Razmišljanje: “Domovinu i danas treba braniti”

1. Nekoliko podataka o autoru

Gospodin Zvonimir Franjković rođen je 1944. u Đakovu, u obitelji prosvjetnih djelatnika Pavla i Vere Franjković. Osnovu školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Nakon toga pohađa vojnu pomorsku školu u Divuljama, te je završava s činom pomorskog potporučnika 1965. godine. Premda po rođenju Slavonac, život mu je vezan uz more i kopno. Godine 1966. oženio se u Trogiru Katjom (rođenom Kos), i s njom dobio dvije kćeri. Iste je godine, nakon završene specijalizacije, premješten u Ploče gdje postaje pomoćnik zapovjednika broda, zatim zapovjednik palube i, konačno, zapovjednik broda.

Godine 1972. premješten je u Split. Više godina djeluje kao pomoćnik zapovjednika u Odredu školskih brodova pri Mornaričkom školskom centu u Lori – Poljud. Godine 1981. Lučka kapetanija ga je imenovala kapetanom duge plovidbe. Godine 1986. preuzeo je dužnost zapovjednika Odreda školskih brodova. Godine 1991. je demobiliziran i 16. rujna 1991. napušta Jugoslavensku ratnu mornaricu. Sutradan, 17. rujna iste godine javio se u Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice i admiral Sveto Letica ga je postavio zapovjednikom Ratne luke Ploče. Sredinom kolovoza 1993. preuzeo je dužnost inspektora za Hrvatsku ratnu mornaricu u Glavnoj inspekciji u Zagrebu. Zvonimirovo djelovanje povezano je i uz Hrvatsko vijeće obrane i Udrugu dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane Herceg-Bosne (UDVDR-a HVO-a H-B) 18. rujna 1994. godine. Umirovljen je 1. siječnja 1995. Predsjednik dr. Franjo Tuđman ga je unaprijedio u čin kapetana bojnog broda (brigadira). Za sudjelovanje u Obrambenom ratu kao dragovoljac i branitelj dobio je dva odličja i Spomenicu.[2]

2. Velikosrpska politika

Nakon sjajne pobjede hrvatskih rukometaša nad Francuskom u Novom Sadu, 25. siječnja 2012. uslijedio je krvavi obračun nekih Srba ne samo s hrvatskim navijačima, nego i uništavanje automobila što su imali hrvatske tablice. Vandalski napadi „dobro organiziranih” Srba, na hrvatske navijaše u blizini Novog Sada upozoravaju da određeni broj Srba žali što se nije ostvarila ideja Velike Srbije.[3] A velikosrpska politika je naslijeđena ideja nezadovoljnog srpskog naroda što nema izlaz na more. Oni žude za hrvatskim teritorijem „do smjera Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin i dio Gorskog kotara – Karlobag. Tražeći početke te velikosrpske megalomanije, preko srpskih ideologa, Memoranduma njihove Akademije, ne može se zaobići ponavljana agresija na Hrvatska područja i, planirana masovna ubijanja hrvatskog naroda pod izgovorom ustaškog pokreta, hrvatskih ideologa. Sve to ima za cilj uništiti hrvatski narod i zaposjesti njihova područja ne samo u Republici Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini.

O velikosrpskoj politici napisano je više knjiga, još više studija, a na elektroničnim portalima stavljeno mnoštvo podataka. Posebno su česta spominjanja srpskih ideologa u 20., 19., pa čak i 18. stoljeću. Ja bih to vratio u ranija stoljeća. Posebice upozoravam na ulogu Srpske pravoslavne crkve koja je još od turskih okupacija katoličkih, odnosno hrvatskih područja, uz pomoć središnje turske vlasti iz Carigrada, uzastopno nastojala podjarmiti katolike pod svoju jurisdikciju. Pisano u kancelariji turskih sultana to glasi:

“…Hercegovački, mostarski, gabeoski, doljanski itd. kadije, Bog vas višim znanjem podario.

Sa ovim veličanstvenim pismom koje će Vam prispjeti stavlja Vam se do znanja da je … (taj i taj patrijarha i metropolita) mome veličanstvu s tužbom se obratio, u kojoj se pritužuje kako u istim kotarima stanujući: Latini (katolici), Madžari, Šokci, Gardijani, Lužani, Arnauti i ostali kristijanski narodi i svećenici, koji su od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine i za vjenčanja Mitropolitu upućivali, sada se tomu protive i plaćanju ustručavaju govoreći: ‘mi tebi ne damo, mi ćemo papi i Rimu plaćati i dati’, te ujedno zamolio, da bi se koga bi se u smislu postojećih zakona postupati imalo.

