Napretkov povijesni kalendar za 2010.

Draga braćo i sestre, nakon prošlogodišnjeg kalendara koji je bio posvećen svetom Franji, dvanaesti Napretkov povijesni kalendar posvećujemo baštini hercegovačkih franjevaca, koji su prije sto i osam godina utemeljili Napredak. Za zahvalne članove Napretka ovogodišnja priča upozorava na osobnu iskaznicu naših franjevaca. Hercegovačka franjevačka provincija obuhvaća uglavnom administrativno-političku pokrajinu zapadnu Hercegovinu s duvanjskim krajem i Slano u Dalmaciji. Osim toga njoj pripada i Kustodija sv. Obitelji u USA, kojoj je sjedište u Chicagu. Provincija ima osam samostana (Mostar, Široki Brijeg, Humac, Tomislav Grad, Slano, Badiju, Zagreb i Konjic), pet rezidencija i tridesetak župa. Njezini članovi osim u Hercegovini, djeluju među hrvatskim radnicima u Švicarskoj i Njemačkoj, među Nijemcima u Njemačkoj i Austriji, te kao misionari u Kongu.

1) U trinaestom stoljeću franjevci su s jadranske obale ulazili u Humsku zemlju, koja se od 1448. naziva Hercegovina, tu su djelovali i odatle dobivali znatan broj svog podmlatka. Naime, „Hercegovačka franjevačka misija”, piše fra Petar Bakula, „zauzima mjesto među prvim misijama u Franjevačkom redu“. Ona je „nastala u prvih dvadeset godina poslije osnutka ovoga slavnoga Reda po misionarskim pothvatima“. (…) „Svjetlo, koje su u ono doba donijeli franjevci svojim propovijedanjima, rasvijetlilo je zamračene pameti toga naroda koji, videći u tim novim apostolima novu braću: Ćirila i Metodija, poniznost, blagost, ljubav i savršeni sklad svih kreposti, spontano otvori svoje srce plodnosti nebeskoj rosi koja je jako ugodno padala posredstvom Božje riječi. Uistinu, polja koja su obrađivali serafski radnici, pokrivaše hercegovačko tlo bujnom vegetacijom, mirisnim cvijećem i obilnim plodovima (…). Zahvalni Bogu i svojim duhovnim ocima, daju se na podizanje spomenika katoličke pobožnosti.“ Kršćanski žar je tako obuzeo dobri svijet, da se za kratko vrijeme Hercegovina okitila gustom mrežom s dvadesetak franjevačkih samostana, preko 150 crkvava i velikim brojem kapela, već prema potrebama i koristima naroda. „I kako je iz dana u dan rasla pobožnost naroda, tako su se podizale i nove crkve i one postojeće proširivale i uljepšavale. Moćniji i odličniji ljudi te provincije jednako su prednjačili u pobožnosti podižući spomenike vjere, smatrajući kao najveću čast ako Bogu daruju kao žrtvu najveći dio svoga imanja, koje im je Božja dobrota dala.“

2) U ustrojstveno-pravnom smislu bili su ispočetka članovi Hrvatske provincije, a od 1339./1340. Bosanske vikarije. Od prvih pohoda u ove krajeve, franjevci su uz čisto vjersku djelatnost bili i nosioci ne samo vjere, nego i kulture, pismenosti i karitativne djelatnosti (djelovali su kao ljekarnici i liječnici). Bili su savjetnici na dvorovima humskoga plemstva i ondašnjih vodećih ljudi, odgojitelji i učitelji njihove djece, pisali su i knjige i promicali kulturu. Povelje, dokumenti, pisma, te kanonske knjige, evanđelistari, epigrafi u kamenu, tek djelomično sačuvani kao ostaci ostataka, ogledalo su njihovog nastojanja da se otme slijepom preuzimanju gotovih modela i da se izgradi vlastiti kulturni pravac kao baštinu ovog podneblja. Sve što je po europskim muzejima, arhivama, knjižnicama, riznicama i kolekcijama identificirano kao humsko-hercegovačko, ne može pružiti uvid u cjelinu. Tragični događaji za Hercegovinu bili su rušenja svih franjevačkih samostana i crkava u XV. i XVI. stoljeću i uništenje cjelokupnog blaga, što se u njima našlo. Uz to uništavanja domaćega stanovništva i ubijanje franjevaca unazadilo je našu domaju, jer je propuntavalo njezinu kulturu i civilizaciju. – Ahdnama, koja je dobivena prije zauzeća Hercegovine, bila je temelj na kome su franjevci i u Hercegovini temeljili svoju slobodnu djelatnost. Iz porušenih samostana preživjeli franjevci nastavili su raditi iz samostana u Zaostroug, Živogošću i Prološcu.. Poslije bečkog rata Hercegovina je dobila svoje sadašnje granice, a velik broj katolika predvođen poojedinim franjevcima iselio je u Dalmaciju. Fra Franjo Marinović 1696. godine uz pomoć subraće iz samostana u Živogošću odveo je iz Brotnja 736 obitelji – preko 5.000 osoba.

