Tribina povodom obilježavanja imendana kraljice Katarine Kosača

Prof. dr. fra Andrija Nikić

KORIJENI KRŠĆANSKE I EUROPSKE CIVILIZACIJE U DANAŠĆNJOJ HERCEGOVINI

Kršćanstvo ove godine slavi 1700 godina svoje slobode! Slavlje se održalo u Nišu, rodnom gradu rimskog cara Konstantina[1], koji je potpisao tzv. Milanski edikt i dao kršćanima slobodu.[2]

Franjevački pokret – franjevci, časne sestre klarise, članovi Trećeg reda, Frama i ostali sljedbenici Franjina ideala, ovih godina slavi osamstotu obljetnicu djelovanja. Jedno i drugo ostavilo je dubok korijen i u našoj sredini, pa zavrjeđuje spomen.

Iz mnoštva vjerskih, kulturnih i civilizacijskih događaja koja su u dvije tisućljetnoj povijesti odigrala važnu ulogu u našoj domovini – na području današnje Hercegovine izdvajam samo dva događaja: 1. Takozvani Milanski edikt i kršćanska civilizacija, te 2. Franjevačka nazočnost u Humskoj zemlji, odnosno Hercegovini.

I. Edikt slobode

U posljenje vrijeme (jesen 2013.) akademik Stjepan Krasić, dominikanac i povjesničar, napisao je i na više mjesta objavio studiju o tzv. Milanskom ediktu. Opširna studja je objavljena u časopisu: RAD Razreda za društvene znanosti, HAZU, sv 516., knjiga 50, Zagreb, 2013., str. 1-51., a razgovori su objavljeni u Glasu Koncila, 1. prosinca 2013.[3] i na nezavisnom portalu[4]. Ukratko Znanstveni rad akademika Krasića argumentima je ustvrdio da “Milanski edikt” u navedenom smislu kako se tumači još uvijek do sad diljem svijeta zapravo nikad nije ni postojao, a niti je car Konstantin “uveo slobodu vjeroispovijesti”. Edikt o slobodi svih vjeroispovijesti u Rimskom carstvu proglasom je obznanio 311. Dioklecijanov nasljednik i do tad najveći progonitelj kršćana Galerije.” Potom dr. Krasić analizira onodobne političke i vjerske situacije u Rimskom Carstvu i upozorva kako je car Dioklecijan osnovao „tetrarhije” (vladavine četiriju careva: dvojice augusta i dvojice cezara) i decentralizaciju Carstva kako bi uredio goruće pitanje nasljeđivanja na vrhu državne vlasti. „Zapravo Dioklecijan je namjeravao konsolidirati Carstvo i osvijestiti patriotizam oslanjajući se na tradicijsku rimsku religiju, koja je dovela do okrutnih progona kršćana. Istina je da su oni u to doba predstavljali jednu desetinu ukupnog stanovništva, ali su već bili i zauzimali visoke pozicije u društvu, vojsci, pa čak i na carskom dvoru. Kršćani su bili optuženi za razne “zločina” protiv Carstva. Uslijedio je krvavi progon na svim razinama. U kratkim dobnim razmacima proglašena su četiri edikta a s namjerom da se potpuno iskorijeni kršćanstvo iz Rimskog carstva.” Cara Dioklecijana je naslijedio Galerije, koji je još više pojačao progone. „Međutim, nije u tomu uspijevao. A od kad je shvatio beskorisnost svojih metoda, i to baš prije svoje smrti, 311. obznanio je edikt (najviši carski dokument obvezan za sve u Carstvu) o toleranciji u kojemu je po prvi put u povijesti Rimskog Carstva, priznao kršćanima pravo na slobodno prakticiranje njihove vjere bez straha od progona, zapovjedivši također da im se vrati sva imovina koja im je do tad bila oduzeta. To je bila iznimna objava u politici Carstva i pravni temelj za svu kasniju politiku rimskih careva. Ipak nisu svi carevi prihvatili propise Galerijeva edikta. Zato jer je odbijanje osobito došlo o izražaja u istočnom dijelu Carstva, u kojemu je cezar Maksimin Daja nastavio s progonima kršćana.” Nadalje, nastavlja dr. Krasić: „Ipak taj su problem riješili augusti (dva prva cara): Konstantin i Licinije koji su se sastali u veljači u godini 313. u Milanu, a povodom Licinijeve ženidbe Konstantinovom polusestrom Konstacijom. Postigli su usmeni dogovor o tomu da i na Istoku kršćani moraju imati ista prava s poganima. Nakon što je Maksimin Daja, koristeći Licinijev boravak u Milanu, pokušao prigrabiti svu vlast na Istoku, Licinije ga je pobijedio i iste je godine godine (313.) u Nikomediji, u svoje i Konstantinovo ime, objavio nalog u obliku ukaza ili reskripta upućena namjesniku provincije Bitinije u Maloj Aziji, a gdje je još uvijek bilo progona da prekine tu praksu i kršćane ostavi u miru. Uz to im je povećana prava i slobode dopustivši im da se slobodno okupljaju u svojim crkvama i na grobljima, ali i da im se vrate sva zaplijenjena materijalna dobra koja su se tada nalazila bilo u vlasništvu države bilo pojedinaca. Tradicijska povjesnica ovaj dokument pripisuje Konstantinu tvrdeći da je bio objavljen u Milanu nazivajući ga tzv. “Milanskim ediktom”, ali autorova znanstvena rasprava predočava i cjelovit prjevod Licinija teksta iz kojeg se može zaključiti da dva cara nisu donijeli nikakav dokument u Milanu koji bi se mogao zvati ediktom, već da je riječ o reskriptu koji je Licinije, u svoje i Konstantinovo ime objavio u Nikomediji, i da bi taj dokument trebalo zvati “Nikomedijskim reskriptom”, a ne nikako “Milanskim ediktom”.” Riječ je o reskriptu koji je Licinije, u svoje i Konstantinovo ime objavio u Nikomediji.[5]

