”. Ljubuški je područje mediteranske klime, postojbina nadarenih, radišnih i dobrih ljudi, stoljetnih štovatelja sv. Katarine, sv. Ante i brojnih kršćanskih uzora, kulturnih spomenika, čiste vode, djevičanske prirode, prostranih oranica, sunčanih dana i ljekovitog bilja. Svoj napredak gradi na poljoprivredi, trgovini, hodočasnicima i turizmu. Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjen u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac.

3.

Kršćanstvo se u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji proširilo vrlo rano. Apostol sv. Pavao šalje svog učenika Tita da širi kršćanstvo na ovim područjima. Ranokršćanske bazilike, crkve, krstionice i popratni stambeni objekti svjedoče o
proširenom kršćanstvu. Konkretno, pronađeni ostaci crkava – u Župnici (jedna u Vojnićima, a dvije u Vitini) i još tri s ostacima kamenih ulomaka (Proboj, Crveni Grm i Mostarska Vrata) svjedoče o raširenosti i brojnosti kršćana.
Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena Ljubuški kraj, vjerojatno u 10. stoljeću, ulazi u sastav županije Rastoke.
U 15. stoljeću grad je u posjedu moćnog humskog vladara hercega Stjepana Vukčića Kosače. Uz njega ističu se velikaši Radivojevići Jurjevići-Vlatkovići. Pretpostavlja se da je Ljubuški imao podgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvice,
ispod Starog grada s južne strane, gdje se nalazilo grobište stećaka, od kojih se (2010.) sačuvalo desetak primjeraka.
Ljubuški se, prema dosadašnjim rezultatima istraživanja arhivskih dokumenata, prvi put spominje u jednom dokumentu u Dubrovačkom arhivu 15. veljače 1435. pod imenom Gliubussa. Drugi put se spominje 1438., a treći put 21. veljače
1444. pod nazivom LUBUSIA. Iste (1444.) godine 18. svibnja susrećemo još jedan spomen u obliku LUBUSSA. Koju godinu kasnije javljaju se oblici koji prethode današnjem nazivu LIUBISCHI i GLIUBUSCHI. U nazivu se susreće osnova
LJUB- i sufiks –SKI, što je bila složenica od Ljubuški grad. Vrlo brzo otpao je naziv grad, pa je pridjev Ljubuški postao tako toponim.
Stari grad Ljubuški nalazi se na krajnjem istočnom hrptu brda Buturovice (kota 349). On ima oblik nepravilna mnogokuta. U duljinu se prostire smjerom istok – zapad oko 93 m, dok mu je prosječna širina u smjeru sjever – jug oko
50 m, s ukupnom površinom oko 3350 m/ 2 . Pretpostavlja se da je najstariji dio grada, danas središnja kula, sagrađen u 14. ili 15. st. Kula se naziva Herceguša, po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, ali pitanje njezina graditelja ostaje sporno.
Sredinom 15. st. grad je u hercegovim rukama, kada se kao njegov posjed spominje 1454. pod imenom civitas Lublano – grad Ljubuški. Srednjovjekovni grad sastoji se od kule Herceguše i obora ispred kule. Bočni zidovi dosta su oštećeni u
potresu 1962. godine.
Osmanlije su Ljubuški osvojili vjerojatno 1472., ubrzo nakon osvajanja Počitelja. U osmanskim dokumentima navodi se 1565. kao k’ala Lupuška (tvrđava Ljubuški). Nakon austrougarskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine 1878., stari grad
gubi strateško značenje i počinje propadati. Tadašnji kotar Ljubuški doživljava značajan gospodarski i kulturni razvoj.

4.

Prema biblijskoj predaji kamen simbolizira mudrost. Humačka ploča je neizbrisiva odanost upisana u nepromjenjivu narav trajne mudrosti. Taj zapis pretočen u današnji govor glasi:

“U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.

OVO JE CRKVA ARHANĐELA MIHOVILA,

A ZIDA JE USKRSMIR, SIN BRETOV,

ŽUPI VRULJAC, I ŽENA NJEGOVA PAVICA”.

O čemu se zapravo radi? Radi se o zapisu misne nakane koja se često ponavljala pred vjernicima. U njoj se iznose dva glavna podatka: 1. Darovnica obitelji Uskrsmira, sina Bretova i njegove žene Pavice; 2. Zapisano je
ime crkve; 3. Upisano je ime još uvijek neodgonetnute lokacije župe. Ima stručnjaka koji neke riječi drugačije čitaju i drugačije tumače. Humačka ploča dragocjena je s više gledišta: a) nacionalnog, b) jezičnog, c) povijesnog, d)
književnog. Na početku je uklesan križ. Potom slijedi tekst koji arheolozi čitaju na različite načine Humačka ploča ima i ostalih poruka, kao poruke jezika i nacije, te vjere s teološko-liturgijskom porukom.

5.

Zahvaljujući franjevačkom djelovanju u dubrovačkom arhivu nalazimo prve pisane zapise ne samo o fratrima nego i o Ljubuškom. Bez ikakve sumnje, samostan je sagrađen puno prije navedenog prvog spomena Ljubuškog u Dubrovačkom arhivu (15. veljače 1435.). Da je Ljubuški bio poznato mjesto i crkva sv. Kate glasovito svetište, daje naslutiti i oporuka (testament) Radojka Dobrovojevića iz Neretve pisana 18. svibnja 1444. Prema tom dokumentu Radojko oporučuje crkvi sv. Kate u Ljubuškom 6 perpera – oko 2 dukata – za
slavljenje 30 gregorijanskih misa za pokoj njegove duše.
Treća crkva sv. Ružice nalazila se na mjestu zvanom Kutac na Humcu. Na mjestu Crkvina na Kutcu vidljivi su temelji zidova crkve svete Ružice dužine 12 m, a širina je 8 m. Četvrta crkva, prema natpisu na sačuvanoj ploči, bila je posvećena
Arhanđelu Mihovilu.
Peta crkva, prema turskim dokumentima, bila je posvećena sv. Mariji – Gospina uz koju je postojao franjevački samostan.
Dokumenti, franjevački i turski, šesnaestog i sedamnaestog stoljeća govore o ruševinama dviju crkava i franjevačkog samostana na području Ljubuškog. Crkve su bile posvećene sv. Anti i, kako je već navedeno, sv. Kati. Franjevci su, čini se,
u ljubuškom samostanu imali svoje učilište i knjižnicu pa su za zaštitnicu izabrali sv. Katarinu Aleksandrijsku, zaštitnicu teologa i knjižnica. Preko knjige i mrtvi uče žive. Propovjednik je u Starom zavjetu zapisao: Dragi čitatelju, „znaj da je
neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga.“ (Propovjednik 12, 12). Sv. Katarina je saznala prije 1700 godina da knjiga pali mala svjetla u dušama čitatelja; da knjiga oštri vid, i brusi dušu; da je knjiga, poput svega što dolazi iz
prošlosti i ostaje za vječnost, prvo pročitala nas. Knjiga mudrosti koju iščitavamo govori o životu, o rađanju i o beskraju i stoga nije tek zbirka mudrosti i izreka već priručnik običnom čovjeku da se “nađe i snađe” u vremenu graničniku između
svijeta i neba, tla i krvi, ptice u letu i feniksa još u pepelu. Dobra knjiga stareći se pomlađuje i cvate. Svijet se treba učiti iz knjige, a ne iz oružja i prolijevanja krvi. Naprotiv, mi fratri ustrajno obnavljamo knjižnice i tražimo knjige jer knjige
grade spomenike u srcima onih koji ih čitaju! Knjiga koja će (trajno) živjeti mora imati duha. Svako vrijeme ima svoje knjige, a Sveto pismo ostaje zauvijek.

6.

