Predstavljanje zbirke pjesama

Interpretacija stihova su, u više navrata, izrecitirale: Gloria Pocrnja i Mirjana Milić.

U glazbenome odijelu nastupilaM je Klapa Signum iz Čapljine. Program je vodio Filip Komšić, učenik Gimnazije Fra Grga Martić.

Napretkova dvorana bila je ispunjena radoznalima gostima koji su se okupili oko Frančeskinih roditelja Nikole i Luce Vidić, koji su na slavlje svoje kćeri stigli iz Dubrovnika.

1.Kraki živoopis Frančeske Liebmann

Nakon uzvodne pjesme klape Signum – koja nas je večeras više puta obogatila svojim pjesmama, voditelj je predstavio autoricu. Frančeska Liebmann, rođ. Vidić optječe iz Čapljine. Roditelji su joj Nikola i Luce Vidić. U rodanom gradu Frančeska je završila osnovnu školu i gimnaziju, a studij hrvatskoga jezika i književnosti, te njemačkoga jezika i knjiženosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Od 2007. do 2011. radila je kao asistentica hrvatskoga jezička u Gradišću (Austrija), a zatim kao lektorica na Institutu za slavističku Sveučilišta „Karl Franz” u Gracu. Trenutno predaje njemački jezik na jednom privatnom Institutu u Austriji. Živi u sretnoj obitelji. Piše uglavnom poeziju na hrvatskom i njemačkom jeziku. Dobitnica je Nagrade Anđelko Novaković za 2014. godinu. Frančeska objavljujte studije iz knjiženosti, jezikoslovlja i prijevode. Članica je Društva hrvatskih književnika.

Nakon toploga i dugotrajnoga pljeska voditelj je najavio fra Andriju Nikića bi zamolilo ga da pozdravni nazočne.

2.Pozdrav fra Andrije Nikića

„Hvaljen Isus i Marija!

Uime Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru na prvom mjestu, rekao je fra Andrija, pozdravljam roditelje naše pjesnikinje, potom pozdravljam FRANČESKU LIEBMANN, koja nam je došla s darom: Moja pjesma – Mein Gedicht.

Zbirku su objavile: Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2015. Ujedno je Prva dobitnica Nagrade Anđelko Novaković. Zatim pozdravljam stručne predstavljačice: Perinu Meić i Josipu-Violetu Kalfić, te čitateljicu stihova: Antoniju Zovko i članove Klape Signum.

Na str. 13. za naslov pjesme uzet je dvostih Silvija Strahimira Kranjčevića:

„Vjeruj, ljubi, nadaj se i – snosi.

Srcem čut ćeš, zašto si i – tko si.”

Frančeska završava pjesmu riječima :

„ Srce ćuti led

u kojem je Zadnji Adam napisao

svoj konačni znak.” (str. 14)

U Frančeskinim pjesmama susreo sam sirce!

Ljubav točnije srce naših fratara je davne 1902.raskrililo svoje klijetke i u njima nastanilo siromašnu a nadarenu mladež naše Hercegovine. Tako je nastalo Društvo, pa sagrađen ovaj dom. S ranjenim srcem smo 114 godina, usprkos udara u srce i pokušajima nekih da srce usmrte, uz Božju pomoć, sve nadživjeli i evo nas večeras poput zajednice prvih kršćana, tj. onih što prihvatiše vjeru u Krista uskrsloga kao „jedno srce i jedna duša” (Dj 4, 32).

Hrvatski se jezik voli znanjem i srcem. Ni Matoš nije mislio na puki tjelesni organ kad je napisao stih: „I dok je srca, bit će i Kroacije!” A Solženjicin kaže da granica između dobra i zla prolazi kroz ljudsko srce. Majka nosi dijete obično devet mjeseci pod srcem. Dobro bi bilo da što prije, odmah prijeđe i u srce i da ga uvijek nosi i u srcu. Domovinu, drage osobe nosimo u srcu. Boga, svece možemo nositi u srcu. Ljubavna lirika vrlo je srcovita. Ima obilje srca, znalački piše Mile Mamić. Ljubav i srce nerazdruživo su povezani. One su često istoznačnice. Zbog svoje životvornosti srce i duša su često istoznačnice.

Naši fratri stoljećima su učili vjernike da pjevajući mole da nam Bog dade da nam bude: KROTAK JEZIK, PAMET ZDRAVA, SRCE ČISTO, DJELA PRAVA…

To se može ostvariti jer Bog je srce. Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” – kliče psalmist. (Ps 50).[1]

Uz ponovljenu dobrodošlicu i čestitku želim da ove pjesme doprinesu upravo potonjoj želji!

Nakon glazbene poruke pročitana je čestitaka predsjednika Društva hrvatskih književnička Herceg-Bosne prof. Ivana Sivrića i poziv da Frančeska postane članica Društva.

3. Stručne analize pjesničke zbirke: MOJA PJESMA

„Vazda je lijepo, rekla je prof. Josipa-Violeta Kalfić, biti dijelom radosnog kruga ljudi koji imaju nešto reći o nečijim stihovima, dakle o nečijem unutarnjem svijetu. Frančesku već dugo poznajem i ona je oduvijek bila posebna. Naizgled ozbiljna, ali iznutra vedra i nasmijena, zračila je nekom pozitivnom energijom i zapljuskivala sve oko sebe nekim posebnim toplim osmijehom. U dubokim ponorima svoga bića nekako se borila sa svojim tek rođenim svježim mislima. Nešto je odavno govorilo da se iza njezinih koraka krije još cijeli jedan svijet gdje bezuvjetno zagrli maštu i putuje smjerokazima svojih misli.”

„Iščitavati nečije stihove, nastavila je prof. Kalfić, znači otkrivati njegov duboko skriveni svijet, koracati putem razvoja njegove svijesti, živjeti s njegovim riječima, misliti njegove misli, sanjati njegove snove, osjećati njegove osjećaje, vjerovati njegovom vjerom, potajno krasti minute njegovim danima. Bezuvjetno izići iz svoga ja i postati dio još jedne duše svemira…

Pjesnikinja se značajno koristi slobodnim stihom, ali ritmički dotjeranim, nije sluga određene pjesničke forme. I kao što rijeka teče stvarajući korita, tako lagano teku i ovi stihovi života nižući se kroz pjesme, prelijevajući se iz jedne u drugu kao korita istine, stvarajući jednu tihu simfoniju za uši u kojoj će uživati svatko tko prigrli taj lijepi doživljaj čitanja ovih stihova, obogaćujući se tako za makar još jednu životnu istinu.

Sa stihovima Frančeske Liebmann lako se poistovijetiti. Tkogod uzme u svoje ruke ovaj veliki dio nje, osjetit će, vjerojatno, da je to jedna prelijepa plovidba lađom k sigurnoj luci, lađom sa sigurnim kormilarom i radišnim mornarom. Ploviti putevima njezine poezije zanimljiva je i lijepa avantura u kojoj vas čekaju oluje i visoki valovi, ali i lagani povjetarci u leđa i oaza sunca na sigurnom moru života upravljeni prema svjetioniku istine. Njezine stihove doživljava se kao svagdanji kruh kojim se hrani ljudski duh, to su stihovi kojima pjesnikinja s čitateljem razgovara iskreno, skrušeno i ponizno, dajući svom prijatelju čitatelju da zajedno prožive neizbježne oluje, da ponovo prožive vedre, suncem obasjane, trenutke ozarenog djetinjstva, da ponovno stanu na pozornicu života i još jednom razmisle o istinskim vrjednotama života. U njezine stihove utkani su mudrost, jednostavnost i iskrenost. Njezina poetska poruka otvorena je svijetu i vrelu istine.

Ipak tematska dominanta njezine poezije jest riječ, ali ne riječ već Riječ. Riječ koja bijaše u početku. A Riječ je spoznaja. Spoznaja o ljubavi, spoznaja o djetinjstvu i toplini, spoznaja o ratu, spoznaja o boli i patnji, spoznaja o zemlji i nebu, o hrani i gladi, spoznaja o sebi, spoznaja o životu i svijetu u cjelini. Istaknuti motiv kojim plete svoje pjesme je motiv tišine, ali ne tišine koja šuti, nego, dapače, tišine koja se čuje i tamo gdje grmi. Tišina progovara kao grom upravo onda kada su je svi spremni čuti, poput djeteta koje je napokon spremno izreći svoje prve riječi upravo onda kada su sve uši uperene u njega. To je svijet Frančeskinih stihova. Zagrljeni su tišinom koja se čuje, koja grmi… Riječ i tišina su dvije krajnosti koje se isprepliću i grle.

”Tišina

nad najvišim zemaljskim planinama

u najdubljim oceanskim dubinama.

U cvjetanju cvijeća,

u padanju lišća,

u sunčevom izlasku

i zalasku.

Nemoguće ju je dokučiti,

u njoj se Riječ tek da slutiti.”

(Tišina, 8. str.)

„Njezina poezija ne vodi ni na kakvo egzotično putovanje u tropske krajeve i kraće rukave, upozorila je prof. Kalfić, nego na putovanje gdje se morate dobro obući, jer, kažu, vani znaju biti hladni ljudi, putovanje gdje će vam ogoljeti duša, gdje ćete dotaknuti dubine ljudskih nemira, doživjeti mnoge trenutke spoznaje. Iz stihova često progovaraju poniženje, bespomoćnost, društvena nepravda, neosjetljivost, razočaranost u pokvareni um svijeta, razočaranost u slabost koja se lako predaje, razočaranost u povijest koja se ponavlja, razočaranost u krugove spoznaje koji se nikako ne šire. Pjesnikinja čezne za licem pravog čovjeka ljudskog lica, bez maski i pokrića, bez lažnog morala, čezne za svijetom bez poltrona, kameleona, morona, i inih ”–ona”…

”Nije daleko napredovala ljudska svijest

– i dalje se ponavlja povijest.

Razum protiv sile ne dobija bitku.

Nedužni krugovi ne znače ništa jednom vojniku.”

(Noli turbare circulos meos, 15. str.)

Vidljivo je stoga da njezini stihovi nipošto nisu okrenuti sebi, pjesnikinja ima veliko srce za izgubljene, nemirne, ponižene, nesretne, osjeća i proživljava njihovu patnju i sudbinu, kao avangardni umjetnik umjesto njih istupa van i stvara ugođaj topline, empatije i brižnosti, vjere u pobjedu dobra i pravde, u pravedni sud.

”Vječito sukobljavana

manjina i većina

napokon će biti izjednačena

i ravnopravna

kad ih dočeka posljednja postojbina.”

(Granice, 23. str.)

No, premda osjećaj razočaranosti prati mnoge njezine pjesme, pjesnikinja se nipošto ne predaje, ne ostaje u svom sigurnom krugu, ona se ne predaje surovoj svakodnevnici i sivilu života, spremna je istupiti van. Prkosi i inati se. Ona se bori svojim perom, svojom pjesmom, želi biti dio promjene, sanja dobro, nada se pobjedi. Ne želi biti Sizif koji gura kamenu gromadu na vrh planine, ne želi biti Prometej prikovan na Kavkazu kojemu orao Eton kljuca jetru, ne želi biti Don Quijote koji se bori protiv vjetrenjača, želi biti biblijski David iz borbe protiv Golijata. Traga za vedrijom stranom života i izazovima koji ju mogu odvesti upravo na tu stranu. Izravno se obraća ušima onih s maskama, manipulatorima, osvetnicima, prevarantima, lažljivcima, Aresima… Jer ona se uzda u nebo…

”Ali nebo, nebo zna i čuje,

Vidi, bilježi i na kraju svima određuje”

(Nebo zna, 14. str.)

U svoje stihove unosi radost, pozitivno okrilje, životnu energiju, vedrinu življenja unatoč sivome nebu nad nama, nudi empatiju i osluškuje prisutnost Boga, susret s Bogom, Onim višim što nas grli, čuva i pazi. Na svome putovanju, pored svega toga, traga i za svojim ”ja” u nemirnom svijetu, pita se što sanjati, koga voljeti, za što se boriti, kamo hoditi. Traga za sobom, crtajući mape svoji traganja.

”A milijardu sam puta preplivala

ovo jedno te isto more

i svaki put sam pronašla nove tajne.

Plaše me sve te nepoznanice u meni,

ne želim biti stranac samoj sebi.

Hoće li mapa mojih traganja

ikada dobiti svoj konačni oblik?

Hoću li jednom moći ponosno uzviknuti:

To sam ja!”

(Neistražene obale, 49. str.)

Također nostalgično traga za nježnim svijetom svoga djetinjstva, čezne za ukradenim proljećima, za toplinom roditeljskog doma, za suncem i cvijećem. Oživljava neke minule trenutke, neka neprežaljena sjećanja, neodsanjane snove, neke prešućene neprešutnosti neizblijednjelih susreta. U njezinoj poeziji jos cvjeta cvijeće njezinoga djetinjstva, spuštaju se krošnje starih lipa. Toplim bojama i bogatim pjesničkim slikama boji svoje stihove, hrani ih nadanjima. Protiv surovosti se bori pjesmom, i to je njezin put. To je njezina pjesma, naslovljena vrlo jednostavno Moja pjesma. Stihovi koji najbolje oslikavaju žudnju za pobjedom i neprekinutost borbe na tome putu izrečeni su u pjesmi simbolično naslovljenoj samo T.

”Ti imaš srce tvrđe od kamena

i moć u rukama.

Rob svoje sujete, pohlepe i slave

Aresu jedino prinosiš darove.

Nemilosrdan si i nečovječan.

Ignoriraš uporno

jauke slabijih od sebe,

a ja se tek pjesmom mogu boriti protiv tebe.”

(T, 31. str.)

I neka tako i ostane, zaželjela je prof. Kalfić, neka se Frančeska bori tako i dalje. Pjesmom – svjetskim jezikom! „

O navedenoj zbirci još su produlje govorile: prof. Perina Meić i prof. Antonija Zovko.

4.Izdvojene čestitke

I za ovaj blagdan riječi dobili smo više čestitaka od osoba koje iz osobnih razloga, ponajprije zbog velike udaljenosti. Izdvajam pet čestitki: DRAGI PRIJATELJI, DA STE U TIJEKU DOGAĐANJA NAŠIH HRVATA U MOSTARU. DIVAN JE I KOMENTAR PROF. BOŽIDAR PETRAČA KAO OBRAZLOŽENJE DODJELE NAGRADE PJESNIKINJI. S. Klaudija uršulinka

+++

Dragi fra Andrija,

Hvala za obavijest.

Tu smo još do petka, pa ćemo doći u četvrtak na predstavljanje – Vaši prijatelji

+++

Najuspješnijemu i najmarljivijem predsjedniku HAZU u Mostaru – ponajboljem iz ciklusa od nekoliko Hrvatskih akademija poniklih iz HAZUD-a u Baselu, koje smo zajednički osnivali od 1978. naovamo, Dragi Bog nam je u Tebi Fra Andrija Nikiću darovao najuspješnijega predsjednika HAZU u svima djelatnostima. Što reći drugo, nego ponoviti stih iz poznate Domjanićeve pjesme: “Od seg ti srca fala!”

Da, Hvala Ti dobri svemogući naš dragi BOŽE za TVOJ DAR, kojega zahvalni znalci nazivaju DAR BOŽJI u osobi predsjednika HAZU u Mostaru. Dakle, TI si Fra Andriji Nikiću DAR BOŽJI za sve nas potrebnike!

Molim Te DRAGI BOŽE kao 90-godišnji vjernik u TEBE kao našeg SVEMOGUĆEG BOGA, podari nam takav svoj – DAR BOŽJI u barem jednoj ili u barem jednom Hrvatskom akademiku HAZUD-a u Hrvatskoj, među ovim 224 učlanjena Hrvatska akademika u Republici Hrvatskoj – većina u Zagrebu i u Osijeku kao što si podario Mostaru u osobi predsjednika HAZU ANDRIJI NIKIĆU.