3) Dana 20. rujna 1700. godine Starješinstvo Bosne Srebrene na svom sastanku u Baču donijelo je zaključak da župe u mostarskom i ljubuškom okrugu preuzme franjevački samostan u Kreševu, a one u duvanjskom kraju samostan u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Uspostavom Apostolskog vikarijata u Bosni i Hercegovini 1735. godine Hercegovina je prestala biti pod jurisdikcijom makarskih biskupa, koji su naprotiv i dalje željeli zadržati za sebe cijelo područje. Zbog nesporazuma apostolski vikar biskup fra Mate Delivić 1735. godine nije pohodio Hercegovinu. Iz te godine, kao sve od 1626. pa sve do 1735. sačuvano je 29 izvješća makarskog biskupa s brojnim vrijednim podacima o stanju katolika u Hercegovini. Od 17. kolovoza 1498. pa sve do veljače 1871. godine – kad je hercegovački mitropolita Ananija pozvao sve franjevce mostarskog kadiluka na sud da mu obrazlože zašto mu nisu predali porez – pravoslavni crkveni velikodostojnici (mitropolite, vladike i episkopi) pokušavaju pomoću fermana podvrći svojoj jurisdikciji i katolike u Herceg-Bosni. Franjevačka dosjetljivost, uz velike novčane izdatke, nije im priuštila ispunjenje njihovih želja. Nažalost, na području istočne Hercegovine, uz druge razloge, katoličko stanovništvo uvelike je prešlo na pravoslavlje.

4) U reformama turskog carstva u početku 19. stoljeća sultani su u Bosni i Hercegovini, kao najisturenijem i najzapadnijem pašaluku, naišli na oružane otpore. Nesređeno stanje u Hercegovini iskoristio je Ali-paša Rizvanbegović te politički osamostalio Hercegovinu, sebe proglasio sultanom, a Mostar Carigradom. Političkom osamostaljenju išlo je u prilog i crkveno. Stoga Ali-paša pomaže pothvat hercegovačkih franjevaca da dobiju dopuštenje za gradnju samostana i crkve na Širokom Brijegu. Bio je pri ruci biskupu fra Rafi Barišiću, prigodom njegova nastanjenja u Hercegovini, osnivanja Apostolskog vikarijata 1847. godine, gradnje biskupove rezidencije u Vukodolu, što je dovelo do pravnog uređenja franjevačke Kustodije 1852. godine. Broj svećenika je rastao. Godine 1867. počeli su franjevci graditi i drugi samostan – sjemenište na Humcu kod Ljubuškog gdje je prenesen i novicijat. Kasnije (1890.) su podigli i samostan u Mostaru, te u nj 1895. prenijeli sa Širokog Brijega Franjevačku bogosloviju. Godine 1892. franjevačka kustodija u Hercegovini dobila je naslov Provincija Marijina uznesenja. – Poslije Prvog svjetskog rata hercegovački franjevci su na svom sedam stoljetnom području razvili veliku djelatnost kao gotovo nijedna provincija u Redu. Odgojili su velik broj podmlatka, otvorili gimnaziju s pravom javnosti na Širokom Brijegu, sagradili dosta crkava, kupili samostanski kompleks u Slanom, formirali rezidencije u Čitluku, Zagrebu, Konjicu, Posušju i Čapljini, te sagradli samostan u Duvnu. U to vrijeme počinju djelovati među hrvatskim iseljenicima u Americi tako da je 13. XII. 1931. pripojen Provinciji Hrvatski komesarijat svete Obitelji u USA.