Usljed koje zamolbe, nalažem Vam da u istim kotarima stanujući Latini (katolici), Mađari, Šokci, Arnauti i ostali drugi krstijanski narod moraju godišnje dažbe daće i Patriki i Mitropolitu i spadajuće milostinje i za vjenčanja i sve ostale male i goleme pristojbine Mitropolitu uplaćivati i po običaju i ustanovljenom zakonu davati, ako bi se koji od svećenika tomu protivio i opirao imade Mitropolit po svojem običaju njega urediti, pokoriti se da mu tkogod tomu na put stane…”[4]

Najstariji datirani ferman sa sličnim sadržajem potječe iz 1498. godine. Franjevci su prepoznali velikosrpski projekt te su u Carigradu tražili ferman za zaštitu katolika od pravoslavizacije katoličkog puka. Prvi takav ferman datiran je 17. kolovoza davne 1498. godine. “… “Do sada patrijarsi i mitropoliti nisu običavali da se miješaju (u prava) naših svećenika (franjevaca). ‘Do sada su, međutim, došli, pobirati svoj prinos i vršili nasilja i nepravdu. To (tako) ranije nije bilo. Dalje je izvijestio ovako: ‘Njihova vjera i vjerski obredi ne vrijede među nama’.

Sada naređujem da ove slučajeve kako treba ispitate i izvidite pa nastojte da i od sada bude onako kako je prije bilo i da nikako ne postupite drukčije, a ako su protivno običaju pobirali njihove prinose, preduzmite da se odmah natrag vrati, one koji se budu protivili i opirali ukorite, one pak koji ne poslušaju popišite i ovamo dostavite, i nakon što pregledate ovaj carski ferman, ostavite ga u rukama stanovnika Srebrenice. Vi pak oslonite se na uzvišeni znak”. [5]

Kako je Pećka patrijaršija obnovljena uz pomoć, zagovorom a možda i na inicijativu obitelji Sokolović, od 1555. do 1597. grupiraju se i ubrzavaju akcije na podvrgavanju katolika pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Odlučujući događaj za uspon i budućnost Srpske pravoslavne crkve povezan je uz politički uspon, prema Su’dlandu – Ivi Pilaru, islamiziranog bivšeg pravoslavnog kapelana iz istočne Hercegovine, poznatog pod imenom Mehmed Sokolović. Brat se islamizirao da bi Srpska pravoslavna crkva dobila nezavisnost, a po toj nezavisnosti da bi postala jedina snaga koja će ujediniti narod. Pod nazivom srpski narod krije se za dvojicu bez ikakve sumnje, sav kršćanski puk pod osmanskom vlašću. Da uskrisi pravoslavlje Mehmed je “žrtvovao” pravoslavlje i “prigrlio” islam. Kakvi su sve planovi i dogovori postojali između velikog vezira Mehmeda i patrijarha Makarija donekle se mogu razotkriti iz dokumenata što su uslijedili i akcija koje su se zbivale na štetu katoličanstva a na korist pravoslavlja na području Bosne i Hercegovine i gotovo cijelog Balkana.[6]

U pozadini navedenog stoje svjedočanstva pravoslavnih povjesničara koji ističu da je njihova Crkva priznala Osmanlijama vlast, prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov dokument.[7] Već od samog početka osmanskog vladanja, ističu i srpski povjesničari, njihova se Crkva proglasila “caput nationis” i preko svojih crkvenih predstavnika vršila zadaću ne samo da štiti pripadnike srpskog naroda gdje god se oni nalazili nego i da katolike pridruži svojoj zajednici. Postojanje “pakta između Pravoslavne crkve i Osmanlija” potvrđuje mučenje franjevaca i rušenje franjevačkih samostana s jedne, a doseljavanje pravoslavaca i osnivanje njihovih manastira s druge strane.[8]

Zahtjevi velikosrba glase: „Omogućiti Srbima izlaz na more i stvoriti državu za zapadnom granicom duboko na teritoriju Hrvatske, kako bi Srbi živjeli u jednoj državi (tzv. Velika Srbija), cilj je srpske politike već od sredine 19. stoljeća. Stvaranje Jugoslavije (prve i druge), u kojim su Srbi kao najbrojniji narod dominirali (posebice za vrijeme prve Jugoslavije), taj je cilj uglavnom bio ostvaren. Međutim, želja dijela srpske političke elite za potunom dominacijom Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama, koja je javno izražena sredinom 1980-tih, u konačnici je prouzročila raspad Jugoslavije.”[9] To je otprilike bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća.”[10]

I danas se, mutatis mutandis, mogu prihvatiti tvrdnje naših franjevaca: Provincijal fra Bone Benić napisao je 1768. Propagandi slijedeće: “Mi smo u Bosni (i Hercegovini) među dvije vatre, koje uvijek gore: s jedne strane Turci, a s druge Grci pravoslavni. Prvi govore: Da nema fratara u našoj državi, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; a drugi tvrde: Da nema ovdje fratara, sav bi ovaj narod, koji je danas latinski (katolički), bio grčki (pravoslavni).”[11]

