Naslovica O nama Kratka povijest
Kratka povijest Ispis E-mail

Od davne 1902. do danas Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar poslao je u hrvatski narod neizbrojiv broj opismenjenih osoba, te knjiga kojima je izgra?ivana i podržavana nacionalna svijest, te je njezinim knjigama izgra?en hrvatski gra?anski stalež u Herceg-Bosni, nositelj politi?ke misli u XX. stolje?u.

POVIJEST NASTANKA HKD NAPREDAK

NAPREDAK SE VOLI PAM?ENJEM I POTPOROM

Uvod

Teške prilike i potrebe inteligencije koja bi djelovala u pu?kim srednjim i višim školama, te uredima i novinarstvu, davali su prvi poticaj dalekovidnim predstavnicima hrvatskog naroda u Herceg-Bosni za vrijeme Austro-Ugarske, te kumovale osnivanju Hrvatskoga potpornog društva u Mostaru. Navedena i sli?na zvanja poticala su, nadalje, da se prvotna zamisao dobro?initelja i zagovornika ostvari. Potporno društvo se tada moralo osnovati. Hrvati, naime, u Hercegovini i Bosni našli su se i poslije austrougarskog zaposjednu?a u teškom položaju. Kako nisu imali svoje doma?e inteligencije, vrata su bila otvorena strancima, a to je bilo na veliku štetu doma?em stanovništvu. 

Mostar je bio u neku ruku središte hrvatskog kulturnog života u Bosni i Hercegovini po?evši od 1870. do 1900. godine. Godine 1870. po?inju pripreme za nabavku Tiskare, kojoj je duša bio fra Franjo Mili?evi? koji je zavšio slagarski zanat u tiskari Spiridiona u Zadru. Nakon dobivene koncesije za rad fra Franjo izdaje u Mostaru knjige – prva knjiga je Pravopis za nižje u?ione katoli?ke u Hercegovini, druga Bakulin Šematizam za 1873. i kalendar Mladi Hercegovac. Zbog onovremenih ustani?kih nemira rad je zastao i godine 1883. fra Franjo pokre?e hrvatski nezavisni list u Mostaru pod imenom Hercegova?ki bosiljak. Od toga razdoblja život u Mostaru postaje vatreniji i življi. Dvije godine kasnije mostarski gra?ani osnivaju pjeva?ko društvo, dok ono nešto omladine poglavito sa sarajevske gimnazije i preparandije i s drugih strana pokušavaju se baviti književnim radom. Tako se u Bosiljku pojavljuju potpisani prilozi Ive ?ipika. Iz Sarajeva su slali svoje priloge Ivan Mili?evi?, Ivan Zovko i Nikola Buconji?, a u Mostaru se isti?u fra Ambro Mileti?, Petar Markov An?i? i Petar Nikolin An?i? i drugi. Za taj rad mla?ih rado se zanimao biskup fra Paškal Buconji? i don Franjo Mili?evi?. U tim krugovima naro?ito se pretresalo i pitanje odgoja doma?eg podmlatka. Naime, u srednjim školama bili su vrlo slabo zastupani i katolici i muslimani u razmjeru prema njihovom ukupnom broju pu?anstva. Ovo pitanje postalo je aktualnije nakon otvaranja gimnazije u Mostaru i dijeljenja stipendija što ih je davala Vlada u Sarajevu. 

Žele?i se oduprijeti strancima, rektor Franjeva?ke bogoslovije u Mostaru fra Radoslav Glavaš, hercegova?ki provicnijal fra Augustin Zubac, biskup fra Paškal Buconji? i još nekoliko uglednih ljudi iz Mostara, okupilo je oko sebe dalekovidne ljude i predložili im da treba organizirati Potporno društvo, koje ?e omogu?iti siromašnoj mladeži da završi škole. Pošlo se i dalje od obrtni?kog cilja, što ga je nudilo Društvo za obskrbu muške siro?adi. Trebalo je odgojiti vlastitu inteligenciju. 

Imaju?i na srcu šire potrebe, a ne samo lokalne, organizatori su uputili poziv širom Herceg-Bosne na sva društva, a i preko Biokova, Save i Dinare da podupru taj plemeniti pothvat. Apel je djelomi?no uspio. Tako je 14. rujna 1992. u Mostaru osnovano Hrvatsko potporno društvo. Za prvog predsjednika izabran je fra Radoslav Glavaš, a u odbor su ušli odli?ni Mostarci. Za pokrovitelja Društva bio je jednodušno izabran narodni dobrotvor, mostarski biskup fra Paškal Buconji?.