5) Za vrijeme Drugog svjetskog rata – posebno 1945. komunisti su izvršili pokolj nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom ubivši 66 franjevaca bez ikakvih sudskih procesa! To je bila jedna trećina ukupnog broja hercegovačkih franjevaca. Devedesetak franjevaca odležali su u komunističkim kazamatima preko 259 godina. Treća trećina Provincije nalazila se 1945. izvan područja Hrvatske. Tamo su nastavili djelovati. -Poslije Drugog svjetskog rata komunisti su pokušali ubijajući franjevce i zatvarajući preživjele, zabranjujući rad sjemeništa, novicijata, teologije odijeliti franjevce od katolika. Broj zvanja bio je jedinstveno pozitivan. Može se, s pravom reći, da je Katolička Hercegovina popunila sva sjemeništa, gimnazije, bogoslovije i redovničke zajednice. Krv franjevačkih mučenika u Hercegovini postala je sjeme duhovnog podmlatka Crkve među Hrvatima. Franjevci su sve to nadživjeli snalazeći se za svoj podmladak. Bilo je to vrijeme kad je svećeničko-redovničko zvanje uživalo primat, a Hercegovina je cijeli svijet naseljavala, a sebe nije raseljavala! Franjevci su se snalazili ne samo za materijalnu obnovu samostana i crkava, nego su izgradili novih crkava koliko ih nikada prije u Hercegovini nije bilo. Komunistički plan o uništenju vjere i rastavljanju franjevaca od katolika nije uspio! Zadnjih desetljeća Provincija se pomlađivala i obnavljala. 1970-tih godina doživjela je najveće brojno stanje u svojoj povijesti, a njezini su članovi s narodom obnovili ili sagradili više crkava nego i u jednom proteklom razdoblju. Za pastoralne potrebe i stan studenata u Zagrebu je između 1992. i 1994. sagrađen novi samostan u Dubravi (Aleja Gojka Šuška 2). To je “vlastiti” kutak za hercegovačke franjevce sa studentima i hercegovačke katolike u Zagrebu.

6) U Mostaru franjevci osnivaju Narodno pjevačko i glazbeno društvo, kasnije nazvano Hrvoje, te sirotište, Hrvatsko potporno društvo – kasnije prozvano “Napredak”, Hrvatsko pogrebno društvo sv. Ante i brojna vjersko-prosvjetna društva i udruge. Do 1919. franjevci su osnovali preko trideset katoličko-kulturno-prosvjetnih društava i udruga. Franjevci u Hercegovini nisu trpjeli da se kultura svede na nekolicinu i u gradovima, a da se narod i dalje drži u kulturnom sljepilu. Na čelu s fra Didakom Buntićem proveli su opismenjavanje masa preko fra Didakovih škola. Kad je pučanstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata prijetila fizička smrt od gladi, franjevci su se pobrinuli, opet na čelu s fra Didakom Buntićem, da prehrane djecu, vodeći ih po drugim hrvatskim krajevima i tako spasili cijelu jednu generaciju. “Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću!” – ponovio mi je živi spomenik te akcije Ante Pandžić. Živi spomenik toj akciji je gotovo cijelo današnje pučanstvo u Hercegovini. Za vrijeme Obrambenog rata pojedini fakulteti bili su izmješteni u prostorije Franjevačkog samostana na Široki Brijeg. Tamošnja Franjevačka galerija “udomila” je i rodila Akademiju likovnih umjetnosti koja i danas djeluje. Na Sveučilištu u Mostaru predaju: dr. fra Serafin Hrkać, dr. fra Šimun – Šito Ćorić, dr. fra Andrija Nikić i mr. fra Iko Skoko. Franjevačka zajednica u Hercegovini odgojila je brojne velikane srca i uma: fra Petra Bakulu, fra Anđela Kraljevića, fra Paškala Buconjića, fra Luku Begića, fra Radoslava Glavaša, fra Didaka Buntića, fra Barišu Drmića, fra Rudu Mikulića, fra Dominika Mandića, fra Rufina Šilića, fra Ferdu Vlašića i dr. Ona je Crkvi darovala 66 mučenika i preko 90 uznika. Dali su neizbrisiv biljeg bosansko-hercegovačkoj povijesti. Tlačeni i proganjani od turskih zulumčara, od strane prve i druge Jugoslavije sve do najnovijih demokratskih promjena i ratnih stradanja, nisu se pokolebali, nego su ostali sa svojim narodom: “I kad propadne sav svijet i sve države, vjeruj, ovi će fratri plivati kao zejtin pri vrhu,” – zapisao je Ivo Andrić