U pastirskom pismu od 17. veljače 1777. biskup fra Marko Dobretić piše: “Budući u ovoj tužnoj provinciji živimo, među nevjernicima i, što je još daleko gore, među raskolnicima koji nas pred sudovima tako kleveću da svojim napadima nadmašuju i samoga đavla, htijući nas podjarmiti i naša svetišta uvaliti u svakovrstan jad, spremni da nas globama i pljenidbama pozivaju na odgovornost”.[12]

Fra Filip Lastrić otvoreno kaže: “Mi u njima imamo ljuće dušmane nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi na tome, da nas sprave pod svoju vlast”[13]

Bogu hvala, ni jednima ni drugima se planovi nisu ispunili ni tijekom osamnaestoga stoljeća. Nažalost, katolici su u pojedinim područjima gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako priraštaj pravoslavaca u Bosni i Hercegovini nakon turske okupacije, a posebno nakon obnove Pećke patrijaršije bijaše stalno sve više i više pospješivan. Turcima se to moglo činiti pogodnim, a ponekad oni su se ponašali i posve indiferentnim.

Međutim, u navedenom vandalskom napadu na hrvatske navijače u blizini Novog Sada, čelnik osječke Hvidre Miljenko Kolobarić smatra „da hrvatska država nije zaštitila svoje građane”.[14]

3. Nekoliko rečenica o knjizi

Gospodin Zvonimir Franjković je napisao i do sada objavio tri knjige – tri povjesnice. Prva knjiga, Iz rata u mir, nastala je na temelju arhivskog materijala UDVDR-a HVO-a H-B i osobnog sjećanja na dane i događaje provedene u Obrambenom ratu. Druga knjiga, Balkan u crnini, plod je osobnog iskustva iz Obrambenog rata te donedavnoga stanja u Republici Hrvatskoj, u kojoj su branitelji poniženi, premda su se za nju borili. Treća knjiga govori o sudjelovanju građanskih osoba, dočasnika i časnika iz Jugoslavenska narodne armije u Hrvatskoj vojsci od 1991. do 1995. godine.

Knjiga U obrani Domovine već je predstavljana u Splitu 16. siječnja, u prigodi 20. obljetnice proglašenja nezavisne, samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske, a mi to večeras činimo u Hercegovini.

Knjiga počinje porukom braniteljima: „Spavajte spokojno domovinskom grudom pokriti, Slobodna Hrvatska čuva vaš san – A ljubav naša zauvijek štiti vas od mraka i zaborava. – Od vaših života i krvi prolivene zvijezde su nad Hrvatskom već upaljene” (str. 3.).[15]

Uz spomenute dvije knjige Iz rata u mir i Balkan u crnini, gospodin Zvonimir Franjković je živi svjedok – dragovoljac Obrambenog rata i zlatnog povijesnog razdoblja hrvatskog naroda. U svojim knjigama on iznosi zapažanja o povijesnim događajima, kojima je i većina nas svjedocima. Knjiga U obrani domovine podijeljena je u osam poglavlja. Opisani događaji slijede kronologiju događanja. Autor detaljno objašnjava sva manje poznata i namjerno prešućivana zbivanja koja su se događala na području bivše Jugoslavije. U korpusu knjige ima dosta statističkih podataka i preslika dokumenata. A „Kosovci i jugonostalgičari radili su dobro svoj prljavi posao”(str. 38.). To, uz ostalo, bjelodano svjedoči o upraviteljima države koja se zvala Hrvatska. Posebno se zadržao na obrani Dubrovnika te ratnim događanjima u ostalim dijelovima Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, od 1991. do 1995. godine. U obrani Lijepe naše, prema podatcima iz ove knjige, poginulo je 15.392 hrvatska branitelja[16], spominje se i 2.500 onih koji su počinili suicid-samoubojstvo, ali je zapisao i podatak o 1.218 nestalih osoba. Slični podatci susreću se u brojnim knjigama o Obrambenom ratu u Hrvatskoj.

Dodajem da je u istom vremenskom razdoblju ranjeno više od 20.000 osoba. Uz to, potrebno je znati kako je na teritoriju Bosne i Hercegovine poginulo 9.639, a ranjeno 14.563 Hrvata. To je poznato široj javnosti, ali kažimo i to kako ih je od ukupnog broja poginulih i ranjenih u Hrvatskoj, više od 60% podrijetlom iz Hercegovine. To rijetki znaju!

Nakon svega, u što je toliki postotak Hrvata iz Hercegovine ugradio svoje živote? Nakon ostvarenja Republike Hrvatske, nakon blistave pobjede za nacionalnu slobodu, nakon sveopćega nacionalnog ponosa, nakon 3. siječnja 2000. i nakon 4. prosinca 2011. u stvorenoj Hrvati u Republici Hrvatskoj, a kod nas u BiH je stanje gore, žive u neizvjesnosti, učmalosti, neučinkovitosti – bez vidljive bolje perspektive, plana i orijentacije. Živimo u iščekivanju nekih stranih kredita i rasprodaji još preostalih vrijednih nekretnina; živimo u vremenu pustih obećanja, novinarskih afera, režiranih skandala i gaženja svih nacionalnih interesa i vrednota, a mi u ovoj zemlji (ne mogu je nazvati državom) BiH živimo u neravnopravnom položaju u odnosu na ostala dva konstitutivna naroda – Srbe i Bošnjake-muslimane. Svi živimo u vremenu neučinkovitosti i lažnih sposobnosti. Živimo neokomunistički. I nova vlast se učvršćuje u Hrvatskoj. Ponavlja kako im za obećani uspon i boljitak treba cijeli mandat – ja bih nadodao, više mandata – doživotno! A o BiH da i ne govorim!

Zvonimir Franjković ponavlja: ako želimo naučiti hrvatsku povijest, ona bi nam pomogla da povijesnom istinom dođemo do činjenica koje su vrlo bitne u općoj spoznaji o Državi koja je stvorena krvlju junaka Obrambenog – Domovinskoga rata, ranjenih, nestalih, silovanih, bolesnih i nezbrinutih branitelja. Svi oni koji to ne žele prikazati u povijesnom kontekstu, pišu hrvatsku povijest kako njima odgovara i žele je predstaviti kao državu ogrezlu u zločinu. Knjiga Zvonimira Franjković, onima koji Hrvatsku nikada nisu htjeli ni sanjali, jest doprinos da „Samo zapisano bijaše!” (fra Ante Marić) s napomenom: „Ako mi o sebi ne kažemo istinu, drugi će o nama govoriti kako, kada i što hoće!” Svojim opisom događaja i spomenom osoba, knjiga Zvonimira Franjkovića ulazi u literaturu o promicanju istine o Obrambenom ratu. Njezin autor nudi više analizu nego sintezu, koja povjesničarima može dobro doći kao nezaobilazni priručnik. Nadalje, ova knjiga može biti korisna i za vojna učilišta i profesore srednjih škola koji obrađuju povijest Obrambenog, odnosno Domovinskog rata. Prihvaćam tvrdnju poznatog novinara i patnika Josipa Jovića da Zvonimir Franjković „svoja zapažanja i zaključke temelji na osobnom iskustvu, preciznim i dokumentiranim podacima te na ocjenama i razmišljanjima sudionika i analitičara. Sve to knjizi daje karakter objektivnosti.” (str. 724.)

4. Knjiga pomoćnica u borbi protiv srpske laži

Nakon dva desetljeća treba ponavljati kako su hrvatski branitelji – Hrvati iz Herceg-Bosne i Hrvatske zajednički vodili Obrambeni rat. Taj Obrambeni rat je nešto najveličanstvenije što se odigralo u svijetu krajem dvadesetoga stoljeća. Umjesto da tvorac Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman sa svojim generalima dobije Nobelovu nagradu, neprijatelji hrvatskog naroda i domaći izdajnici ne umaraju se ocrnjivati Obrambeni rat i njegove vođe, svodeći to najveličanstvenije djelo na „udruženi zločinački pothvat”. (Kojega li licemjerja i koje izopačenosti istine koja izlazi iz usta onih kojima bi prava istina trebala biti na srcu!) A Srbi, „sebi kao agresori, s ciljem rušenja hrvatske samostalnosti i slobode daju ovlasti optuživanja i suđenja žrtvama njihove agresije. Tu se krije negiranje hrvatske pobjede nad agresorom i srpsku podmuklu svijest o urođenoj laži.”.[17] Potonju tvrdnju „o urođenoj laži” potkrepljuje i Proslov u knjizi: Dr Jovan Radulović, Slavno doba Mostara, Mostar, 2010. Drugo izdanje knjige priredili su dr. Ranko Popović i dr. Draga Mastilović. Tu umirovljeni hercegovački episkop Atanasije[18][6] uz ostalo poručuje: „ (…) Mostarska Stara i nova crkva, i pre njih Žitomislić, rušeni su nam do temelja, ovaj poslednji već po ko zna koji put, i to nedavno. I obnovljeni, i obnavljaju se, dobrotom, trudom i iždivenijem dobrih i vernih Hercegovaca. Srušen je nedavno i Stari most na Neretvi usred Mostara, ne od Srba sa istoka, već od drugih sa zapada. Obnovljen je od UNESKA (koji obeća, ako održi reč, pomoći i obnovu Nove crkve). Žitomislić je, rekosmo, obnovljen od Hercegovaca, onih koji žitom misle o Hljebu Života. (…) Ovaj narod, gospodine moj, oćuti ili otpeva reči ili ih veže u čvorove… I ide dalje nesalomljen, narod Pravde Božije! Ide da seje po svoj zemlji žito i zvezde mira. Ne svetio se. To mu ne daju mučenici Žitomislića, Klepaca, Prebilovića, Čavša. Ako bi se svetio bilo bi to, mesto žita, njive gladi…” (str. II. – III.).[19]

Autor uz ostalo aludira na rušitelje sa zapada. Po svoj prilici pod tim misli na katolike, koji su, po njegovom mišljenju srušili i Stari most. Međutim, Stari most je srušen velikom količinom eksploziva i to u vrijeme i u trenutku kad je, po riječima muslimanskog mostarskog prvaka Safeta Oručevića, trebao pružiti „najveću pomoć Bošnjacima” u ratu s HVO-om, a pravoslavnu su crkvu srušili trojica imenom i prezimenom poznata muslimana i da za to nisu kažnjena.[20]

Poslušajmo i drugu stranu. General Slobodan Praljak napisao je knjigu Urbicid koji su počinile postrojbe JA pod vodstvom Momčila Perišića nad Mostarom u ljeto ’92, činjenice. Zagreb, svibanj 2007. On, kao svjedok, haški uznik i analitičar, tvrdi da su razaranje Mostara u proljeće i ljeto 1992. izvršili četnici s topništvom JNA i general Perišić (a istu rabotu kasnije nastavila Vojska Republike Srpske). Praljak upozorava na knjigu Urbicid u Mostaru ’92, grupe autora hrvatske i muslimanske – bošnjačke narodnosti. Nedvosmisleno je da su četnici izvršili agresiju na Mostar i počinili ne samo urbicid, nego i genocid nesrpskog stanovništva. U prvom dokumentu Komande Bilećkog korpusa od 19. travnja 1992. komandant general major Momčilo Perišić naređuje svim artiljerijskim jedinicama da, uz ostalo, otvore artiljerijsku vatru na Cim, Iliće, Bijeli Brijeg i Donju Mahalu. Drugi dokumenti dopunjavaju navedeno. Tijekom višemjesečnog granatiranja u Mostaru su četničko srpske jedinice izvršile urbicid, te počinile genocid, kulturocid, i sakralocid. Oni su pobili brojno nesrpsko stanovništvo i razorili gotovo sve sakralne objekte. „Mostar danas”, piše u knjizi grupe autora, „srpnja 1992. godine, ima razrušene džamije, spaljene i granatirane crkve, spaljene najljepše građevine austorugarskog perioda, biblioteke i historijsku građu u pepelu, mostove u rijeci…[21] Učinjen je pokušaj da se uništi sve ono što je proizvod civilizacije islama i civilizacije Zapada, ne uvidjevši da vandalizam ne može uništiti tradiciju, kulturu i duhovnost, jer „Grad je prvotno nastao kao dom Božji: mjesto gdje se čuvaju vječne vrijednosti i otkrivaju božanske mogućnosti. Premda su se simboli izmijenili, ono što stoji iza njih ostaje… Mješavinu božanstva, moći i ličnosti koja je dala život antičkome gradu treba sada odvagnuti u smislu ideja i kulture našeg vremena i uklopiti u nov okvire grada, regije i čitavog našeg planeta”. (L. Mumford).[22]

Što se to dogodilo? Tko je počinio urbicid nad Mostarom?

Knjiga U obrani Domovine oživljuje sjećanje i briše zaborav. U vrtlogu koji je nastao nakon navedena dva teksta, prisjećam se upozorenja dvojice pripadnika srpskog naroda. Oni nam pomažu da se probudimo iz sna. Srpski pjesnik Zmaj Jovo Jovanović 1883. godine je napisao, a aktualno je i danas: „Hrvat se ne bori da što otme kome:// Čuva sveti oganj na ognjištu svome // I dok tako čini u najteži dani // i Bog je i pravda na njegovoj strani.” I dalje nastavlja Zmaj Jova: „A kuda će Srbin? // zar on da se dade // putu na kom nema zakona ni pravde.” To je Zmaj Jovo Jovanović pjevao kada je znao da je Hrvatska bila do Zemuna, kad se govorilo o hrvatskoj Subotici, a još pred Drugi svjetski rat Banovina je bila u Šidu.[23][11] U novije vrijeme velikosrpski književnik Dobrica Ćosić, ili kako su ga Srbi prozvali: „otac srpske nacije”, je u romanu „Deobe” potvdio da je laž „vid srpskog patriotizma” i „potvrda njihove urođene inteligencije”.[24]

Na portalima se često može pronaći navedeni citat književnika Ćosića[25] uz brojne komentare. Između njih izdvajam samo jedan: Valja početi s općim mišljenjima o Srbima kao notornim lažljivcima, čime su već postali predmetom raznih izreka, kao na primjer: Laži, laži tako dugo dok laž ne postane istina! Time ćeš dokazati da si Srbin. Poznata je izreka: Lažeš kao Srbin. Nedavno smo čitali u tisku: Srbinu nije laž porok, nego ponos!