Molim vas sve Hrvatske akademike HAZUD-a u Republici Hrvatskoj da se ugledate u Fra Andriju NIKIĆA – glavnog stvaratelja HAZU u Mostaru po uzoru na HAZUD u Baselu i da se organizirate kao institucija Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore – HAZUDD sa sjedištem u Zagrebu. Pozdravlja DRAGAN HAZLER iz Basela (Švicarska).

+++

Poštovani fra Andrija,

Zahvaljujem Vam se na pozivu na predstavljanje pjesničke zbirke “Moja pjesma/Mein Gedicht” Frančeske Liebmann, koje će se održati u Mostaru 27. listopada 2016. godine.

Nažalost, budući da tada još traje sjednica Europskog parlamenta u Strasbourgu, neću biti u mogućnosti prisustvovati predstavljanju zbirke. – Srdačan pozdrav, Ruža Tomašić

European Parliament, Member

+++

Poštovani, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir zahvaljuje Vam na pozivu na predstavljanje pjesničke zbirke “Moja pjesma”. Nažalost, zbog svojih obveza na plenarnoj sjednici u Strassbourgu, zastupnica Petir nije u mogućnosti odazvati se Vašem pozivu. S poštovanjem, Nikolina Vrbančić – Asistentica u Središnjem uredu u Zagrebu.

5. Frančeskina zahvala

Pri koncu našeg susreta autorica je rekla: „Zahvaljujem se osobama koje su zaslužne da predstavljanje moje prve zbirke pjesama bude ovako veličanstveno. Ja zasigurno nikad ne ću zaboraviti današnju večer i doživotno ću je se sjećati s osmjehom. Osobito hvala dugujem gospodinu Petru Miliću na ogromnoj pomoći pri organizaciji ove književne večeri kao i organizatorima, HKD Napredak u Mostaru, odnosno, fra Andriji Nikiću na riječima podrške i što ste mi omogućili da upriličim ovu svečanost u Vašim prostorijama te Društvu hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Žao mi je što prof. Sivrić nije bio u mogućnosti biti danas s nama. Veliko hvala i damama pored mene, Perini Meić te Violeti Kalfić na stručnom i vrlo uspjelom predstavljanju moje zbirke. Počašćena sam Vašim pohvalama. One su ujedno i vjetar u leđa mojem daljnjem stvaralaštvu. Nastojat ću i u budućnosti marljivo pridonositi obogaćivanju hrvatske književnosti, ali i biti njezinim dostojnim predstavnikom u inozemstvu – na njemačkom govornom području. Ja ne namjeravam stati samo na jednoj zbirci i nadam se da ću u skoroj budućnosti imati prigodu predstaviti i svoju drugu zbirku na kojoj trenutno radim. Hvala i Antoniji Zovko, Gloriji i Mirjani Milić i Gloriji Pocrnja na izvrsnoj inetrpretaciji mojih pjesama. Uistinu je užitak slušati Vas – moji stihovi zvuče još ljepše dok ih Vi čitate. Ogromno hvala i mojoj dragoj prijateljici Slavici Eldić te klapi Signum što ste vašim predivnim glasovima uveličali ovu posebnu večer. Koliko li talenata ima ova Hercegovina. Dakako, hvala i voditeljima Filipu Komšiću i Josipi Babić.

Hvala i svim nazočnim! Hvala Vam što ste dolaskom u ovako velikom broju uveličali ovaj iznimno važan događaj za mene. Zahvaljujem se članovima svoje obitelji koji su uvijek uz mene i koji se raduju svim srcem mojem uspjehu. Hvala rodbini, brojnim prijateljima, studentskim kolegama i kolegicama, a posebno svojim nekadašnjim profesorima, odnosno profesoricama s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji su mi prenijeli dio svog ogromnog znanja.

Hvala i predstavnicima medija, Radio Čapljini, kao i onima koji me osobno ne poznaju, a tu su kako bi podržali mlade književnike i upoznali se s njihovim stvaralaštvom. Veliko vam hvala od srca!