Prvih godina turske okupacije, čini se, stariji ljubuški franjevci su sa svojim pomlatkom i dragocjenostima, uz zaštitu velikaša Radivojevića Jurjevića-Vlatkovića, otišli u Zaostrog. Tu su 1468. nastavljali živjeti i odgajati one nasljednike koji
su nastavili djelovati u Župi – koju su turski preveli u naziv Nahija.
U popisu franjevačkih provincija iz godine 1506. u sklopu Šibenske kustodije navodi se i samostan u Ljubuškom. Posebni podaci o tom samostanu potječu iz 1539. godine. Dokument na turskom jeziku iz godine 1539./40., naime,
svjedoči o posebnom prijateljskom tonu u svezi s franjevačkim samostanom u Ljubuškom. „Povod pisanju ove isprave je slijedeći: pređašnji upravitelji – administrativno zvani sandžakbezi – poštivali su i štitili duhovnike samostana Svete
Marije u blizini Mostara, sv. Gospođe (Gospe) u blizini Ljubuškog i u mjestima Zaostrogu i Makarskoj u hercegovačkom sandžakatu.“ Navedeni dokument svjedoči da je i godine 1539./40. postojao i franjevački samostan Sv. Gospe u blizini
Ljubuškog. Vrijeme njegova podizanja seže u predturski period – bez ikakve sumnje davno prije navedenog prvog spomena u Dubrovačkog arhivu. Nove prilike i odluke novog vezira Ali-paše Semiza iz Prače (1560.-1564.) mijenjaju
tijek događaja, posebno za franjevce u Hercegovini. U tom vrlo kratkom periodu uslijedilo je i rušenje franjevačkog samostana sv. Kate u Ljubuškom. O rušenju samostana i mučeništvima tadašnjih franjevaca franjevačke kronike i
katolički dokumenti sačuvali su više pojedinosti.
Dana 2. travnja 1599. franjevci iz Zaostroga su pastorizirali, uz ostale, i župe: Veljaci, Čitluk (Gabelu) i Međugorje. Iz Veljaka fratri su pastorizriali vjernike na području ljubuških sela: Orahovlje, Veljake, Visoku (područje između Graba
i Vašarovića), Kruševo sve do Rastoka, Vojniće s Klobukom, Tihaljinu, Šiljevišta, Utvicu, Vitinu, Proboj, Crne Ljuti i Grljeviće. Sela Bijača, Hardomilje i Ljubuški bili su dio župe Međugorje. Prije gradnje samostana u Živogošću (1614.) iz
Zaostroga su fratri pastorizirali, uz ostalo, Kašće, Broćno, Blato, svu župu kako je i sada, i Mostar, kako stoji u zapovijedi da je njihov Mostar po dopuštenju preminulog sultana.
Biskup fra Marijan Lišnjić 1672. spominje župu Ljubuški. Godine 1735. u biskupovu izvještaju pod tvrđavom Ljubuški bile su svega osamdeset dvije razbacane katoličke kuće. Vjernike je služio fra Franjo Milas. Nakon osnutka Apostolskog
vikarijata 1735. Ljubuško je područje pastorizirao župnik iz Brotnja. Godine1742. biskup fra Pavo Dragičević je odcijepio župu Ljubuški od Brotnja. Malo kasnije, 1757., muslimani su ubili župnika fra Miju Momčinovića, pa se tek 1761.
obnavlja drevna župa. Od prostrane veljačke župe 1855. osnovana je samostalna kapelanija na Humcu – župom je proglašena 1866.

7.

Crkveno zemljište na kome se nalazi kuća priskrbio je 1850. tadašnji župnik, a kasniji biskup fra Anđeo Kraljević. Kuću nad starim – rimskim svodom, sagradio je fra Jozo Cigić 1858. Starom zemljištu kuće dodano je 1866. godine drugo koje je kupljeno za 1100 forinti. Dana 4. travnja 1867. biskup fra Anđeo Kraljević je blagoslovio temeljni kamen obnovljenog franjevačkog samostana na Humcu. Samostan je ne samo nasljednik srednjovjekovnog samostana Sv. Kate u Ljubuškom,
nego oaza vjerskog, prosvjetnog, kulturnog, socijalnog i povijesnog pamćenja. Na njemu smo podigli novi samostan za nauke ili sjemenište. Gradnjom je upravljao fra Nikola Šimović od 27. travnja 1866. do 10. veljače 1872. Izgradnju samostana pratila je gradnja samostanske župne crkve. Ova jednostavna crkva, današnje svetište sv. Ante, izgrađena je 1869. novcem europskih darovatelja. Uz navedeno, u samostanskim prostorijama je uz kratke prekide od 1870. do 1904. djelovala Prva gimnazija, od 1871. do 1903., prvi Filozofsko-teološki fakultet, od 1876. do danas i novicijat. Na tom mjestu godinama brojne generacije hercegovačkih fratara postaviše temelje svoga kasnijeg svećeničkog i redovničkog života. Tu je odgajana prvenstveno hrvatska i katolička mladež, a jedno vrijeme su gimnaziju pohađali i mladi drugih naroda. Godine 1855. franjevci su osnovali kapelaniju na Humcu, koja je 1866. proglašena župom. „Sada (1873.) ima 71 katoličku obitelj, a pred nekoliko godina nije bilo nijedne… Od starina naše vjere“, piše Bakula, „u Ljubuškom su ruševine dviju crkava: sv. Ante i sv. Kata, djevice i mučenice, s franjevačkim samostanom uz nju… U Ljubuškom se nalaze također dva groblja starih plemića“ (sa stećcima).