Pamti li episkop Atanasije tko je još 1992. porušio Mostar? Kakvu poruku je poslao u navedenim tekstom iz Proslova? Imamo pravo razmišljati što je episkop Atanasije rekao o sebi svojom porukom objavljenom u citiranom Proslovu.

Dok nas navedeni komentar osvješćuje, nažalost, svjetski moćnici i dželati u Haaškom tribunalu srpske laži prihvatiše kao istinu i prema njihovoj optužnici sude hrvatskim generalima i čuvarima slobode hrvatskog naroda.[26][14] Obrambeni rat su dobili Hrvati, ali plodovi te pobjede – radom ponajviše domaćih izdajica i ništarija, su gotovo neprimjetni. Naprotiv, agresori su se tako osilili da uživaju u Republici Hrvatskoj viša pravo nego njezini branitelji i hrvatski narod. Što su u ratu izgubili oni su u miru stostruko dobili – i naplatili. Drugim riječima, čini se, da su višestruko nagrađeni za zlodjela što su ih počinili nad hrvatskim narodom.

5. Uloga Hercegovaca u stvaranju Republike Hrvatske

Toliko godina nakon stvaranja Republike Hrvatske hrvatski narod i ostali njezini građani žive sve manje u Hrvatskoj. Na to nas upozorava i referendum od – 22. siječnja 2012. godine. Na referendum je izišlo 43%, građana s pravom glasa. Njih 29% od ukupnog broja građana državljana birača glasovalo je za ulazak a 14% protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatska ide u Europsku uniju a u Europsku uniju ne ide samo 29% koji su donijeli odluku nego i 14% koji su glasali protiv i 57% koji nisu glasali uopće. Nakon uspješnih intriga, prijevara, čak i prijetnji umirovljenicima da neće primiti mirovine, Republika Hrvatska je predana na milost i nemilost silnika Europske Unije.[27]

Neprijateljima Republike Hrvatske Hrvati iz Hercegovine bili su prvi cilj kako bi precrtali njihov doprinos stvaranju Republike Hrvatske. To nastavljaju umanjivati i na početku 2012. godine. Napadanjem Hrvata iz Hercegovine, napadaju se i Hrvati iz dijaspore – emigracije i iseljeništva. Konačno, napada se prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Predstavljanjem ove knjige želim probuditi vjeru i nadu, ali istovremeno i snage i sposobnosti da budemo svjedoci istine, čuvari hrvatskog identiteta i graditelji sretne budućnosti u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, koju nam na prijevaru predaju, bolje rečeno prodaju svjetskim masonima i bogatašima. Da ustrajemo na tom svetom putu, tražimo u svemu istinu, da se ne zadovoljavamo floskulama privatnih interesa, i da kažemo jedni drugima kako ničija privatna korist nije važnija ni veća od koristi Hrvatske! A Hrvatska neće biti ništa više kršćanska nego što je danas, jer problem je kudikamo dublji i složeniji od toga. On se temelji na duhovnoj obnovi hrvatskog naroda.[28]

Knjiga U obrani Domovine dokazuje da je njezin autor Zvonimir Franjković svojom samozatajnošću, svojom ustrajnošću i ostvarenim povijesnim učinkom s pravom zaslužio pozornost svojih suvremenika, u užem i širem povijesnom prostoru, ali i izvan toga okvira.

Umjesto zaključka

Tijekom minulih petnaestak godina planski i ustrajno se provodi detuđmanizacija. Dr. Franjo Tuđman se i na početku 2012. ponekad spomene u službenim hrvatskim medijima i to, uglavnom, u negativnom kontekstu – bacanje biste u more, i kad neprijatelji hrvatskog naroda žele potkrijepiti svoju ideju – priprema za referendum 22. siječnja 2012. godine. Međutim, Tuđmanovo glavno djelo po kojem će ostati ne samo zapamćen, nego i trajno poštovan je Republika Hrvatska. Napadači zaboravljaju kako je državnik dr. Franjo Tuđman svojim radom i žrtvom za hrvatski narod povijesni tijek usmjerio novim smjerom. Stvorio je Državu! Samo još jednom je to u tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda uspjelo! Više od toga nije mogao ni sanjati. I to je dosta![29][16] Ponovno čitam natpis na spomeniku braniteljima u Splitu: „Spavajte spokojno domovinskom grudom pokriti, – Slobodna Hrvatska čuva vaš san – A ljubav naša zauvijek štiti vas od mraka i zaborava. – Od vaših života i krvi prolivene zvijezde su nad Hrvatskom već upaljene” (str. 3.).

Nakon što sam podebelu knjigu prelistao, ponegdje se zaustavio, zapažene misli pročitao, došao sam do poruke: Dragi Hrvati iz ponosne Hercegovine – Herceg Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine, potrebno je i nakon dvadesetak godina od početka Obrambenog/ Domovinskog rata – ili rata za Domovinu – Domovinu braniti. Zajedno smo je oslobađali, branili i stvarali. Nemojmo to zaboraviti. Domovinu i danas treba braniti. Dok mi o ovome razmišljamo, upitajmo se što smo učinili, primjerice, da naši generali: Gotovina, Markač, Praljak… i drugi ne čame u haaškim kazamatima! Naprotiv, Amerikanci su radi zaštite i spasa jednog svoga vojnika spremni angažirati čitavu vojsku.[30]

Knjiga nas potiče da brojne branitelje, čija se imena spominju i na njezinim stranicama, nikada ne zaboravimo. Mi smo previše riskirali, radili, žrtvovali se i volimo Hrvatsku. Svjesni smo kako nas na silu guraju u Europsku uniju, dogovorenu na birokraciji, odvojeno i mimo naroda. Mi pripadamo onima, podsjeća nas dr. Slobodan Lang, koji su stvarali i branili Hrvatsku, za to se izložili opasnostima i dali smisao svom življenju. Nemamo političku, ekonomsku, vojnu ili ma koju vlast. Vjerujemo u Boga. Odgovornost naša je ostvarivati dobro, a boriti se protiv zla.[31] Uz duhovnu obnovu, i osobnu svijest, Damir Pešorda nam stavlja pred oči kulturnu preobrazbu „iz koje će proizaći politička preobrazba…” i zaključuje: „Ako i kad tu preobrazbu uspijemo ostvariti, onda će nas i povijesni ritmovi manje bacati iz jedne krajnosti u drugu.”[32]

Hvala domoljubu Zvonimiru Franjkoviću na ovoj dokumentiranoj, domoljubnoj i tužnoj knjizi zbog tolikog opisanog zla nad Hrvatima, ali i knjizi istine, jer poslije njezina čitanja znamo više i bolje o stradanjima Hrvata za vrijeme Obrambenog rata. A već do sada svojim knjigama ovaj je autor podigao vrijedan spomenik, spomenik spomenutim braniteljima – žrtvama velikosrpske agresije.

Grude – Mostar – Široki Brijeg, 23., 24. i 26. siječnja 2012.

[1] Kad je ova knjiga 16. siječnja predstavljena u Splitu, prema izvješću gospodina Ivice Luetića svećenik je s nazočnima u dvorani izmolio Očenaš za predsjednika Tuđmana i sve poginule branitelje u Obrambenom, odnosno Domovinskom ratu. U okolnostima u kojima živimo i što se sve oko nas događa, vjerujemo jedino molitva nas može spasiti. Pomolimo se…Očenaš, Zdravo Marijo, pokoj vječni http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3989:istina-o-domovinskome-ratu&catid=1:hrvatska&Itemid=3- Knjigu smo predstavljali u Grudama, Mostaru i Širokom Brijegu s molitvom.

[2] O samom autoru i njegovu djelu saznat ćete više kada pročitate ovu njegovu knjigu

[3] Usp. Miroslav Flego, Branimir Bradarić, Suzana Lepan, Kaos u Srbiji Igrači strahuju za svoje obitelji…Večernji list, četvrtak, 26. siječnja 2012., str. 12.

[4] “Pisano dne 15. šabana 1104. (1693.) godine u logoru polja Bilegrada.” Arhiv Hercegovine u Mostaru, Acta Turcarum, br. 2/73. Preslik u Franjevačkom arhivu u Mostaru god. 1693.

[5] H. Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine 15. stoljeća. Istorijsko-pravni zbornik, sv,.2 (1949.), str. 198. i A. Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 14.-18.

[6] Prema Stanojeviću, pod Pećku patrijaršiju su potpale sve srpske zemlje, a to su: veći dio Srbije, čitava Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slavonija, veći dio Hrvatske i čitava južna i srednja Ugarska – sve do iznad Pešte.

[7] Tu misao preuzima Ivo Pilar pod pseudonimom: L. von Su’dland, Južnoslavensko pitanje. Izd. Matice hrvatske, 1943., od povjesničara Stanoja Stanojevića, str. 273.

[8] O franjevačkim mučenicima usp.: Andrija Nikić, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene između 1513. i 1613. Tavelić, 21/1981., br. 2., str. 38.-41. i Isti, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene između god. 1617. i 1878. Tavelić, 22/1982., br. 1., str. 9.-12. i Isti, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar 1992.

[9] Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih (Republika Hrvatska i Domovinski rat: pregled političkih i vojnih događanja 1990., 1991. – 1995./1998.), Zagreb, prosinac 2011., str., 188.

[10] A. Nazor, Velikosrpska agresija …, str., 19.

[11] Isto, sv. 6., f. 210r. To je simbolično izrazio Krunoslav Draganović riječima: “Ujaci su tada sv. misu slavili s kaležom od drveta, a ujaci su bili od zlata!”

[12] Julijan Jelenić, Izvori za kulturnu povijest franjevaca Bosne Srebreničke. Sarajevo 1912., str. 50.-51. citirano prema Draganioviću, str. 104.

[13] Usp. D. Farlati, Illyricum sacrum, sv. IV., str. 87.

[14] Večernji list, četvrtak, 26. siječnja 2012., str. 12.

[15] Natpis na spomeniku poginulim braniteljima iz Obrambenog rata s područja Splita.

[16] Ivo Jurić u svojoj knjizi Kulturom protiv rata donio je podatak kako je u Hrvatskoj poginulo 12 637 branitelja

[17] Usp., Milan Vuković: Glas naroda – glas Božji, Hrvatski list, 19. siječnja 2012. str. 48. – 49. s porukom: Zakon o ništetnosti ne smije ni pravno ni politički biti poništen jer dok je njega, Srbija nema što tražiti ni poduzimati protiv hrvatskih branitelja.

[18] Atanasije Jefitić (r. 26. XII. 1937.) godine 1992. izabrao je za Episkopa Zahumsko-Hercegovačkog. Umirovljen je 1999. godine. Živi u manastiru Tvrdoš. http://www.spcoluzern.ch/index.php?pg=1291&lang=srl

[19] Dr Jovan Radulović, Slavno doba Mostara, Izd…SPKUD Gusle – SPCO Mostar, Mostar, 2010. str. I-VI. Drugo izdanje knjige priredili su dr. Ranko Popović i dr. Draga Mastilović.

[20] Usp. Grupa autora, Stari mostovi u Mostaru. Izd. „Crkva na kamenu”, Mostar, 2004.

[21] Eksploziv u temelje Starog mosta postavili su srpski rušitelji mostova, a njega su aktivirali pripadnici bošnjačke armije.

[22] Grupa autora, Urbicid ’92 , Mostar – Zagreb, 1992. hrvatski i engleski tekst, Drugo izdanje, str. 23. Prvo izdanje objavljeno je iste godine.

[23] Citirajući navedeno upozorenje prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je rekao: „Mi to ne tražimo, ali želimo da hrvatski narod bude suveren u svojoj Hrvatskoj državi, a vi Srbi i Mađari i svi drugi da uživate sva građanska i etnička prava. Mi vam to jamčimo, ja vam jamčim kao državni poglavar, s čitavim Saborom, sa svom Vladom, sa svim županima koji su ovdje i koje kao što rekoh, obvezujem da provode takvu politiku. Prihvatite i evo nam budućnosti i blagostanja.”

[24] Cijeli tekst Dobriše Ćosića glasi: „Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo iz pošenja. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

[25] Dobriša Ćosić je bivši predsjednik „Socijalističke Republike Jugoslavije”.

[26] Kako je poznato Savo Štrbac je izopačio značenje riječi veritas- istina šaljući u ime „istine” srpske laži u svijet.

[27] Usp. Zdravko Tomac, Referendum bez kvoruma, Katolički tjednik, br. 4., 29. siječnja 2012.

[28] Objavljivanjem ove knjige Matica hrvatska iz Splita, potvrđuje cilj promicanja narodnog i kulturnog identiteta hrvatskoga naroda na svim područjima umjetničkoga, znanstvenoga i duhovnoga stvaralaštva.

[29] Usp. Andrija Nikić, Dr. Franjo Tuđman, Tvorac Republike Hrvatske, Mostar, 2000. – zadnja korica

[30] Poručuje Ivica Marijačić, EU: Za ili protiv – Mi Hrvati odlučujemo!, Hrvatski list, 19. siječnja 2012. str. 14. – 15.

[31] Usp. Slobodan Lang, Zašto ću glasovati protiv ulaska u EU,, Hrvatski list, 19. siječnja 2012. str. 20. – 21.

[32] Usp. Damir Pešorda, Ritam povijesti, Hrvatski list, 19. siječnja 2012. str. 24. – 25.