Ja ću također reći nekoliko riječi o svom prvijencu. Moja zbirka ne sadrži tek djela novijeg datuma. Tu su i pjesme iz ranog perioda mog stvaralaštva – iz prošlog stoljeća. One možda nemaju visoku književnu vrijednost, ali su vrlo bitne za mene, za moj duhovni i umjetnički razvoj. Napisala sam preko 50 pjesma u 90-im godinama, a izdvojila sam tek par njih za ovu zbirku. Najstarija pjesma datira iz ožujka 1996. godine, dakle, prvog proljeća nakon Dejtonskog sporazuma i nosi naslov «Netko je ukrao moje proljeće». Pjeva o nenadanom nestanku dječje bezbrižnosti i prisilnom suočavanju s ljudskom prolaznošću – temom koja nije uobičajna za jednu 15-godišnjankinju, ali to je bila moja stvarnost – nju mi je život darovao, ja ju nisam birala.

Knjiga ukupno sadrži 30 pjesama na hrvatskom i 31 na njemačkom. Otkud ovaj nesrazmjer? Odgovor se krije u drugom ciklusu zbirke. Na mom materinskom jeziku taj ciklus nosi naziv «Otpor» i sastoji se od 4 pjesme – O, T, Po i R. Ta slova, odnosno slog često se pojavljuju u svakoj od pojedinih pjesama i početak su pojma o kojem pjevam. Tako primjerice pjesma «O» pjeva o osveti. Dakako, tu jezičnu igru nisam mogla doslovno prevesti na njemački. Stoga na tom jeziku drugi ciklus zbirke nosi naslov «Kreis» – Krug. I tu je također svako slovo ujedno i početno slovo pojma o kojem pišem.

Naposljetku ću pročitati i njemačku verziju naslovne pjesme zbirke «Moja pjesma» – Mein Gedicht. No, prije toga želim naglasiti da sam osobito sretna što mi je pošlo za rukom da tijekom prepjeva zadržim rimu i zvučnost izvornika. Tako i strani čitatelji mogu jednako uživati u mojim djelima kao i govornici hrvatskog.

Nakon što smo nahranili duh poezijom i glazbom, red je da okrijepimo i tijelo. Pripremili smo mali domjenak, koji je velikim dijelom financiralo i Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne te Petar Milić Hvala vam svima! I dobar tek! Uživajmo zajedno u nastavku ove divne večeri! – završila je Frančeska.

I ovom prigodnom fra Andrija je dodijelilo Zahvalnice sudionicima i zaslužnim osobama koje su nazočile ovom jedinstvenom Susretu

Druženje smo, s nabavljenom knjigom, nastavili uz čašicu razgovora još koji satak.

[1] Dr. Mile Mamić u Glasniku mira, br. 10. 2016., str. 53 uz ostalo piše Bog je srce.

* * *

Predstavljanje će se održati u četvrtak, 27. listopada 2016. godine, u 20 sati
u HKD „Napredak“ Mostar, Kneza Mihovila Viševića Humskog bb.

O zbirci će govoriti:
Perina Meić
Josipa-Violeta Kalfić

Inetrpretacija stihova:
Antonija Zovko

Nastupa:
Klapa Signum

Radujemo se Vašem dolasku!

Vrlo obzirna, suzdržana, bez velikih i teških riječi, sugestivna, suptilna, kadšto narativna, uvijek u opiranjima buci i neredu svijeta, poezija Frančeske Liebmann poziva se na iskonsko značenje Riječi, one Riječi koja bijaše u početku i koja se utjelovila u ljudsku povijest. U općem rasulu vrjednota i metežu ovoga svijeta, u rasulu i destrukciji svakoga značenja pjesničkoga čina i umjetnine uopće, pjesme Frančeske Liebmann nude svrhovitost ljudskoga opstanka i prizivaju srce kao temeljnoga arbitra u svim pitanjima čovjekova izbora. U tom smislu kao da korespondiraju s vrjednotama i osnovnim odlikama osobnosti čijom se nagradom ovjenčavaju.

Božidar Petrač, Obrazloženje dodjele Nagrade Anđelko Novaković