Kako je Društvo razvilo aktivnost svjedo?i ?injenica da je do 7. prosinca iste 1902. godine društvo imalo preko 350 ?lanova. Kad je dobilo veliki broj svojih podružnica, zahtijevalo se da se njegovo sjedište prenese u Sarajevo. "Napredak" je preživio oba svjetska rata, a jedno je od rijetkih društava koje nije bilo zabranjeno diktaturom kralja Aleksandra Kara?or?evi?a od 6. sije?nja 1929. Godine 1949. cjelokupna imovina "Napretka" oduzeta je, a Društvo je zabranjeno.

Uza sve uspjehe koje je društvo pod kasnijim nazivom »Napredak” u?inilo za hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, ipak je žalosno da je Kulturna zbirka Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak« postala ni?ija, dok kona?no nije izgorjela u Vije?nici 1992. godine. Izgleda da se Društvo nije moglo »primiti« u državi “bratstva i jedinstva”, te je 1949. zabranjeno i njegovo djelovanje. Kona?no, pripadamo zahvalnoj generaciji koja je ne samo 1990. prepoznala životnu snagu Hrvatskog kulturnog društva Napredak i obnovila ga, nego, evo, godine 2002. sa zahvalnoš?u, dostojanstvom i stru?noš?u slavi prvu stoljetnicu Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

1. Politi?ke prilike od 1878. do 1918.

I kroz devetnaesto stolje?e katoli?ko stanovništvo u Hercegovini robovalo je stranim osvaja?ima - prvih 78 godina Turcima, a potom be?koj vladi. U prvom periodu raja s franjevcima još je uvijek stenjala pod samovoljnim nametima pojedinih muslimanskih silnika. Siromaštvo katolika bilo je posljedica nezasitosti pojedinih aga, begova, paša i medžlisa. U takvom stanju i svakodnevnoj bespravnosti pred o?ima naših otaca bivala je sve življa nada da ?e, iako nakon blizu 400 godina robovanja, ipak brzo do?i oslobo?enje. To su izvojevali nakon trogodišnjeg rata od 1875. do 1878. za vrijeme poznatog Hercegova?kog ustanka. Za vrijeme austrougarske vladavine katoli?ko stanovništvo je postajalo sve razo?aranije, jer nije o?ekivalo da ?e se katoli?ka vlada odnositi prema franjevcima neevan?eoski. 

Razdoblje izme?u 1878. i 1918. u Hercegovini odlikuje se dinami?nim promjenama na politi?kom, društvenom, kulturnom, vjerskom i gospodarskom planu. Tu dinami?nost nadživljavaju jedino crkvene institucije – me?u njima prva mjesta zauzimaju franjevci i franjevke, koje neumorno isprepli?u svoje sposobnosti s potrebama vlastitih zajednica i krš?anskog puka.

U kolovozu 1878. krš?ansko pu?anstvo u Bosni i Hercegovini oslobo?eno je od osmanlijsko-tursko-muslimanskih zuluma. Ti zulumi u Bosni su trajali preko 418 godina, a u Hercegovini oko 412 godina. 

Austrija je obe?avala Hrvatima u tome zlatna brda. Ona se klela i preklinjala, da ?e te zemlje sjediniti s Hrvatskom. Tek nakon takvih obe?anja dadoše se Mihovil Pavlinovi? i drugi rodoljubi iz Dalmacije na pustolovine: da u doba najve?eg ustanka uo?i okupacije... za?u u Bosnu... da lakše priprave teren za austrijsku okupaciju. I zbilja prve dvije godine Filipovi?eve uprave sve bijaše hrvatsko: hrvatska uprava, hrvatsko ?inovni?tvo i sve drugo. Ali jedva je Filipovi? zemlju iza prvih trzavica iza okupacije smirio i prve temelje za ure?enu upravu udario, morao je s Hrvatima Bosnu ostaviti. Zemlje su došle gotovo pod punu vlast Madžara, koji su se rukama i nogama opirali novoj okupaciji.

Austrija i Ma?arska složile su se jedino u tomu da rade na slabljenju i uništavanju hrvatstva i srpstva u ovim pokrajinama.
Na ?elo zemlje došao je Ma?ar; sva znatnija mjesta u središnjoj i provincijalnoj upravi u rukama Madžara ili njihovih pouzdanika. Zemlju poplaviše ?inovnici svih mogu?ih nacija, samo Hrvatima kao parijama dadoše mjesta pisara i žandara, jer nisu imali dovoljno svojih. Filipovi? se oslonio na hrvatski katoli?ki narod, a Madžari na muslimane i pravoslavce, kojima dadoše srbsko ime, jezik, pismo, zastavu, školu i crkvu. Zato se hrvatski katoli?ki narod odvratio od režima. Prezir i omalovažavanje to su ?uvstva, što ih goji taj element, osobito hercegova?ki fratri, naprama organima bosanske uprave. Oni preziru i duboko mrze te tu?ince i oslanjaju se na hrvatsku opoziciju u Hrvatskoj ?ekaju?i historijski ?as.” 
«Narod je bio siromašan, isti?e fra Dujo Ostoji?, a ne bi žalio polovicu svog imetka dati za svoga franjevca, jer na neki na?in on smatra njegovu radost za svoju, a njegovu nevolju u srdcu ?uti.» 

Za jedne i druge vlade franjevci su bili svjesni svoje uloge me?u narodom. U prvom periodu oni su tražili na?ine da oslobode katolike ispod turskog jarma, a u drugom da provedu nacionalno-kulturni preporod. Kad je bilo jasno da ?e pismeni prosvjedi i memorandumi ostati bezuspješni, sve?enstvo predvodi narod u oružanoj borbi za oslobo?enje pokrajine. Godine 1878. nestalo je Osmanlija, ali je još dugo ostao njihov na?in upravljanja rajom. Svjesni vladine politike jedni franjevci prosvjeduju protiv vladinih štetnih koraka šalju?i dopise uredništvima listova u Hrvatsku, a drugi provode preporod preko vlastitih listova i knjiga u samoj Hercegovini, posebice radom Tiskare u Mostaru. Uz to, svi oni prepli?u svoje pastoralno djelovanje s brojnim djelima milosr?a duhovnih i tjelesnih. Više djelima nego rije?ima pokazali su svojim vjernicima da ne postoji bol koja se ne može lije?iti. Tako nikakva rana starog Adama nije ostala bez prona?enog balzama i nijedan ožiljak, a da ga milosna ruka iz ljubavi prema novom Adamu nije lije?ila. Od nepoznatih sela, preko jednostavnih župnih stanova i samostana na Širokom Brijegu i Humcu slijevala se franjeva?ka domišljatost u Mostar, da od Mostara u?ine majku ljubavi, tj. karitativne djelatnosti za podru?je Hercegovine a i šire! Da se to postiglo, izme?u brojnih franjevaca-prosjaka koji su obijali pragove svijeta, treba posebno spomenuti: fra Filipa ?ori?a, fra Petra Bakulu, fra Filipa ?ovi?a, fra Iliju Leku, fra Augustina Zupca, fra An?ela Nui?a i fra Andriju Šaravanju. Oni su doživjeli dosta neugodnosti za vrijeme svojih odisejada.

Potporno društvo i gotovo 40-tak specijaliziranih društava i ustanova, što su nicale i rasle na hercegova?kom kršu, dokazuju franjeva?ku osjetljivost za narodne potrebe i širokogrudnost da omogu?e nesebi?njacima da pridonesu boljitku ove pokrajine.

Povijest Hercegovine u 19. i po?etkom 20. st. – vremensko razdoblje o kome govorim - više je povezana uz franjeva?ko starješinstvo nego uz sultane, pape i careve. Sudbinu pokrajine od ?etrdesetih godina upravljali su franjeva?ki poglavari (neki i u više navrata). To su bili fra An?eo Kraljevi?, fra Ilija Vidoševi?, fra Petar Kordi?, fra Andrija Kara?i?, fra Paškal Buconji?, fra Marijan Zovko, fra Luka Begi?, fra Nikola Šimovi? i fra Augustin Zubac. A opet cijelo se razdoblje do 1918. zapo?inje epohom fra Petra Bakule, nastavlja epohom fra Paškala Buconji?a, fra Radoslava Glavaša i završava s legendarnom osobnoš?u fra Didaka Bunti?a.

S evan?eoskom inspiracijom i franjeva?kom prakti?noš?u franjevci su u 19. st. i prvih desetlje?a 20. st. razvili bogatu i raznovrsnu karitativnu djelatnost u Hercegovini. Pri tome susretali su se s brojnim i raznovrsnim nevoljama, nezgodama, protivštinama i neshva?anjem ali nisu malaksali, jer su imali pred o?ima cilj da to nevolje i patnje pretvore u ljubav, koja ?e grijati dragi narod. Od 1895. godine, nakon po?etka rada Franjeva?ke bogoslovije, po?ela se kristalizirati misao za osnutak drzuštva koje bi imalo voditi brigu oko školovanja mladeži, naro?ito seoske. Bili smo na ?istu, piše Ivan Mili?evi?, da se mnogi seoski mom?i?, baš u interesu seoskog gospodarstva, iz brojnih obitelji može otrgnuti od ku?e i posvetiti nauci, kao što nam je bilo jasno, da osobito muslimane treba pritegnuti, da svoju djecu daju više na škole, kao da smo slutili njihov kasniji udes. Zamišaljalo se osnivanje konvikta za ?ake u Mostaru. Godine 1897. to je ve? postalo praksom. Naime, te godine u bivšoj školi ?asnih sestara podpomagani su slabiji gimnazijalci u pou?avanju slabijih drugova. Prije se mislilo iznajmiti privatnu ku?u i namjestiti je za gimnazijalce i priskrbivati im hranu u naravi (grah, krumpir, žito, maslo itd.) a sad se razmišljalo ve? o osnutku hrvatskog društva za podupiranje ?aka. Ve? tada su imali pred o?ima širenje društva po cijeloj Bosni i Hercegovini. ?lanovi bi izdvajali stalnu ?lanarinu, a o?ekivalo se i one koji bi darovali ve?e priloge. Na taj na?in bi se mogli uzdržvati ?aci, a ujedno bi se namaknula i sredstva da se postepeno podignu konvikti uz srednje škole, gdje ih ima. To je omelo osnivanje Dioni?kog društva i nabavka strojeva za novu tiskaru. Potom je pokrenut tjednik, odnosno dnevnik Osvit, koji je polagano otvarao o?i ?itateljima o politi?koj situaciji u kojoj živi hrvatski narod u Herceg-Bosni. Navedene ?injenice, kona?no, dokazuju da su taj cilj i postigli.

2. Stvaranje inteligencije

Zaposjednu?em Bosne i Hercegovine dobila je habsburška dvojna država pod svoju kontrolu 51 027 km2 površine tla na kojemu je u to vrijeme živjelo oko 1 142 147 ljudi. Obje zemlje, to jest dvojna zemlja Bosna i Hercegovina, bile su u tom ?asu duboko orijentalizirane, tehni?ki i gospodarski vrlo zaostale i ustankom krš?anskog stanovništva izme?u 1875. i 1878. dodatno iscrpljene i politi?ki uznemirene. Zahvati modernizacije - ?iju je nužnost osmanska vlast doduše uvi?ala, ali u tom pravcu jedva nešto poduzimala ili provela - bili su prijeko potrebni u svim podru?jima gospodarskog, kulturnog i politi?kog života. Nehomogena konfesionalna struktura stanovništva, koja je našla odgovaraju?i odraz u socijalnim razlikama, ?inila je svaku mjeru krajnje teškim pothvatom. Konfesionalna je raš?lamba zadržala svoju kompaktnost i u austrougarskoj epohi, tako da je konfesionalni klju? ostao glavni identifikator u svim ?etirima provedenim popisima stanovništva. Konfesionalnih promjena je, doduše, bilo, ali njihov opseg nije dostigao povijesne dimenzije prethodne osmanske epohe bosanske povijesti. I na gospodarsko-socijalnom podru?ju samo su se malo izmijenili posjedni?ki odnosi osmanskoga kova. Prema statistici 1895. bilo je 88,34% stanovništva zaposleno u poljodjelstvu kao glavnom izvoru prihoda, naspram 11,66% u drugim zanimanjima. Do 1910. izmijenio se odnos u korist drugih zanimanja tako da je postotak zaposlenih u poljodjelstvu iznosio 86,57% naspram 13,43% u drugim gospodarskim granama.

2.1. Pu?ke škole

Školska tradicija bosanskohercegova?kih katolika bila je usko povezana s prisutnoš?u franjevaca. Oni su ve? u srednjem vijeku izgradili samostanski školski sustav za izobrazbu svoga podmlatka. Nakon osmanskoga osvajanja dospio je franjeva?ki školski sustav u Bosni pod financijski i ideološki pritisak novih vlasti, trpio udarce i stagnirao." Sve do u XIX. stolje?e držale su se franjeva?ke samostanske škole jedva na površini. Kulturni kontakti sa Zapadom održavali su se preko franjevaca koji su studirali u inozemstvu i vratili se u domovinu. U XIX. stolje?u popravile su se mogu?nosti za kulturnu djelatnost krš?ana u Osmanskom carstvu i dosljedno tome poja?ali su prosvjetiteljski nastrojeni bosansko-hercegova?ki franjevci svoja nastojanja kako oko poboljšanja izobrazbe vlastitog podmlatka tako i oko podizanja osnovnih škola za svoje vjernike. Nastavu su najprije preuzeli sami franjevci. Od sredine XIX. stolje?a ogledali su se oni za kvalificiranim u?iteljskim snagama iz hrvatskog susjedstva i mislili na podizanja srednjih škola. Prvi pokušaji ostali su vrlo skromni, i propadali su ponajviše zbog nedostatka novca.

U sedamdesetim godinama došle su u Bosnu i Hercegovinu Milosrdne sestre redovnice svetog Vinka Paulskog (Milosrdnice ili Vinkovke) i preuzele su do okupacije 1878. školsku nastavu u šest katoli?kih osnovnih škola. U austrougarskom opisu stanja iz 1879. navode se 54 rimokatoli?ke osnovne škole. Nova vlast je postoje?e franjeva?ke škole preuzimalo postupno. 

Bosanski i hercegova?ki franjevci centralizirali su i modernizirali svoje školske sustave u austrougarskoj epohi. Samostanske škole iz turskog vremena zamijenjene su takozvanim probandatima za Bosnu 1882-1883. u Kreševu kod Sarajeva, 1883.-1900. u Gu?oj Gori kod Travnika, a za Hercegovinu na Humcu kod Ljubuškog, od 1889. na Širokom Brijegu. Probandat u Gu?oj Gori preure?en je u gimnaziju s ?etiri razreda 1886. i 1900. premješten u Visoko u novu zgradu. Franjeva?ka gimnazija u Visokom izrasla je 1914./15. u višu gimnaziju a godine 1916. dobila je pravo javnosti. Probandat na Širokom Brijegu preure?en je 1902./03. tako?er u gimnaziju s ?etiri razreda, a godine 1918. i višu gimnaziju s pravom javnosti. Katoli?ke gimnazije u Travniku i Visokom otvorile su svoja vrata i nekatoli?kim u?enicima i oni su ih posje?ivali, muslimani samo sporadi?no, nešto više Srbi, a najviše Židovi. 
Izgradnja javnog školskog sustava bila je bitno ograni?ena i odugovla?ena zbog nedostatka prikladnih u?iteljskih snaga i ograni?enih mogu?nosti financiranja. Povrh toga naišla je austrougarska školska politika na odbojno držanje Muslimana i Srba. Muslimansko se stanovništvo iz religioznih razloga držalo za?ahureno, a Srbi su tjerali vlastitu nacionalisti?ki usmjerenu školsku politiku.

Javne osnovne škole s ?etiri razreda podizane su sljede?im tempom i brojem:

školska godina broj školska godina broj 

1880./81. 38 1912./13. 374
1886./87. 103 1913./14. 399 
1894./95. 163 1914./15. 401
1899./00. 193 1915./16. 414 
1904./05. 239 1916./17. 466 
1909./10. 306 1917./18. 455.

Pribroje li se javnim pu?kim školama i one konfesionalne i druge privatne škole, to se ukupna brojka osnovnih škola popela na 568 u školskoj godini 1913./14., a nakon ukidanja srpskih konfesionalnih škola pala na 452 u školskoj godini 1914./15., da bi se u školskoj godini 1915./16. opet lagano povisila na 469 pu?kih škola.