7) Patnje za i hrvatski katolički puk su s jedne strane povećavale franjevačko pamćenje, a s druge strane to nam je poticaj da ostanemo ovdje gdje živimo stoljećima. I dok se s jedne strane sjećamo nastradale subraće franjevaca i katolika, ne zaboravljamo ljepotu dobrote koju su nam ostavili u nasljeđe. Ako mi franjevci slavimo svece, mučenike i uznike koji se nisu bojali ni srednjovjekovnih neistomišljenika, ni četiristogodišnijh sultanskih zuluma i samovoljnih nasilnika, ni austro-ugarskih carski i kraljevskih kalajisanja nacije i jezika, ni jugoslavenske diktature, ni poglavnikovih uokvirenih pogleda, ni komunističkih zatornika i umjetnog klepanja bratstva i jedinstva, koga se franjevci trebaju danas bojati? Današnji franjevci – poput minule svoje subraće, nakon gotovo osam stoljeća višestruke djelatnosti, svjesni su samo činjenica da su se u Humskoj zemlji, odnosno Hercegovini, države mijenjale, a Redodržava je ostala. Riječ je bila jedino njihovo oružje, jer franjevci nisu imali i nemaju ni vojske, ni policije, ni tužiteljstva, ni sudstva, ni zatvora, ni zastupnika u Saboru, ni kapitala…, ali su tu i nitko ne može i ne smije računati na svoju budućnost bez njihove podrška i zaštite. Poslije toliko stoljeća, sa Sinišom Glavaševićem, odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno su moji pređi mislili na svoje pređe, ali i nasljednike, te bih odustao od sebe samog, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sakralnih objekata i ubijenih katolika s njihovim franjevcima u Umskoj zemlji, odnosno Hercegovini kroz četiri stoljeća zatiranja svega katoličkoga i kršćanskoga. Kao što se oni nisu odricali sebe i nas, ne odričem se sebe i ne bježim u svoj strah. Želim upoznati moćišta svoje vjere i franjevaca. Zahvaljujući njima ovo je Franjevačka Hercegovina. Oni su stražu čuvali i prenijeli je do mene. Kome ostaviti katoličku Hercegovinu? Tko će mi je čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moju Hercegovinu, naše samostane i župe, naša sela i gradove, moje prijatelje, tko će Hercegovinu iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Oni su rušili našu civilizaciju, oni su sravnjivali sa zemljom naša svetišta, a moji pređi su zasipali zemljom temelje kršćanskih zdanja i grobove pobijenih pređa. Oni su dirali moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u koju ste istodobno i dali i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer kako objasniti da ni sjena nema? Nema natkrivenog sakralnog prostora u kojem ste se molili i divili vlastitim radostima, nema drevnih grobnih humaka u kojim ste gledali grobove svojih pređa, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Danas mi moramo prvo svoju prošlost sastavljati, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda ako nam ostane snage, uložiti je u budućnost. I nemojmo biti sami u budućnosti. A Hercegovina, za nju ne brinite, ona je sve vrijeme bila u vama. Samo skrivena da je krvnik ne nađe. Katolička i franjevačka Hercegovina, to ste vi. Danas Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ima preko 210 članova. Konačno sa svećeničkom iskrenošću, kažem da je Hercegovina, natopljena više franjevačkim znojem i krvi, nego vodom. Da je to i danas tako svjedoče franjevci koji su ovdje kroz posljednjih gotovo osam stoljeća bili svjedoci kako su se države smjenjivale, a Redodržava je ostala! Neka tako, uz Božju pomoć i zagovor Kraljice Mira, bude i u buduće!

U osvit ovogodišnjih božićnih i novogodišnjih blagdana pozivam čitatelje:
Zakoračimo u Novu godinu s Franjinim blagoslovom:

Neka vas Gospodin blagoslovi i neka vas čuva!
Neka vas licem svojim obasja i milostiv vam bude!

Neka pogled svoj Gospodin svrati nas vas i mir vam svoj dadne!

Po zagovoru Kraljice Mira neka vas i kroz 2010. godinu prati

Mir i dobro!

Godine 1640. franjevački pohoditelj fra Pavao Pelizer iz Rovinja obišao je i samostan na Prološkom blatu i nekoliko dana proživio s tamošnjim franjevcima.

Promatrajući život pojedinih pas toralnih djelatnika koje su turski osvajači na razne načine zlostavljali, fra Pavao je upitao jednog franjevca:

“Dragi oče, Vi ste vidjeli one lijepe krajeve u Italiji. Što Vas je vratilo u ovu bijedu, u ove pogibelji, da Vas nevjernici stalno progone?
Odgovor je bio:
Mnogopoštovani oče, domovina!”

NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ I MLADO LJETO, TE 108. NAPRETKOVA GODINA!

fra Andrija Nikić,
predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru