AKADEMIJIN I NAPRETKOV povijesni kalendar za 2026.

Preuzmite kalendar (16 MB)

SVETI FRANJO, FRANJEVAŠTVO i KRALJICA MIRA

U 2026. godini Gospodnjoj franjevački general fra Massimo Fusarelli obznanjuje Franjevačkoj obitelji 800. obljetnicu uskrsnog bdijenja sv. Franje Asiškoga (Fraternitas, 16. studenoga 2025., br. 369., str. 7.); biskup fra Anđeo Kraljević podsjeća na osmostoljetno djelovanje fratara u Hercegovini, fratri su u ove krajeve pristigli odmah po osnutku Reda (1209.) i vjernike vratili u krilo Katoličke crkve i na latinski obred, (Čerigajski anđeo, Mostar, 2007., str. 78.); nadbiskup Aldo Cavalli, Apostolski Vizitator s posebnom ulogom za Župu Međugorje ističe: Međugorje (je), mjesto koje je Bog želio izabrati da daruje svoju milost. Ivan, Ivanka, Jakov, Marija, Mirjana, Vicka: to su imena mladih koje je Gospodin želio izabrati da započne ovaj Svoj plan… Sve je počelo kada je 25. lipnja 1981. šestero mladih koji su šetali Podbrdom reklo: ‘Vidjeli smo Gospu’. (Kraljica Mira…, Međugorje, 2025., str. 5.)

1. Sveti Franjo

Sv. Franjo Asiški jedan je od najpoznatijih svetaca Katoličke Crkve. Svojim načinom života proživljenim slijedeći Božji poziv on i dan danas oduševljava mnoštvo ljudi širom svijeta.

U Papinskoj bazilici Santa Maria degli Angeli u Asizu, na kraju slavlja Prve večernje Preminuća sv. Franje (2025.), generalni ministar OFM-a, fra Massimo Fusarelli u ime cijele Franjevačke obitelji, službeno je najavio 800. obljetnicu Preminuća sv. Franje (1226.-2026.). Ovo je vrhunac velikog franjevačkog jubilejskog putovanja koje od 2023. do 2026. prati posljednje blagoslovljene godine života asiškog siromaha. Nakon odobrenja Pravila sv. Franje i Božića u Grecciu (2023.), dara Stigmata – rana (2024.) i komponiranja Pjesme brata Sunca (2025.), franjevačka obitelj priprema se proslaviti i ponovno proživjeti tjelesnu smrt Serafskog Oca, o kojoj je on sam napisao – ne slučajno – u posljednjem stihu Pjesme: Hvaljen budi, Gospodine moj, po našoj sestri tjelesnoj smrti, od koje nijedan živi čovjek ne može pobjeći.

Prisjetimo se, Franjo je rođen 1181./1182. u Asizu od Petra Bernardonea i majke Pike. Životni put kojim je Franjo krenuo primio je od Boga: Nitko mi nije pokazao što mi je činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju. Riječi iz evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo zatim da izvrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova utjelovi i oživotvori. Život po evanđelju provodila Sila Kristova – provrela je u Franji. Na tom doživljaju zapalio se njegov žar. I kad je prijetila opasnost da svijet postane leden, došao je čas sveca Ljubavi. Kad se Franjo, novi Kristov vitez, vraćao prema Asizu, pokraj puta je zapazio crkvu koja je bila davno sagrađena u čast sv. Damjana. Ušao je u nju sa strahopoštovanjem u crkvu. I dok je promatrao Gospodinov križ, tjelesnim je ušima čuo kako mu je glas, koji je dolazio s križa, triput rekao: Franjo, pođi i popravi mi kuću, koja se, kako vidiš, ruši! Franjo se, čuvši taj glas, zbunio i potresao, te osjetio spreman poslušao. Sav se dao na popravak materijalne crkve, premda se glavni smisao riječi odnosio na onu Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju (Sv. Bonavantura).

Franjo se nastanio kod Porcijunkule. Nakon što je jednoga dana slušao misu u čast apostola i odlomak evanđelja o slanju propovjednika po cijelom svijetu Franjo je preplavljen neizrecivim veseljem rekao: To je ono što želim, to je ono za čim svim srce žudim. Kad je sluga Božji vidio kako broj braće pomalo raste, za sebe je i svoju braću napisao jednostavno pravilo života. Sa skupinom svojih jednostavnih ljudi stigao je u Rim. Papa Inocent III. je priznao: Ovo je zaista onaj čovjek koji će djelom i naumom podržavati Kristovu Crkvu. Potvrdio je njegovo pravilo, blagoslovio ga i dao mu nalog da propovijeda pokoru. Tako je u travnju 1210., papa blagoslovio Franju s jedanaestoricu braće i potvrdio njegova pravila. Godine 1211. kod sv. Damjana Franjo, je osnovao i drugi Red, kasnije po sv. Klare nazvan klarise. Franjo je osnovao i treći red koji se zove ‘red pokornika’ za sve koji teže za nebom. Mlada snažna grana Franjinog pokreta u novije vrijeme raste i cvjeta i među hrvatskim narodom – Frama.

God. 1212. zaplovio je Franjo prema Svetoj zemlji. Negdje na području hrvatskog primorja ‘protivni vjetar’ ih je zaustavio i vratio na talijansku obalu. Predaja prenosi vijesti da je Franjo u mjestima osnovao nekoliko samostana, koji su 1217. činili Provinciju na području Hrvatske. Godine 1219. Franji je uspjelo stići u Svetu Zemlju, a na povratku 1220. ponovno se odmarao na hrvatskoj obali. Kasnije, papa Honorije III. u Lateranu je 29. studenoga 1223. potvrdio pravilo u 12 poglavlja.

Gospodin je Franji dao i ne prestaje darivati braću i sestre. A Franju su njegova braća oslovljavala nazivom ‘uvijek veseli brat’. Što je podrazumijevao pod veseljem čita se iz knjige: Cvjetići sv. Franje. Najpotpuniji odraz Franjina odnosa prema stvorenjima je njegova Pjesma brata Sunca. Taj hvalospjev pjevao je sam Svetac vrlo često. Čitajući taj Hvalospjev osjećamo s koliko je poezije uronio Franjo u nebeski sklad. Oblik i sadržaj su se stopili u jedno. Neiscrpivo je blago skriveno u Pjesmi brata Sunca. Ona je vjera, ona je mistika, ona je sjedinjenje s Bogom.

Nakon primljenih rana Franjo se uputio prema Asizu i kad je ugledao voljeni grad, raširio je ruke i rekao: Bog te blagoslovio, grade, jer mnoge će se duše po tebi spasiti, mnogi će službenici Svevišnjega u tebi boraviti, mnogi će biti iz tebe izabrani za nebesko Kraljevstvo. Bio mir s tobom! U Porcijunuli je ponavljao braći: Rastavljam se od vas svojim tijelom, ali svoje srce ostavljam kod vas, ostajte i zbogom svi! Ove su se Franjine riječi stvarno obistinile. On je 3. listopada 1226. zagrlio sestricu smrt svojim rukama i vratio se u Očev dom, a od njegove duše je nešto ostalo, nešto neizrecivo što za sva vremena ostaje osjetljivo. I nakon osam stoljeća, je još nevidljivo nazočno. Ali uza sve to, osjećamo ipak nečujno i njegovu nazočnost.

Malo poslije njegova preseljenja u vječnost održana je svečana rasprava o kanonizaciji. Nije bila iznesena ni jedna sumnja. S punom jednoglasnosti sud je izjavio: Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svijetu istine promatrali. Papa Grgur IX. je 19. srpnja 1228. proglasio Franju svetim svecem i odredio da njegovo rođenje za nebo cijela Crkva pobožno i svečano slavi 4. listopada, to jest onoga dana u koji je, oslobođen tamnice tijela, stigao u
nebesko kraljevstvo…

U tišini kripte u Asizu papa Lav XIV. se 20. studenoga 2025. zadržao u osobnoj molitvi, a zatim je u kratkom obraćanju istaknuo snagu i aktualnost svjedočanstva sv. Franje: Kada se približavamo 800. obljetnici njegove smrti, pripravimo se slaviti velikog, poniznog i siromašnog sveca koji i danas, nakon stoljeća, u Crkvu i svijet unosi znakove nade. Na grobu papa Lav XIV. je citirao Dantea: Svjetiljka koja svijetli kod Franjina groba: Nije drugo nego jedan zrak njegova svjetla.

U to je bilo uvjereno čitavo čovječanstvo – kako tada, tako još uvijek i danas – potvrđujemo svjedočanstvo Waltera Nigga.

2. Franjevci u Hercegovini

Biskup fra Anđeo Kraljević piše: fratri su u ove krajeve pristigli odmah po osnutku Reda (1209.) i vjernike vratili u krilo Katoličke crkve i na latinski obred. Fra Petar Bakula to temporalizira: Hercegovačka (franjevačka) misija, zauzima mjesto među prvim misijama u Franjevačkom redu – osnovana je 1209. Nastala je u prvih dvadeset godina poslije osnutka ovoga slavnoga Reda (1229.) po misionarskim pothvatima. To upozorava na vremenski početak i nastavak pastorizacije te područno širenje njihova djelovanje na području tadašnje Humske zemlje do 1229. godine.

Franjevački pohoditelj fra Pavao Pelizzer obišao je 1640. fratre prostrane Bosne Srebene. U opširnom izvješću fra Pavao je zapisao: Na Uskrs 10. travnja 1640. stigao sam u hercegovački samostan na Prološkom jezeru. U samostanu nađosmo 8 svećenika, tri đaka, tri laika i četiri mladića na nauku. … Zapitah ih: Zašto se iz Italije vraćate u ovakva mjesta puna muka i nezgoda? Oni mi odgovoriše: DOMOVINA.

Radi ljubavi, vjere i svog puka, koji da mi još ostavimo, sve bi Turci preuzeli i uništili. Pohoditelj fra Ivan iz Vietrija 1708. godine piše: Neću opisivati patnje, koje su kroz navedeno vrijeme trpjeli redovnici (sv. Franje) u službi Boga i sv. vjere, jer nažalost ne bih imao snage pisati, nego radije plakati i suze roniti. Ali, kao svećenik, premda nedostojan, kažem istinito da u tim krajevima nema pedlja zemlje, koji nije natopljen krvlju siromašnih fratara. Tu istinu potvrđuju ne samo ljetopisi spomenute provincije (Bosne Srebrene), nego to dokazuju oni oronuli starci, od kojih je jedan hrom zbog batina, drugi pun rana što ih je primio od Turaka, a treći čvrsto uz krevet privezan…

Teško povijesno stanje kroz dugi niz stoljeća stvorio je na ovom području fenomen mučeništva iz religioznih, katoličkih motiva. Fra Petar Bakula piše: Broj mučenika ubijenih od Turaka, najprije u Bosni a zatim u Hercegovini tako je velik, da bi nam trebao registar samoga Boga, koji ih je okrunio, da saznamo za sve. Dok oni koje mi znamo sačinjavaju najmanji dio ubijenih na tisuće barbarskih načina za svetu vjeru.

Nakon 70-tak godina, za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća četničko-partizanske horde u Hercegovini su ubile 19.463 katolika – među njima jednu časnu sestru, desetak dijecezanskih svećenika i 66 fratara. Partizani nisu svoje žrtve – fratre – ni poznavali po imenu, nego su pokupili i pobili sve koji su imali na sebi redovničko odijelo, franjevački habit. Nisu ih prije ubijanja ni popisali. Franjevački brat laik koji se našao bez habita i koji reče da ondje služi, ostao je živ, a osamdesetogodišnjak franjevac koji ni iz sobe nije izlazio ali je bio u habitu izvučen je i ubijen.

Sasvim je očito, napisao je Živko Kustić, da su ti ljudi ubijeni samo zato što su bili katolički svećenici, franjevci. Ubijeni su iz mržnje na vjeru u onim našim konkretnim povijesnim prilikama. Tu činjenicu više i nije potrebno dokazivati. Treba je samo dokraja dokumentirati i dostaviti Svetoj Stolici. Svi koji su ubijeni iz mržnje na vjeru postaju, po trajnom učenju Crkve, sveti mučenici.

U osobnu kartu hercegovačkih fratara život je upisao: Rođeni u srednjem vijeku. Odrasli u raznim nevoljama. Održali se providnošću Božjom. Jedina zajednica sa zajamčenim osamstogodišnjim kontinuitetom i jedini živi svjedoci hrvatske i zahumsko-hercegovačke državnosti i neovisnost. Nadživjeli su banove, knezove, kraljeve i hercege, te dubrovačko-hrvatske knezove, preživjeli osmanske sultane, austro-ugarske c. k. vladare, jugoslavenske diktature, Nezavisnu Državu Hrvatsku, poratnu partizansko-socijalističko-komunističkototalitarističku Jugoslaviju i dočekali rađanje samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske i nezaboravne Herceg-Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine.

Od svih osam stoljeća, koliko su franjevci s ove strane Jadrana, gotovo dvije trećine nije radilo za njih. Imali su otvorene oči, snažno srce, bistar um i konkretnu riječ. Zato ih nijedno vrijeme nije odbacilo, mada su za svako ostavili najsurovije kronike u svojim zavičajnim pokrajinskim samostanima, kamenu i crnici – tim riznicama svoga rađanja, življenja, pokapanja i pozdrava. Stoga je katolička Hercegovina dobila časni predznak – Hercegovina franciscana (Franjevačka Hercegovina).

Hrvatski vjernički puk prihvatio je franjevce od samog početka. Zajedno su tijekom stoljeća dijelili dobro i zlo. Zajedno su i podjednako podnosili istu sudbinu. Do danas jedni druge nisu iznevjerili.

Uistinu najljepši su cvjetovi oni koji su niknuli na korijenima boli (Dante Alighieri). Kao što se hrast znade zarinuti u kamenje i kroz stotine godina odolijevati vremenskim nepogodama, i katolička se vjera, svjedočena franjevačkim životima, u bolju budućnost zarinula u ove kršne visine te raste zalijevana mučeničkom krvlju fratara, svećenika i katoličkih vjernika. Danas njihovi nasljednici puni te vjere, vjeru kao vlastitu krv naslijeđenu od svojih fratara – ujaka i vjernog puka neprekinuto, uz pomoć Kraljice Mira, prenose na potomstvo.

Krvava ova povijest, prepuna s jedne strane dokazima franjevačke gorljivosti prema katoličkoj vjeri, te požrtvovanosti prema svome narodu, a s druge strane isprepletena užasnim i svakovrsnim mukama fratara i katolika ponavljanju primjere prvih kršćanskih mučenika i patnika, ali i radosnih pokoljenja. Zbliženi su krvlju i jezikom, te zajedničkim patnjama i znamenitom odanošću, ozareni vječnom radošću slave Boga. Nije ni čudo da su naši katolici vatreno privinuli uz svoje franjevce da se stvorilo uvjerenje da bez njih ne mogu postojati ni živjeti. Njima prioritetno daju svoju djecu i podižu nova sakralna zdanja te njima kite svoje središta. Život potvrđuje da fratre imaju za svoje prijatelje. Skupa možemo biti sretni!

Ovom prigodom pomažu mi riječi davnog provincijala fra Bone Benića (1708. – 1785.) da posuvremenim izričaj opisa patnji franjevaca u Bosni i Hercegovini: Mi franjevci smo u Herceg-Bosni među tri vatre koje uvijek gore: s jedne strane Turci, s druge Grci pravoslavci, a s treće komunistički partizani. Prvi govore: Da nema fratara u našoj državi, sav bi ovaj narod bio muhamedanski. Drugi tvrde: Da ovdje nema fratara, sav bi ovaj narod, koji je danas latinski (katolički), bio grčki (pravoslavni). Treći, nadodajem ja, uvjereni ubijajući koji bi im mogli smetati i utjerujući strah u kosti preživjelih, viču: Da nema fratara u Hercegovini sav bi ovaj narod koji je sad katolički bio komunistički!

Bog se pobrinuo da se ni jedna ni druga, niti treća diktatura nije ostvarila zbog sinova Crkve i hrvatskih franjevaca koji su, prolijevajući vlastitu krv i patnje u kazamatima za svetu vjeru, postajali rasadište vjere čije mladice i danas rastu. Nažalost, još uvijek neprijatelji Crkve i franjevaštva nisu naučili da je krv mučenika sjeme novih kršćana!

3. Kraljica Mira

Milozvučno odzvanja u svijetu proglas izrečen 19. rujna 2024.: ‘Dopušta se javno štovati Kraljicu Mira u Međugorju’. Nakon 43 godine Gospinih ukazanja u Međugorju dana 19. rujna 2024. Sveta stolica je priznala duhovne plodove (i) objavila čovječanstvu: Stigao je trenutak da se zaključi duga i složena povijest oko duhovnih fenomena Međugorja – prva je rečenica – Note o duhovnom iskustvu vezanom uz Međugorje Dikasterija za nauk vjere, koja je naslovljena marijanskim naslovom Kraljica Mira. Te je riječi, na konferenciji za javnost, kardinal Victor Manuel Fernandez izgovorio na hrvatskome jeziku.

Nota, na osnovi koje se međugorskom fenomenu i službeno dodjeljuje nihil obstat tj. trajno i službeno dopuštenje za duhovnu ponudu i javno štovanje Kraljice Mira u Međugorju, objavljena u četvrtak 19. rujna 2024. te je istoga dana predstavljen i na konferenciji u Vatikanu…

Iz same se note doznaje da je njezino objavljivanje odobrio i odredio papa Franjo na audijenciji 28. kolovoza iste godine. U suglasju s Notom… mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić donio je istoga dana odgovarajući dekret s ocjenom nihil obstat. Taj tekst prepoznaje vrijednost duhovnih plodova povezanih s međugorskim iskustvom, ovlašćujući vjernike da ga se pridržavaju budući da su se dogodili brojni pozitivni plodovi… Na tragu je vrlo pozitivnih mišljenja i međunarodna komisija poznata pod nazivom Ruinijeva komisija koju je ustanovio papa Benedikt XVI…., informirao je među ostalim kardinal Fernandez.

Što se tiče papa, kardinal Fernandez je rekao da je Ivan Pavao II. imao o Međugorju pozitivno mišljenje, te da je 1995. godine, u sklopu pohoda Sarajevu, želio posjetiti mjesto, ali je tadašnji mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić zatražio od tadašnje Kongregacije za nauk vjere da se taj pohod izbjegne. Kardinal Fernandez citirao je dva privatna pisma u kojima dolazi do izražaja izrazito pozitivno gledište prema Međugorju te naposljetku ustvrdio da je prema više svjedoka koji također ponavljaju ono što je rečeno u tim pismima sveti otac više
puta izrazio svoju snažnu želju da posjeti Međugorje…

Papa Franjo je najavio da će u Međugorje poslati svojega izaslanika. I posebni izaslanik (nadbiskup Hoser) i sadašnji apostolski vizitator (nadbiskup Cavalli) iznijeli su pozitivna mišljenja. Nadbiskup Aldo Cavalli, uz ostalo, potvrđuje navedeno i upozorava: Obaviješten o tome mons. Perić je zamolio tadašnju Kongregaciju za nauk vjere da se izbjegne taj posjet, koji se zaista nije dogodio. Dana 2. ožujka 1998. godine u službenom dokumentu se ‘izjavljuje da stav mons. Perića o sudu constat de non supernaturalitate nije stav Kongregacije za nauk vjere…’ Nakon 43. godine od početka te stvari, zaključuje nadbiskup Aldo Cavalli, u svjetlu važećih Normi za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena, Dikasterij je pripremio Notu ‘Kraljica Mira’, koju je 28. kolovoza odobrio Sveti Otac…, a koju je 19. rujna 2024. predstavio kardinal Victor Manuel Fernandez (usp. str. 35.- 39.).

Dugogodišnji pratitelj događanju u Međugorju novinar Darko Pavičić u opširnom komentaru ističe. „Prošlo je godinu dana otkako je međugorski fenomen dobio najviši status u vrjednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava tzv. “Nihil obstat“. Iliti ništa ne priječi… Taj potez Vatikana omogućio je Međugorju da izađe iz desetljetne ‘sive zone’ koja mu je nametnuta stavom mjesnih hercegovačkih biskupa, koji su mu bili neskloni.

Međutim, upravo nakon godinu dana dobili smo važan uvid u nastajanje Note Kraljice Mira koja je pratila ‘Nihil obstat’. Hrvatsko izdanje Note Kraljica Mira profesorica s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu s. Valerija Kovač i urednica knjige nazvala je najvažnijom knjigom za Međugorje. Svoj komentar spomenuti novinar Pavičić završava navodom s. Valerije kako Nota Kraljica Mira čini prekretnicu koja upućuje u pravi smjer dosadašnju povijest i prosudbe o Međugorju te samo mjesto predstavlja kao mjesto molitve i duhovne izgradnje za sve one koji su utječu Majci Božjoj, Kraljici Mira.

Uistinu Bog je, u svojim tajanstvenim planovima, čak i usred ljudskih nesavršenosti u Međugorju pronašao način da poteče rijeka dobra i ljepote (str. 58.).

Oduševljenja nakon objave note ‘Kraljica Mira’ prelijevaju se u trajnu radost, koja je opipljiva gotovo na svakome koraku u Međugorju.

To se nastavilo i tijekom minulih mjeseci i godine, a nadam se, da će se pojačavati sljedećih godina, desetljeća i stoljeća, jer ljudi odlaze, a Kraljica Mira ostaje u Međugorju trajno. U to oduševljenje utapa se Pjesma brata Sunca sv. Franje. On ju je prije 800 godina spjevao na čast Bogu, pozivajući stvorenja da Ga zajedno s njim slave, a braća i sestre, podržavani FRAMOM i pjevaju.

Krunidba Kralja Zvonimira

Prije 950 godina papa Grgur VII. (1073.-1085.) posebnim žarom je radio kako bi oslobodio kršćanski svijet od tolikih zala, a narodima povratio pravdu, mir i ljubav. On je u jesen 1075. godine, piše dr. fra Dominik Mandić, poslao u Hrvatsku svoga poslanika, nadbiskupa Girarda, koji je u studenom održao sastanak biskupa splitske nadbiskupije. Pod predsjedanjem Papinih poslanika crkveni sabor otpočeo je svoja vijećanja u Splitu početkom listopada 1076. Usporedo s tim i hrvatski velikaši s narodom saborovali su na solinskim poljima. Svi su na koncu, crkovnjaci i svjetovnjaci, složno i jednodušno izbrali za kralja Dmitra Zvonimira.

Analizirajući datacije i podatke iz isprava i narativnih izvora spomenuti dr. Mandić dolazi do zaključka da je godina 1076. godina Zvonimirove krunidbe. Priprema je obavljena 8. listopada, na svetkovinu Sv. Dmitra, zaštitnika vojvode Zvonimira. Dogovorno je pripravljen i tekst za tri isprave na latinskom jeziku, koje će Zvonimir za vrijeme krunidbe potpisati, a kojima će izraziti vjernost Rimskoj Crkvi i ujedno se obvezati, da će upravljati hrvatskim kraljevstvom ispravno, zakonito i dobro prema odredbama pape Grgura VII. Na 9. listopada 1076., na svetkovinu Materinstva Marijina, papinski izaslanici pristupili su krunjenju kralja Dmitra Zvonimira. Krunidba se obavila u crkvi i pred crkvom Sv. Petra (i Mojsija) u Solinu, na starom čistom hrvatskom zemljištu…

Iza toga je slijedio poklon hrvatskih velikaša novom kralju uz dugi i burni pozdrav sakupljenoga naroda. Kralj Zvonimir je potom potpisao tri isprave, u kojima je utvrdio svoje obaveze prema Sv. Stolici…

Akademija i Napredak planiraju održavanje Međunarodnog znanstvenog skupa: 950. godina krunidbe Kralja Zvonimira, četvrtak 8. i petak 9. listopada 2026. – u Napretkovoj palači u Mostaru.

Fra Andrija Nikić, predsjednik

Kalendar je dostupan na – www.hkd-napredak-mostar.ba – kalendar 2026.

Ovaj 14 listni kalendar po cijeni od 5 KM ili 5 eura + poštarina, možete naručiti

– hkd.napredak.mostar@gmail.com i nikic.andrija@tel.net.ba

Ili poštom:

HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ MOSTAR
Kneza M. Viševića Humskog, bb
88 000  MOSTAR
BOSNA  I  HERCEGOVINA

Tel/+387 36 323 310 i  + 063 318 722

Web stranica:    hkd-napredak-mostar.ba – KALENDAR

Zahvaljuje i pozdravlja
fra Andrija

Mostar, prosinac 2025. god.