AKADEMIJIN I NAPRETKOV povijesni kalendar za 2024.

Preuzmite kalendar (12 MB)

Najviši, divni Bože, prosvijetli tminu moga srca i daruj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav…
Bog će dati da porastemo do velikoga mnoštva, umnožit će nas i proširiti do granica Zemlje.
(sv. Franjo)

Dragi prijatelji!

Jedna od najpoznatijih osoba u cijeloj crkvenoj (pa i svjetskoj) povijesti je sv. Franjo Asiški. On je jedna od najznamenitijih ličnosti koje je svijet ikada upoznao. Životni put mu je bio prepun zanimljivih događaja te je promijenio živote mnogih ljudi.

Utemeljio je pokret koji i danas ima svoje sljedbenike – i u našoj sredini.

U Časoslovu, 1985., sv. 4., str. 1124., nalazi se kratak životopis sv. Franje. „Rodio se u Asizu god. 1182.

Nakon lakoumne mladosti obratio se, odrekao očeve baštine i sav prionuo uz Boga. Prigrlio je siromaštvo i provodio evanđeoski život, svima navješćujući Božju ljubav. Sljedbenicima (fratrima) je dao izvrsna pravila, što ih je potvrdila Apostolska Stolica. Osnovao je i Red samostankinja (klarisa) i zajednicu pokornika što žive u svijetu (Treći red) i prvi je propovijedao među nevjernicima. Umro je 1226.“

U programu trajne formacije ovih godina promišljamo o velikim franjevačkim jubilejima koje obilježavamo u narednom razdoblju: 800 godina Potvrđenog Pravila i jaslica u Grecciu (2023.), Rane sv. Franje (2024.), Pjesma Stvorova (2025.) i smrt sv. Franje (2026.). To je slavlje kontinuiteta, kaže fra Domagoj Runje, slavlje poruke koju živimo svakodnevno od tog trenutka početnog impulsa kojega se sjećamo slaveći obljetnicu.

1. Papa Inocent potvrđuje Franjevački pokret 1209.

Fra Toma Celanski je po zapovijedi slavnoga gospodina pape Grgura prikupio podatke i napisao Životopis sv. Franje. „Kad je blaženi Franjo vidio kako gospodin Bog danomice povećava broj braće, napisao je sebi i svojoj braći, sadašnjoj i budućoj, jednostavno i kratko, način i pravilo života… Zato je sa svom spomenutom braćom otišao u Rim, jer je žarko želio da mu papa Inocent III. potvrdi što je napisao. U to je vrijeme na čelu Božje Crkve bio papa Inocent III., čovjek slavan, vrlo bogat znanjem, glasoviti govornik, revan promicatelj pravednosti u stvarima što ih zahtjeva kršćanska vjera. Kad je saznao što ljudi Božji žele i kad je stvar prosudio, prihvatio je i uslišao njihovu molbu. Na neke stvari ih je upozorio i poučio.“ Napokon je svetoga Franju i braću blagoslovio rekavši: „Idite, braćo, s Gospodinom i kako se Gospodin udostoji nadahnuti vas, svima propovijedajte pokoru. A kad vas svemogući Gospodin umnoži brojem i obogati milošću, radosno se k meni povratite pa ću vam još više od ovoga dati i povjeriti vam s većom sigurnošću veće stvari.” To je bilo 16. travnja 1209.

2. Sv. Franjo u Hrvatskoj već 1212.

Nakon što je u crkvici Marije Anđeoske slušao evanđeoski odlomak o poslanju apostola (Mt 10, 7 – 10) doživio je da tim riječima Isus u tom trenutku govori njemu i šalje njega te je zaželio poći na istok i tamo propovijedati. Godine 1212. zajedno s jednim pratiteljem ukrcao se na brod u Anconi i krenuo na Istok. Međutim, umjesto na žuđeni Istok, Franjo i drugi moreplovci zbog jakog su nevremena, odnosno „protivnih vjetrova“, neočekivano prispjeli u hrvatske krajeve. Što je sveti Asižanin radio i kamo se kretao nije zabilježeno, ali znamo da mu je nepoznati dobročinitelj s naše obale dao dovoljno namirnica za put.

