Napretkov povijesni kalendar za 2013.
U rukama imate jubilarni (petnaesti) naš kalendar. Sigurnim korakom, iz godine u godinu, ustrajno naši kalendari prenose suvremene poruke, te podsjećaju na godine koje se ne zaboravljaju i datume koji se pamte.
Ove godine, uz poimenični spomen brojnih svjedoka vjere, pridružujemo se obilježavanju Godine vjere. Na to nas upućuje ne samo simbol, nego i Gospine poruke. Na temelju Svetog pisma, Katekizma Katoličke crkve i poruka nekolicine kršćanskih velikana, želimo bolje upoznati, zavoljeti i ojačati svoju vjeru.
Preuzmite kalendar u pdf formatu
U prvom dijelu nižu se poruke o vjeri. „Vjera je već neko ímanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima koje ne vidimo“ (Heb 11,1). Sv. Pavao upozorava kršćane na Abrahamov primjer: „Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravednost“ (Rim 4,3). Budući da je bio jak u vjeri, Abraham je postao ocem svih onih koji vjeruju (Rim 4,11.18). Stari zavjet uistinu je bogat svjedočanstvima o takvoj vjeri. Poslanica Hebrejima hvali uzornu vjeru starih, koji po njoj „primiše pohvalno svjedočanstvo“ (Heb 11,2.39). Ipak „Bog je za nas predvidio nešto bolje“: milost da vjerujemo u njegova Sina Isusa, „Početnika i Dovršitelja vjere“ (Heb 11,40; 12,2). Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio.
Za kršćane vjerovati u Boga nerazdruživo je povezano s vjerom u onoga, koga je On poslao, „Sina njegova, Ljubljenoga“, u kojem mu je sva milina. Bog nam je rekao da Ga slušamo. Gospodin sam kaže učenicima: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!“ (Iv 14,1). Možemo vjerovati u Isusa Krista, jer je On sam Bog, Riječ Božja tijelom postala: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, On nam ga obznani“ (Iv 1,18). Budući da je On „vidio Oca“ (Iv 6,46), jedini je koji Ga poznaje i može nam Ga objaviti. Ne može čovjek vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus. Zaista „nitko ne može reći: ‘Isus je Gospodin’, osim u Duhu Svetom“ (1 Kor 12,3). „Duh sve proniče, i dubine Božje (…) Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega“ (1 Kor 2,10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer On je Bog.
Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus „Krist, Sin Boga živoga“, Isus mu kaže: „To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“ (Mt 16,17). Vjera je Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. „Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duši i svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini“. Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga.
U činu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s božanskom milošću: „Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam“ („Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini“ (sv. Toma Akvinski).
Vjerovati u Isusa Krista i u onoga, koji Ga je poslao radi našeg spasenja, nužno je kako bismo se spasili. „Budući da je ‘bez vjere nemoguće omiljeti Bogu’ (Heb 11,6) i prispjeti k zajedništvu Njegovih sinova, nitko se nikada ne može bez nje opravdati i nitko neće postići života vječnoga ako u njoj ne ustraje do kraja“ (Mt 10,22- 24.13).
Djevica Marija ostvaruje na najsavršeniji način poslušnost vjere. Budući je vjerovala kako „Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37), Marija je s vjerom primila poruku i obećanje koje joj je donio anđeo Gabrijel i dala svoj pristanak: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). Elizabeta ju je ovako pozdravila: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1,45). S vjerom je Marija okusila plodove Isusova uskrsnuća i, čuvajući sve uspomene u svome srcu (usp. Lk 2, 19. 51), prenijela ih Dvanaestorici sabranoj s njom u dvorani posljednje večere radi primanja Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2, 1-4). Zbog te vjere svi će je naraštaji zvati blaženom. Za cijelog Marijina života, pa i u posljednjoj kušnji, kad joj je Sin Isus umro na križu, njezina se vjera nije nikad pokolebala. Marija nije prestala vjerovati da će se ispuniti Božja riječ. Zato Crkva u Mariji štuje najčistije ostvarenje vjere.
“Po vjeri Apostoli su ostavili sve kako bi slijedili Učitelja (usp. Mk 10,28). Povjerovali su riječima kojima je On naviještao kraljevstvo Božje nazočno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su zajedništvo života s Isusom koji im je iznosio svoj nauk, ostavljajući im novo pravilo života po kojemu su trebali biti prepoznavani kao njegovi učenici nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su otišli u cijeli svijet, slijedeći zapovijed da donose Evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i bez ikakva straha naviještali su svima radost uskrsnuća o kojemu su radosno svjedočili.” (Benedikt XVI.)
Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: „Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.
Svijet u kojem živimo čini se često veoma daleko od onoga, o čemu nam vjera pruža sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturiječe Radosnoj vijesti. Sve to može uzdrmati vjeru i staviti je na kušnju. Zato se moramo okretati prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, „u nadi, protiv svake nade” (Rim 4,18); Djevici Mariji koja je „na putu vjere” prispjela sve do „noći vjere” time što je sudjelovala u muci svoga Sina i u noći njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: „Okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa” (Heb 12,1-2).
Naša ljubav prema Isusu i ljudima tjera nas da drugima govorimo o svojoj vjeri. Na taj način svaki je vjernik kao kolut u dugu lancu onih koji vjeruju. Ja ne mogu vjerovati ako nisam podržan vjerom drugih, a svojom vjerom pridonosim da se podupre vjera drugih.