I. 2. Značenje edikta

U Nikomedijskom rskriptu može se prepoznati ne samo sloboda vjere: Naime, »vjerska je sloboda u ishodištu moralne slobode. Otvorenost istini i dobru, otvorenost Bogu, ukorijenjena u ljudsku narav, daje puno dostojanstvo svakom čovjeku i jamstvo je uzajamnog poštovanja među osobama. Stoga, gledajući iz povijesne perspektive, možemo reći da je rskript početak jednog procesa koji nije dovršen. Događaji koji su slijedili bili su podloga za bremenitu povijest uspona i padova; odnosa suradnje, nerazumijevanja i napetosti između politike i vjere. U svemu tome možemo kao ključ za čitanja uzeti kakvo je u pojedinim povijesnim razdobljima bilo poštovanje i ostvarivanje vjerske slobode.

(…) Podižući pogled prema Kristovu križu, u stalnom odnosu s Kristom živim i prisutnim, otvarajući mu svoje srce i svoj um u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo stvari promatrati na nov način i shvaćati njihov pravi smisao.« – rekao je kardinal Josip Bozanić.[6]

I. 3. Proslava Reskripta

– 1700. obljetnica tzv. Milanskog edikta dugo je očekivana i na dva načina proslavljena. „Obljetnica tzv. ‘Milanskog edikta’ poručuje svima nama da je vjerska sloboda jamstvo mira i nove civilizacije u svakom pluralnom društvu” rekao je papin predstavnik, kardinala Angelo Scola.[7] „Ovo je događaj, koji je promijenio dvije ere – eru poganskog i eru kršćanskog svijeta. Ovo je događaj i dan kada slavimo kada su kršćanstvu otvorena vrata da se blagovijesti istina Svetog evanđelja, istina o Bogu, istina o nama, o svakom čovjeku”, rekao je patrijarh Srpske pravoslavne crkve gospodin Irinej.[8] Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar obraćajući se milanskom kardinalu Scoli, riječima kako je Niš svijetu darovao Konstantina Velikog, Milano mu je pružio mogućnost za velike plodove; Srijemska Mitrovica bila je kraj gdje je mladi Ambrozije prohodao prvim koracima vodstva, Milano mu je otvorio vrata kršćanstva, pastirskoj službi i velikoj svetosti. Niš i Milano danas se povezuju u novom zagrljaju, u novom zagrljaju kojim je Krist na križu zagrlio čitav svijet i oslobodio ga.”[9]

Kardinal Scola je u svojoj propovijedi uz ostalo upozorio na Isusa koji je rekao: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Ove se riječi ispunjavaju danas pred našim očima. Skupili smo se na ovom stadionu katolici, kršćani, vjernici drugih religija i nevjernici iz Srbije, Makedonije, Kosova, Crne Gore, Bosne, Hrvatske, Slovenije, Austrije i Italije. Isus, Raspeti i Uskrsli, sa svojom porukom mira i pomirenja, privukao je k sebi svakoga od nas; učinio je da iziđemo iz svojih kuća i doveo nas putem hodočašća i molitve ovamo, da bi nam dao iskusiti, zajednički i osobno, da je „On doista mir naš”(Ef 2, 14), naglasio je kardinal Scola i nastavio: „Rane nasilja i rata, neprijatelji ljudskoga roda, doista teško zarastaju. Dovoljno je malo da se opet zagnoje i naš dan ispune gorčinom, negodovanjem i mrakom. ‘Udaljenost’ jednih od drugih opisuje način na koji mnogo puta – uvijek previše – živimo svoje dane. A naše srce ipak ne prestaje da gorljivo traži mir”, no Isus je došao „navijestiti mir”.

„Svaka vjernička vjera izraz je težnje za Bogom, izvor jedinstva među ljudima, a ne izvor sukoba, ni podjela. Samo kada zagospodari ideologija, samo kada se napusti primat Boga, tada se ljudi progresivno razdvajaju. Obljetnica tzv. ‘Milanskog edikta’ poručuje svima nama da je vjerska sloboda jamstvo mira i nove civilizacije u svakom pluralnom društvu”, i svatko od nas je pozvan osobno priznati i živjeti vrednotu slobode. Jer sloboda je „nužno potrebni uvjet za sazrijevanje osobe, ali sloboda nije takva ako nije u službi izgradnje društva s ljudskim licem, ljudske zajednice koja treba uvijek iznova tražiti blagostanje”, rekao je kardinal, te pozvao „ne dajmo se zavarati sirenama slobode shvaćene individualistički, nažalost veoma raširene na Zapadu”.

Na kraju homilije, kardinal Scola pozvao je na zagovor Djevice Marije, Kraljice Mira, „da se svakodnevno zauzima za sve naše potrebe, za svakoga od nas, za naše obitelji i sve naše narode, da bi u našim blagoslovljenim zemljama uzmogli svijetliti mir i jedinstvo što nam ih je darovao Isus”.

U riječima zahvale, nadbiskup Hočevar je naglasio kako je ovo trenutak zahvale, ali i „trenutak iskrene odluke da zajednički i osobno provodimo u djelo sve što smo u svetim činima slavili i što smo čuli u Božjoj riječi, propovijedi kardinala Angela Scole i u brojnim molitvenim prošnjama”. Pridružujem se poticaju spomenutog nadbiskupa Hočevara: „budimo dostojni poklonici i učenici Kristova Križa! Budimo ljudi Novoga dana!”[10]

II. Franjevačka nazočnost

Znak Križa povezuje sve i svemu daje pravo mjesto i prave odnose, prave uloge i prave zadaće! Blagoslovljen Kristov Križ, koji pobjeđuje podijeljenost i stvara jedinstvo, pobjeđuje zlo, grijeh i smrt te daje milost, život i snagu. Tu veliku tajnu želimo radosno slaviti i uranjati u beskonačne dubine tog oceana ljubavi.

Na temelju Milanskog edikta izrasla je ne samo europska nego i naša pokrajinska civilizacija i kultura. U Cimu, u Potocima na sjeveru ili u Žitomislićima na jugu, te još tridesetak mjesta u našim krajevima sagrađene su kršćanske kapelice, crkvice, crkve, bazilike i katedrale. Stoljećima je postojala na ovom području crkvena hijerarhija s više ili manje biskupija.

II.1. Franjevci u Hercegovini

Tu i takvu civilizaciju i kulturu prigrlili su i naši franjevci. Oni su je razvijali, obnavljali i usavršavali gotovo punih osam stoljeća. Činjenica je da su se ovdje države smjenjivale, a franjevačka redodržava je ostala. Fratre su ubijali i zatvarali, jer su bili slađi zalogaj, ali krv franjevačkih mučenika postajalo je sjeme novih crkvenih zvanja i pomlađivanje Crkve.

Kako znate, Franjo Asiški je u travnju 1209. godine sa svojom subraćom došao papi Inocentu III. i izložio mu da oni žele u životu ostvariti Isusovo evanđelje. Nakon poznate zgode i poticaja s Neba da je Franjina želja moguća, dana 16. travnja 1209. spomenuti papa je usmeno odobrio Franjevački red.[11] Poslije toga Franjo je sa svojom subraćom uzorno i primjerno živio Evanđelje, te, potom, neumorno propovijedao Evanđelje ljudima u Asizu i na širem području.

Godine 1212. Franjo je s nekoliko svoje subraće pošao u Sv. zemlju da sultanu propovijeda Evanđelje. Međutim, na putu za Svetu zemlju Franjinu lađu oluja izbacuje na dalmatinsku obalu. Gdje se to dogodilo? Teško je točno odgovoriti. Međutim, neki primorski gradovi (Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik…, čak i Zagreb) ponose se predajom da je Franjo bio u njihovom gradu. Godine 1212., zbog suprotnog vjetra, Franjo nije stigao u Svetu zemlju nego se vratio u Asiz. Međutim, dvije godine poslije susreću se franjevci u Trogiru. Njima obitelj Dessa dariva kuću za stanovanje. Franjevački samostan u Zadru se kiti prvim franjevačkim samostanom među hrvatskim narodom.

Dvadesetih godina trinaestoga stoljeća postoji Hrvatska franjevačka provincija samostan. Osnivaju se samostani ne samo u Dubrovačkoj republici, nego i Humskoj zemlji.

Prvi poimenični popis kustodija i samostana Bosanske vikarije donosi fra Bartolomej Pizanski u djelu De conformitatae vitae B. Francisci iz 1385.-1390. To djelo je fra Bartolomej napisao na temelju popisa samostana sastavljen prije 1375. godine. Tada je Bosanska vikarija imala 7 kustodija i 35 samostana. Kustodije su se zvale Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Mačvanska, Bugarska i Kovinska.[12] Duvanjska kustodija imala je pet samostana. Prema Mandićevom kritičnom izdanju to su samostanu: Ston, Novi, Imotski, Cetina, Blažuj (točnije Bistrica), na sjeveroistočnoj strani srednjovječnoga grada Duvna i Glamoč.[13] Uz taj popis prema povijesnim zapisima i arheološkim nalazima franjevački samostana je izgledao:

1. Franjevački samostani u zapadnom Humu

1.1 Franjevački samostan u Stonu

1.2. Franjevački samostan na Badiji

1.3. Franjevački samostan u Ombli –Rijeka Dubrovačka, Rožat

1.4. Franjevački samostan u Slanom

1.5. Franjevački samostan u Konavlima

1.6. Franjevački samostan u Novom

1.7. Franjevački samostan u Bišću

1.8. Franjevački samostan u Ljubuškom

1.9. Franjevački samostan u Čerinu

1.10. Franjevački samostan u Zahumu (Mostaru)

1.11. Franjevački samostan u Konjicu

1.12. Franjevački samostan u Blažuju Duvnu (vjerojatno Bistrica kod Livna)

1.13. Franjevački samostani u Imotskom

1.14. Franjevački samostani u istočnom Humu (14+4=18)

(Trebinju, Ljubinju, Stocu i Nevesinju)

Tražeći podatke o lokaciji samostana u Nevesinju naišao sam na slijedeće zapise:

1.14.1. Samostan u mjestu Ključani

Prvi samostan-manastir je bio u mjestu Ključani.[14]

1.14.2. Samostan u selu Postoljani

1.14.3. Samostan u na lokalitetu kaluđer-redovnik.

1.14.4. Samostan u selu Udrežanj

1. 15. Samostan u Čičevu

Postojanju franjevačkog samostana kod Trebinja spominje fra Mavro Fajdiga u svojoj povijesti Serafske Bosne.[15]

1.16. Franjevački samostani u Stocu

1. 17. Franjevački samostani u Ljubinju.

Podatke o postojanju franjevačkih samostan u Stocu i Ljubinju treba tražiti u odgovarajućim lokalitetima i povijesnim spisima.

II.2. Kraljica Katarina

Nekoliko je žena ostavilo vidljiv trag u povijesti srednjovjekovne Bosne i Huma. Jedna od najzanimljivijih svakako je kraljica Katarina Vukčić Kosača. Ona svojom životnom sudbinom osvjetljuje povijest posljednjih desetljeća bosanskog kraljevstva, pa nije ni čudo, da svi oni koji opisuju bosansku povijest XV. stoljeća, neizostavno i njoj posvećuju dostojnu pažnju.

Katarina Vukčić Kosača bile je kći Stjepana Vukčića Kosače i majke Jelene Balšić. Rođena je 1424. godine. Godine 1446. na Uzašašće udala se za kralja Stjepana Tomaša. Na vjenačnju je sudjelovalo poslanstvo iz Dubrovnika.[16] Katarina je ostala udovica s dvoje male djece. Novi kralj Stjepan Tomašević priznao je Katarinu kraljicom majkom tako do je ona ostala na bosanskom dvoru. U proljeće 1463. sultan Mehmed II. je bez velike muke, jer su velikaši bili podijeljeni, okupirao Bosnu. Pritom je ubio kralja Stjepana Tomaša, a djecu Šimuna-Sigismunda i Katarinu odveo u ropstvo – sina u janjičare, a kćerku u harem. Kraljica Katarina se nalazila u posjetu bratu pa je tako izbjegla sličnoj sudbini. Kući se nije ni vraćala, nego se uputila prema Dubrovačkoj Republici. I u Rimu je posjetila franjevce, savjetovala se s njima o vjerskim potrebama. Kad je teže oboljela odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i odredbe o svom kraljevstvu i ostaloj imovini. Dana 20. listopada 1478. kraljica Katarina je oporučno imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike zakonitim baštinicama Bosne. Preminula je 25. listopada 1478. godine. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom crkve. Iako je posljednja bosanska kraljica Katarina skončala život u tuđini, ipak nije ostala zaboravljena u svom narodu. A franjevci su posjetiocima crkve pripovijedali burnu povijest kraljice, koja je ostavila glas dobre i svete žene, te postala uzor kršćanskog življenja. Upisana je među blaženice Franjevačkog reda. Katolički puk u Bosni i Hercegovini noseći crninu oplakuje svoju kraljicu, miješajući uzdahe s molitvom: Ne zaboravi naroda svoga! Pokoj vječni dnruj joj Gospodine! Pridružimo se i mi toj molitvi![17]

Poznato nam je kako su 1463. godine Turci okupirali Bosnu, pobili veliki broj kršćana i franjevaca, nezaustavno rušili samostane i crkve, te uništavali kršćansku civilizaciju i kulturu.[18] Fra Anđelu Zvizdoviću su dali Ahdnamu i nastavili s okupacijom. Stotinjak godina trajala je turska okupacija i rušenje kršćanske civilizacije, a preko četiri stotinej godina zulumćarenje. Istina dobivena je Ahdnama. To je, kaže fra Andrija Zirdum, važan, ali uvjetovan pravni spis. Ona nije nikakav veliki list slobode (magna carta libertatum), kako joj slabi poznavatelji prilika neutemeljeno „tepaju”. Ahdnama je nametnut akt u okvirima općih islamskih (šerijatskih) odredbi, u kojima sultan bosanskim franjevcima izravno, a katolicima neizravno, jamči sigurnost života, nepovrjedivost imovine i slobodno kretanje u Osmanskom Carstvu, uz uvjet da ostanu lojalni novom vladaru. Njome su franjevci postali legalni građani Carstva. Međutim, ona je u praksi tumačena, ne po zakonskom duhu koji je u sebi sadržavala, nego po političkim prilikama i financijskim potrebama korumpiranih službenika. Uz to, treba imati na umu da nijedna šerijatska povelja, akt, ugovor ili povlastica nije vrijedila jednom za stalno, nego je kod svakog stupanja novoga sultana na prijestolje morala biti ponovno potvrđena, i tek tada je dalje vrijedila. Za franjevce je to značilo, uz velike troškove, odlazak u Carigrad, obilaženje tamošnjih ureda i potplaćivanje službenika, od najnižih do najviših, da bi se potvrda ponovno ishodila. O tomu u ljetopisima ima puno građe.[19]

Zaključak

Tzv. Milanski edikt, nakon krvavih i dugih progonstava kršćanstva napisan je 313. godine Nikomedijski reskript. Reskriptom se kršćanstvu, ali i svim religijama omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.[20] Od 313. godine, Crkva je postala dozvoljena vjera i primila pravno priznanje od Carstva, što joj je omogućilo brz procvat.

Od tada car Konstantin slovi kao prvi kršćanski vladar, a osim po Milanskom ediktu poznat je još i po Niceji. Car Konstantin je nakon što je kršćanima dao slobodu 313. godine, bio zainteresiran za mir u carstvu. Zato nije želio da zbog struja koje prijete jedinstvu Crkve dođe do nemira. Započeo je sazivati sabore i voditi računa da se u carstvu ispovijeda vjera u Isusa Krista. Tako je sazvao Prvi opći crkveni sabor u Niceji 325. godine. Trajao je od 19. lipnja do 25. kolovoza. Tu je sastavljeno Vjerovanje koje molimo na svetim misama. Zanimljivo je spomenuti da su na njemu sudjelovali najviše biskupi s Istoka, dok ih je sa Zapada bilo svega nekoliko.

Svjedoci smo da tijekom naredna dva tisućljeća progon kršćana nije prestao, pa ni do danas, a posebno je bio istaknut u vrijeme francuske revolucije, a svi smo, kao suvremenici, doživjeli pogrom kršćana koji je po obujmu i neviđenoj brutalnosti dosegao svoj vrhunac upravo u doba komunizma u našoj Hercegovini.

Komunizam je svojim antikršćanskim postupcima i dotad neviđenim pogromom kršćana potpuno anulirao – dokinuo Milanski edikt kao univerzalnu-sveobuhvatnu ljudsku vrijednost praktično stavljajući, prvenstveno aktivne kršćane, s onu stranu zakona.

Tzv Milanski edikt imao je svoju značajnu prethodnicu u Ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost kršćanima koji se, po svojoj savjesti, nisu pokoravali božanstvima. U tom se dokumentu čita: »U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«

Tzv. Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«

Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva.

Dragi prijatelji! »Na ovim prostorima obranjena je Europa od navala s istoka, granica između turske i kršćanske vlasti… Nije pretjerano očekivati da europski kršćanski čovjek bude opet obranjen na ovim našim prostorima u svojemu ljudskom i kršćanskom dostojanstvu. Hercegovina je poznata po kršćanskim svjedocima i Gospinim ukazanjima koja pokreću na slobodu kršćanske obitelji. Neka postane poznata i po inicijativi za obranu čovjeka i svake ljudske obitelji. Vjerni hrvatski kršćanski narode, pomozi Europi da ide naprijed u skladu sa svojim kršćanskim korijenima i da ne napušta pobjednički Kristov križ!«[21]

Sjećajući se Kraljice Katarine, upozoravam na riječi blaženog pape Ivana Pavla II.: Danas »Hrvatske žene, svjesne svojega vrlo uzvišenoga poziva ‘supruge’ i ‘majke’, nastavite gledati na svaku osobu očima srca te joj ići ususret i biti uza nju osjetljivošću, što je vlastita majčinskome osjećaju. Vaša nazočnost je prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici.«

Povjesničar fra Radoslav Glavaš, osnivač Potpornog društva za odgoj mladeži, kasnijeg Napretka je davne 1896. godine zapisao: “Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako usko skopčana ma s kojom institucijom, kao što je prošlost hrvatskoga naroda kroz više stoljeća s franjevačkim redom. Slavonija, Dalmacija, a osobito Bosna i Hercegovina to su zemlje o čijoj prošlosti – gotovo osam stoljeća – (u Glavaševo vrijeme taj period je bio kraći od 4-5 stoljeća)- nije moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s Franjevcima, kao glavnim činbenicima i nosiocima prvih uloga…”[22]

Provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran nedavno je poručio: „ Franjevci su ljudi vjere. Oni su se zavjetovali služiti Bogu – služeći njegovu narodu. (…) oni su uglavnom sinovi ovoga naroda i ove grude – bosanske i hercegovačke. Oni vole svoj narod i svoju domovinu. A kad čovjek nešto voli, onda je spreman za to se i žrtvovati, pa ako treba i umrijeti. Fratri su se i žrtvovali i umirali, ali svoj narod nisu napuštali. To im narod nikad nije zaboravio, a i neće. Zato su franjevci tako tijesno, nerazdvojno povezani sa svojim narodom. Nadajmo se da će to tako ostati i ubuduće.”[23]

[1] Svečano euharistijsko slavlje o 1700. obljetnici Milanskog edikta na stadionu Čair u Nišu, u subotu, 21. rujna predvodio je izaslanik Svetoga Oca Franje milanski nadbiskup kardinal Angelo Scola. Članovi Pravoslavne crkve obljetnciu su proslavili 6. listopada iste 2013. godine.

[2] Usp. Tanja Popec, 1700. obljetnica Milanskog programa tolerancije (Milanski edikt). Zašto nas ovo slavlje obvezuje?, Veritas, 2013., br. 9., str. 15.

[3] http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=23628

[4] http://nezavisni.hr/index.php/kultura/knjige/item/627

[5] http://nezavisni.hr/index.php/kultura/knjige/item/627. S akademikom fra Stjepanom Krasićem je razgovarao Ivan Raos.

[6] http://dalje.com/hr-hrvatska/simpozij-u-udbini-o-1700-obljetnici-milanskog-edikta/482450

[7] http://dalje.com/hr-hrvatska/simpozij-u-udbini-o-1700-obljetnici-milanskog-edikta/482450

[8] http://www.kurir-info.rs/pocelo-centralno-obelezavanje-milanskog-edikta-clanak-1020371

[9] http://dalje.com/hr-hrvatska/simpozij-u-udbini-o-1700-obljetnici-milanskog-edikta/482450

[10] http://dalje.com/hr-hrvatska/simpozij-u-udbini-o-1700-obljetnici-milanskog-edikta/482450

[11] Jedinstvenu 800. obljetnicu Franjevačkog reda (1209.-2009.) svečano smo proslavili tijekom 2009. godine.

[12] B. de Pisa, De conformitatae vitae B. Francisci ad vitam Jesu. Analecta Franciscana, IV/V. (Firenze, Ad Claras Aquas,) 1906.-1912., str. 555 i dalje.

[13] D. Mandić, Franjevačka Bosna, str. 227.

[14] http://www.virtualnahercegovina.com/spcon/hramovi1.php

[15] Franjevački Arhiv u Ljubljani, Bosna Seraphica fra Mavre Fajdige.

[16] 1446. Dubrovčani, kada su čuli kako se bliži vjenčanje bosanskog kralja Stjepana Tomaša i Katarine, kćerke herceg Stjepana Kosače, htjedoše na osobit način pokazati svoju ljubav prema bosanskom kralju. Iz toga razloga, izabraše poslanstvo koje će ići kralju I dati mu dar od 800 perpera. Također, poslanici će ići i vojvodi Stjepanu, Katarininu ocu i pratit će nevjestu do kralja u Milodražu gdje će biti održano vjenčanje. Odlučeno je neka poslanike prate i svirači. Đono Gradić, Matov bio je poslanik Dubrovčana na vjenčanju bosanske kraljice Katarine i kralja Tomaša 1446. godine u Milodražu.

[17] Andrija Nikić, Kratka povijest Bosae i Hercegovine do 1918. , Mostar, 200—, i Povijesno-teološki simpozij a povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, uredio Josip Turćinović, Zagreb, 1978.

[18] U tomese svojim Kanunima i kanunamama – naredbama isticao Sulejman koga nagradiše naslovom „veličanstveni”. Ove godien ne prestaju na ga predstavljati.

[19] http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=30050:-fra-andrija-zirdum-osmanlije-su-poruili-u-bosni-464-katolike-crkve-i-48-franjevakih-samostana&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112

[20] http://dalje.com/hr-hrvatska/simpozij-u-udbini-o-1700-obljetnici-milanskog-edikta/482450

[21] Usp. Iz pozdrava biskup Mile Bogović.

[22] Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, “Prva hrvatska tiskara” Kramarić i M. Raguz, Sarajevo, 1912., str. 5.

[23] Fra Janko Ćuro – fra Lovro Gavran, Oprot je vrlina, a zaborav mana, Svjetlo riječi, 31/2013., (br.368.) studeni 2013., str.24.

* * *

UDRUGA HRVATSKA ŽENA Mostar
I
HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK” MOSTAR

P O Z I V N I C A

POZIVAMO VAS NA SUSRET (TRIBINU) POVODOM OBILJEŽAVANJA IMENDANA KRALJICE KATARINE KOSAČA

SUSRET ĆE SE ODRŽATI U PONEDJELJAK, 25. 11. 2013. GODINE U 18 SATI U PROSTORIJAMA HRVATSKOG KULTURNOG DRUŠTVA NAPREDAK, U ULICI KNEZA MIHOVILA VIŠEVIĆA HUMSKOG (bivša Liska ulica, br.2) U MOSTARU.

TEMA SUSRETA JE: RIJETKI VJERSKI DOGAĐAJI NA NAŠEM PODRUČJU

Predavači:

• Dr. fra Andrija Nikić
• G-đa Erna Cipra
• Iguman Danilo Pavlović

Radujemo se Vašem dolasku!

PREDSJEDNICA UDRUGE
Dela Blažević, dipl. jur.

I

HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ MOSTAR

P O Z I V N I C A

POZIVAMO VAS NA  SUSRET  (TRIBINU) POVODOM OBILJEŽAVANJA IMENDANA KRALJICE KATARINE KOSAČA

SUSRET ĆE SE ODRŽATI U PONEDJELJAK, 25. 11. 2013. GODINE U 18 SATI  U PROSTORIJAMA HRVATSKOG KULTURNOG DRUŠTVA NAPREDAK, U ULICI KNEZA MIHOVILA VIŠEVIĆA HUMSKOG (bivša Liska ulica, br.2)  U MOSTARU.

TEMA SUSRETA JE:  RIJETKI VJERSKI DOGAĐAJI NA NAŠEM PODRUČJU

Predavači:

–         Dr. fra Andrija Nikić

–         G-đa Erna Cipra

–         Iguman Danilo Pavlović

Radujemo se Vašem dolasku!

PREDSJEDNICA UDRUGE

Dela Blažević, dipl. jur.