Pripreme za obnovu crkva sv. Kate u Ljubuškom, čini se na mjestu gdje je bio samostan s crkvom, započele su još 1888. Crkva je sagrađena u razdoblju između 1903. i 1912.
U tom samostanu 1945. jedno vrijeme djelovao je jedini preživjeli i slobodni svećenik. Bio je to fra Vid Čuljak. Danas u tom samostanu živi devetnaest svećenika, jedan časni brat i jedanaest novaka.

Fratri su odavno planirali sagraditi veličanstveno svetište sv. Ante. Godine 1937. bio je izrađen i plan svetišta. Tek 1987. započeta je, a u kolovozu 1988. završena gradnja i bakrom pokrivena nova crkva. Idejni projekt načinio je ing. Vinko Grbavac. U potpunosti crkva je zalaganjem gvardijana fra Branimira Muse dovršena 2004. godine. Uz ostalo, umjetničke vitraje je izradio Virgilije Nevjestić. Obnovljena crkva Sv. Kate je nakon 1945. pretvorena u skladište robe. Nakon povrata obnova je započela 1963. te ponovno služi za bogoslužje. Sela ove prostrane i brojne župe imaju i vlastite crkve.

Godine 1976. započeta je izgradnja katehetskog središta. U kući su od 1978. do 2009. stanovale časne sestre franjevke.

Fratri su doveli časne sestre – milosrdnice i franjevke – koje su višestruko djelovale i, uz neočekivane prekide, djeluju do danas.

Završio bih ovu poruku u stilu životopisca sv. Franje: Nešto malo sam kazao o gotovo osmostoljetnoj nazočnosti fratara u Ljubuškom kraju. Mnogo toga sam izostavio, ali upućujem na crkve, muzej, galeriju i okoliše. Ostavili smo to onima koji žele slijediti Franjine stope da s milošću novog blagoslova istražuju.

Franjo je riječju i primjerom, životom i naukom divno obnovio cijeli svijet. Neka se udostoji srca onih koji ljube ime Gospodnje uvijek natapati novim kišama izvanrednih nebeskih darova. Usrdno molim za ljubav siromašnog Propetoga i za ljubav njegovih svetih rana, što ih je blaženi otac Franjo nosio na svom tijelu, sve one koji ovo budu čitali, gledali ili slušali, da se pred Bogom sjećaju mene grešnika. Blagoslov i čast i svaka hvala neka bude jedinome mudrom Bogu, koji mudro sebi na slavu uvijek čini sve u svemu.

 

NEKA SE SVEDNEVNO RASPJEVANOM PORUKOM I OBILNIM BLAGOSLOVOM KRALJICE MIRA I SV. ANTE ZA
NASTUPAJUĆE BOŽIĆNE BLAGDANE I NOVU 2017. GODINU PREGRIJU MREŽE LJUBAVI, DOBRIH ŽELJA,
DOBRIH DJELA I SEBEDARJA, TE NEKA SE BOŽANSKA MILINA RAZLIJE MEĐU LJUDIMA – POČEVŠI OD VAS,
DRAGI MOJI PRIJATELJI! NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ I MLADO LJETO, TE 115. NAPRETKOVA GODINA I PETA
GODINA HRVATKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI SA SJEDIŠTEM U MOSTARU!

 

Fra Andrija Nikić, predsjednik