Tu prazninu je, piše fra Željko Tolić, popunio „franjevački patriotizam“ i različite „mjesne predaje“. Svaka od njih – šest u priobalnom djelu (Rijeka, Zadar, Pašman, Trogir, Split, Dubrovnik) i čak jedna u unutrašnjosti (Zagreb) – prisvaja i pripisuje sebi taj neočekivani Franjin posjet. Dr. fra Stipe Nosić ponavlja: „Samostanska crkva – najstarija franjevačka crkva na našim prostorima“ i nastavlja: „Samostan sv. Frane u Zadru najstariji je franjevački samostan izvan Italije“. Ni Dubrovnik nije puno mlađi – Mala braća čuvaju najstariji pečat franjevačkog reda. Priobalje je kolijevka franjevaštva u hrvatskim krajevima.

Tu su nastali prvi samostani i odatle se franjevaštvo širilo prema unutrašnjosti, tj. prema kontinentalnom dijelu Hrvatske, Hercegovine i Bosne. S tim u vezi, nastanak brojnih samostana spontano traži odgovor na neka pitanja, prvo je kojoj su provinciji ti samostani pripadali. Povjesničari daju različite odgovore. Da bi se kronološki-povijesno i logički odgovorilo nužno je poći na izvor s kojega je u stvari sve i poteklo, a to je generalni kapitul Manje braće 1217. godine. Kada se Red uvećao, kako brojem tako i zaslugama, Franjo je na Duhove, 14. svibnja 1217. zazvao u kolijevci Reda (Porcijunkuli) generalni kapitul.

Na njemu su izabrani provincijali koji su po završetku kapitula, s dodijeljenom im braćom, poslani „na sve strane svijeta“.

Provincijal fra Ivan je s fratrima poslan i u Ugarsku. Fra Ivana su naslijedili fra Albert iz Pise i fra Nikola iz Montefeltra. Fra Dionizije Drnić, nasuprot pisanju franciskanologa, je uzimajući u obzir povijesno-političke okolnosti u kojima se Hrvatska tada nalazila zaključio da se provincija Hungariae, osnovana 1217. u stvari odnosi na provinciju koja se prostirala isključivo na hrvatskom zemljopisno-političkom području, a ne na ugarskom. Naime, poslije ugasnuća hrvatske narodne dinastije,

Hrvatska se od 1102. nalazila u političkoj zajednici s Ugarskom. Tada je s Kolomanom potpisan ugovor, Pacta conventa…

Tako je hrvatsko kraljevstvo ušlo u personalnu uniju s Ugarskom, dijeleći s njom u mnogim slučajevima zajedničku sudbinu. Ilijinom reorganizacijom 1232./33. nastaje Provincia Dalmatiae u Južnoj Hrvatskoj, a odredbom pape Grgura 1239. spomenuta provincija je dobila naziv Provincia Sclavoniae poprimivši velike razmjere protežući se duž cijele istočnojadranske obale od Trsta do Drača (u Albaniji) i imala je četiri kustodije.

No osim spomenute 1212. godine, Franjo je najvjerojatnije još dva puta bio na hrvatskom tlu: 1219. i 1220. Godine 1219. poduzeo je putovanje na Istok i u Damiatu se susreo s egipatskim sultanom. Na Istoku je boravio do proljeća 1220., a potom se, jednom venecijanskom galijom – uobičajenom morskom rutom preko Krete, Grčke, Albanije i Dalmacije – vratio natrag u Italiju. Na povratku je nedvojbeno Franjo bio još dva puta u dodira s hrvatskim stanovništvom. Prvi franjevci u Ugarsku su došli iz Njemačke i osnovali Provinciju tek 1238. godine.

3. Papa Honorije potvrđuje Pravilo – Regulu 1223.

Papa Honorije III. 29. studenog 1223. bulom potvrđuje Pravilo Reda manje braće. Ono je nastalo kad se sv. Franjo Asiški povukao u samoću, u Fonte Colombo. Najvjerojatnije je nepotvrđeno pravilo nastalo prije 1221., a konačno pravilo koje je potvrđeno od pape Honorija III. 29. studenog 1223. i zove se ‘Regula bulata’ – potvrđeno Pravilo. Original ovog pravila čuva se kao dragocjena relikvija u samostanu Sacro Convento u Asizu. Ono je nastalo na molbu braće, ali i uz pomoć i savjete kardinala Hugolina.

„Honorije biskup, sluga slugu Božjih. Predragim sinovima, bratu Franji i ostaloj braći Reda manje braće: pozdrav i apostolski blagoslov. Apostolska Stolica običava uslišati pobožne molbe i dobrostivom naklonošću udovoljiti opravdanim željama molitelja. Stoga, predragi u Gospodinu sinovi, naklonjeni vašim pobožnim molbama, apostolskom vlašću potvrđujemo

Pravilo vašega Reda koje je (1209.) odobrio naš predšasnik blage uspomene papa Inocent te ga – kako je ovdje napisano – ovim pismom uzimamo u zaštitu.“

Nakon dvanaest poglavlja slijedi „Stoga nikome od ljudi nije dopušteno osporavati ovu stranicu naše potvrde ili joj se drsko protiviti. A ako se tko drzne to pokušati, neka znade da će upasti u nemilost Boga svemogućega i svetih apostola Petra i Pavla. Dano u Lateranu, trećega dana prosinačkih kalenda, tj. 29. studenoga 1223., osme godine našega papinstva.“ Original bule čuva se u sv. samostanu Sacro Convento u Asizu.

4. Božić u Grecciu 1223.

Najveća Franjina odluka, posebna želja i vrhovna nakana, piše suvremenik, bijaše: uvijek i u svemu opsluživati sveto evanđelje „nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope…. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem, tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom. – Treba se zato sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni što je učinio tri godine prije svoga slavnoga preminuća kod gradine koja se zove Greccio na dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista (25. prosinca 1223.). U onom je kraju živio neki čovjek imenom Ivan…

Blaženi Franjo ga je na poseban način ljubio, jer premda je u svom kraju uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha… Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi” i rekao mu: „Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete, koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.” Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutome mjestu pripravio sve što je svetac rekao. „I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac.“

„Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik“. Franjin primjer osvojio je svijet i jaslice su se udomile u kršćanskim obiteljima i gradskim trgovima.

5. Rane sv. Franje 1224.

U kolovozu 1224., Franjo se, skupa s trojicom braće, povlači u osamu na brdo la Verna, da bi tu proveo četrdeset dana u postu. U rujnu iste 1224., u vrijeme razmatranja o Kristovoj muci, „U zanosu je, piše svjedok, vidio na križu propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetoga i gorčina njegove muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. – Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.”

„Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene.
– O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama… – Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.“

6. Franjevci u Hercegovini

Fra Petar Bakula u Rimu je 1862. objavio: „Hercegovačka misija zauzima mjesto među prvim misijama u Franjevačkom redu.

Nastala je u prvih dvadeset godina poslije osnutka ovoga slavnoga Reda po misionarskim pothvatima… Svjetlo, koje su u ono doba donijeli franjevci svojim propovijedanjima, rasvijetlilo je zamračene pameti toga naroda koji, videći u tim novim apostolima novog Ćirila i Metodija, poniznost, blagost, ljubav i savršeni sklad svih kreposti, spontano otvori svoje srce plodnosti nebeskoj rosi koja je jako ugodno padala posredstvom Božje riječi.“

„Uistinu, nastavlja Bakula, polja koja su obrađivali serafski radnici, pokrivaše hercegovačko tlo bujnom vegetacijom, mirisnim cvijećem i obilnim plodovima. Klicali su od veselja Gospodinovi ratnici osvojivši plijen, a skupa s njima pjevali su i himnu slavlja i zahvalnosti… privedeni krepostima pobožnosti i štovanja Boga, jedinoga darovatelja vječnoga života. Vatra Raspetoga, koja je upaljena u srcima Hercegovaca, nije mogla zadugo ostati sakrivena, a da se ne proširi u požar i prema vani. Zahvalni Bogu i svojim duhovnim ocima, daju se na podizanje spomenika katoličke pobožnosti. Kršćanski žar je tako obuzeo dobri svijet, da se za kratko vrijeme Hercegovina okitila na svom katoličkom čelu s pet franjevačkih samostana, mnogobrojnim crkvama i kapelama, već prema potrebama i koristima naroda. I kako je iz dana u dan rasla pobožnost naroda, tako su se podizale i nove crkve i one postojeće proširivale i uljepšavale. Moćniji i odličniji ljudi te provincije jednako su prednjačili u pobožnosti podižući spomenike vjere, smatrajući kao najveću čast ako Bogu daruju kao žrtvu najveći dio svoga imanja, koje im je Božja dobrota dala.“ (I Martirii – Mučeništva, 1. pog.).

Katolički puk u Hercegovini prepoznao je u sv. Franji Božji dar pa su svoju djecu njemu približavali, a Bog je pozivao mladiće, djevojke i obitelji da slijedeći primjer i savjete sv. Franje postaju predvodnici i graditelji katoličke kulture i civilizacije. Oni su, slikovito rečeno, krunica koja, po Franjinu uzoru i zaštiti, povezuju stoljeća međusobne povezanosti. Svaki Božji dan svjedoči da herojsko vrijeme žive herojske duše, a herojske duše postaju samo duše pune Boga, koje sami Bog podržava na zemlji i kruni na nebesima (kard. Franjo Kuharić).

Jubileji sv. Franje potiču nastavljanje trajanja…

Umjesto zaključka

Fratri su u ove krajeve došli s područja Dubrovačke Republike u prvih dvadeset godina (do 1229.), odnosno Južne Hrvatske i ovdje, usprkos osmostoljetnih (ne)prilika, djeluju i danas. Prepoznatljiva razdoblja, naše fratre tijekom stoljeća spomenici i knjige su pratile i nadživljavale, s porukama i ožiljcima te imamo svjedočanstva koja su, uz Božju providnost, fratri ostavili i nadživjeli svojom vjerom i razboritošću.

Kočerin ima jedinstven spomenik ugrađen u pročelje župne crkve sv. Petra i Pavla – naslovnica. To je najveći mozaik sv. Franje na svijetu, visok 25 m, čiji je tvorac prof. Ante Starčević. Mozaik je podignut zaslugom tadašnjega župnika fra Petra Krasića koji se uvijek konzultirao s vrhunskim umjetnicima i arhitektima, a posebno mu je uvijek pri ruci bio Zvonimir Perko. Franjina povezanost Hercegovine s Nebom uzdiže molitva štovatelja svetog Franje izražena riječima fra Rufina Šilića:

„Gospodine, htio bih biti mali sv. Franjo. On se, smatrao malim tvojim djetetom, koje je od tebe primilo sav svemir na dar kao igračku. A onda bi Franjo kao svako dobro dijete sve te igračke pružio Bogu. ‘Na, uzmi’. To je njegova zahvalnost…“ Ja ću pokušat. „Obasuo si me tolikim dobrima da mi je bolje nego mnogim zdravim ljudima… (…)

Hvala Ti, moj Gospodine, što si nam svoju Majku dao za našu majku. Ona nadomješta našim dušama ono što smo izgubili na slici Crkve. Ona je došla u Međugorje da nam dokaže da nismo siročad. I nismo.

Ona će uzeti komandu u ruke i vidjet ćemo da ljubav svijetom vlada. Ona je majka Crkve. Ona će se – kao i svaka majka – pobrinuti za mir među djecom. Ona će unijeti novu revnost i život u obitelji. Ona je odgajala Isusa u mudrosti u Nazaretu. Ona će dovesti i u Crkvi do rasta Isusa…

Hvala Ti, moj Gospodine, za ovaj svijet koji je tvoj (i moj) svijet. Zaradio je propast, ali sačuvaj ga radi sluge svoga Franje, Majke Terezije i drugih – Oče nas, Zdravo Marijo, Slava Ocu…”

„Kad propadne i potone sav svijet i sve države, vjeruj, ovi će fratri plivati, kao zejtin, po vrhu“, ponavlja nam Ivo Andrić, nobelovac.

Poduprt Andrićevom sigurnošću, snažim svoju nadu i sa završnom molitvom čestitam Vam Božićne blagdane, dvije tisuće dvadeset i četvrtu godinu kršćanske uljudbe i civilizacije te sto dvadeset i drugu Napretkovu i dvanaestu Akademijinu obljetnicu.

Kalendar je dostupan na – www.hkd-napredak-mostar.ba – kalendar 2024.

Dragi ljudi dobre volje, na dobro vam došao Božić, 122. Napretkova i 12. Akademijina obljetnica te bilo blagoslovljeno 2024. ljeto!

fra Andrija Nikić, predsjednik
Akademije i Napretka sa sjedištem u Mostaru

Mostar, 2022.