Vjekovima već, u mnogim jezicima, kulturama, narodima i nacijama Crkva ne prestaje ispovijedati svoju jedinu, od jednoga Gospodina primljenu, po jednom krštenju prenošenu, vjeru duboko osvjedočena, da svi ljudi imaju samo jednoga Boga i Oca. Sveti Irenej Lionski, svjedok ove vjere, kaže: „Crkva, premda rasprostranjena po svem svijetu do nakraj zemlje, primivši vjeru od Apostola i njihovih učenika (…), pomno čuva taj navještaj i tu vjeru i kao da stanuje u istoj kući, vjeruje na isti način kao da ima jednu dušu i jedno srce; i istine vjere propovijeda, uči i predaje jednim glasom kao da ima samo jedna usta”.(…) „Vjeru što smo je od Crkve primili, brižno čuvamo. Kao kakvo dragocjeno blago, zatvoreno u vrsnu posudu, vjera se po djelovanju Duha Božjega neprestano pomlađuje te čini da se pomlađuje i posuda koja ga drži”. (Usp. KKC, Zagreb, 1994., br. 146.– 175.)
U drugom dijelu autorm je posvijestio jedinstvenost naše Hercegovine. „Ako se iz Dubrovnika i iz Splita uputite zrakoplovom prema Sarajevu, ili iz Sarajeva prema Dubrovniku i Splitu, napravit ćete jedan trokut. Na tom području stoljećima nastanjenom vjernim pukom, postojala su ranokršćanska svetišta, a u srednjem vijeku katolici su sa svojim svećenicima sagradili oko 150 crkava s desetak franjevačkih samostana. Nakon stoljeća sukoba civilizacija i rušenja svega, katolici su zasadili Hercegovinu novim bogoštovnim prostorima kojima se ljudi dive. U središtu tog trokuta prepoznaje se samo jedno mjesto koje se zove Međugorje. U koje god doba godine došli, Međugorje vas očekuje s velikim brojem hodočasnika, liturgijskih programa i mogućnostima za kvalitetan i sadržajan duhovni odmor. Zaokružena zemljopisna cjelina je regija raznolikih priča i snažnih emocija. Područje je bogato kulturnim i povijesnim naslijeđem te sjajnim vjerskim ponudama i aktivnim sudjelovanjem.
Hercegovina je neprocjenjiv spoj morskog zaleđa, gorja i planinskih oborina na iznimno malom prostoru. U samo jednom danu možete od Splita do Dubrovnika ploviti jahtom ili se kupati u moru gotovo dvije trećine dana u godini, a zatim uživati u sjenama brojnih kapelica, crkvica, svetišta, pa i grobova kršćanskih mučenika.
S obzirom na mučenike, svece i blaženike, odnosno sluge Božje, i svjedoke kršćanske vjere, Hercegovina bi mogla biti smatrana i najsvetijom od hrvatskih pokrajina. „Broj mučenika ubijenih od Turaka, najprije u Bosni, a zatim u Hercegovini tako je velik, da bi nam trebao registar – knjiga samog Boga, koji ih je okrunio, da saznamo za sve. Dok oni koje mi znamo sačinjavaju najmanju dio ubijenih na tisuće barbarskih načina za svetu vjeru” (P. Bakula, 1862.). Taj broj je uvelike povećan mučenicima iz doba komunizma.
U Hercegovini gdje god okom pogledate, vidjet ćete bazilike, crkve, zavjetne kapelice, kipove i slike posvećene Blaženoj Djevici Mariji koju vjerni puk diljem Hercegove zemlje štuje kao Kraljicu Mira, Veliku i Malu Gospu, Gospu od zdravlja… Svako sakralno zdanje moglo bi ispričati svoju priču. Navedena svetišta su djela onih koji su ovdje vjerovali, za one koji vjeruju i koji će vjerovati.
“Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: “dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva ‘žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih’, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu” (Benedikt XVI.)
Pridružujemo se željamo preminulog duhovnog pisca: Želim tvome srcu krila da iz močvare ovoga svijeta poletiš u svijetlo ljubavi Božje. Život više nemojmo računati po godinama, nego po malim radostima svakog novog dana. Volim nebo – u tvojem srcu. Hvala za sve za što ne nalazim riječi. (Bosmans)
Vama, dragi prijatelji, želim čvrstu vjeru u Boga u kojoj ćemo pronaći pravi smisao života. Jer, vjera je struja Božje ljubavi koja nas nosi naprijed morem života; snaga koja daje dobar vjetar – vjetar nade jedrima našega srca; kompas savjesti u tišini i olujama života koji usmjeruje put našega kretanja ka cilju vječne sreće. Vjera je kormilo pouzdanja povjereno u naše ruke da u suradnji s milošću Božjom – u suton ovozemnog putovanja pristanemo u luku vječnog gledanja oči u oči. Vjera je sidro nade u moru Božje ljubavi. Samo je On, poručila nam je Majka Terezija, put kojega se isplati slijediti, svjetlo kojega se isplati upaliti, život kojega vrijedi živjeti i ljubav koju vrijedi ljubiti.
Kraljice Mira, naša nebeska Majko, učvrsti nam vjeru, te daruj u duši mir, u životu sreću, u tijelu zdravlje, na usnama riječ ohrabrenja, snagu i upornost u pomaganju našem narodu i bližnjemu svome, povrh svega mir i blagostanje u svakom ljudskom životu.
NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ I MLADO LJETO, TE 111. NAPRETKOVA GODINA I DRUGA GODINA HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI SA SJEDIŠTEM U MOSTARU!” – završava sastavljač petnaestog kalednara
fra Andrija Nikić, predsjednik