Podijeli li se ukupni broj stanovništva Bosne i Hercegovine od 1 990 271 (milijun devetsto devedeset tisu?a i 271 stanovnik) na kraju godine 1913. sa sveukupnim brojem pu?kih škola 568 iz godine 1913./14., tada je na 3 504 stanovnika dolazila jedna pu?ka škola, pri ?emu je bila zastupana starosna grupa od 0 do14 godina sa 70%. To zna?i: austrougarsko školsko politi?ko postignu?e bilo je još daleko od elementarnog školskog sustava koji bi pokrivao cijelo podru?je. Uzme li se, nadalje, u obzir da su pojedina podru?ja bila nejednako pokrivena uspostavljenom školskom mrežom i da je nepismenost - prema vlastitom priznanju austrougarskih vlasti - u Bosni i Hercegovini bila raširena više nego u nekim drugim balkanskim zemljama, tada postaje razumljivim zašto je austrougarska školska politika svojim kriti?arima - pored politike agrarne reforme - davala najviše povoda za napade. Ti su kriti?ari bacali krivnju isklju?ivo na okupacijsku vlast a puštali su iz vida faktor nacionalno-konfesionalnog neslaganja koji je onemogu?io sveukupni koncept i time okupacijskom režimu olakšao "mlako" ponašanje.
Prema popisu stanovništva 1910. spadalo je 87,84% bosanskohercegova?kog stanovništva na analfabete, pri ?emu su pojedine vjere bile razli?ito zastupljene: muslimani s 94,65°, srpskopravoslavni s 89,92%, rimokatolici sa 77,45%.

2.2. Srednje i stru?ne škole

Prva javna realna gimnazija bila je sve?ano otvorena 6. studenog 1879. u Sarajevu. Ta je škola zapo?ela s radom s devet u?itelja, od toga ?etiri vjerou?itelja iz ?etiri primate vjere (židovi, katolici, muslimani, srpskopravoslavni) i 96 u?enika, od toga 54 u takozvanom "pripravnom razredu". Ta je realna gimnazija u školskoj godini 1883./84. preoblikovana u klasi?nu gimnaziju i postupno izgra?ena u višu gimnaziju. Prva matura bila je krajem školske godine 1886./87.

Druga javna viša gimnazija bila je otvorena 1893. u Mostaru - djelomice i na pritisak srpskopravoslavnog i katoli?kog gra?anstva u Mostaru - a tre?a na po?etku školske godine 1899./1900. u Tuzli. Podizanje ?etvrte javne više gimnazije zapo?elo je 1911./12. u gradu Biha?u, a zaklju?eno je tek nakon sloma monarhije. Nakon što je Sarajevska realna gimnazija 1883./84. preoblikovana u klasi?nu gimnaziju, ponovno je zapo?ela izgradnja realnih škola tek od 1895. Prva od njih otvorena je 1895. u Banjoj Luci. Tehni?ka srednja škola, podignuta 1890. u Sarajevu - koja je s integriranim gra?evinskim i šumarskim odsjekom bila koncipirana specijalno za bosanske prilike ali nije zadovoljila o?ekivanja - bila je od školske godine 1905./1906. postupno dokinuta i na njezinu mjestu otvorena najprije jedna javna niža realna škola koja je do 1909. bila postupno preure?ena u višu realnu školu. Nakon opsežne reforme školstva u Bosni i Hercegovini 1912. godine bila je Sarajevska viša realna škola, kao i ona u Banjoj Luci, preoblikovana u potpunu realnu gimnaziju (viša realna gimnazija). Dvije daljnje niže realne gimnazije otvorene su 1912. u Derventi i 1916. u Sarajevu. Prva je 1916. obustavila svoj rad, potonja je radila još u školskoj godini 1918./19. Otvaranje daljnje niže realne gimnazije bilo je planirano za školsku godinu 1914./15. u Livnu, ali se to nije ostvarilo.

Napredak prosvjete fra Didak Bunti? je sažeo u slijede?e rije?i: «Do nazad nekoliko godina nismo imali u svemu nego 10 pu?kih škola, tj. na 10.000 žitelja jednu! No hvala Bogu pod upravom Vaše Preuzvišenosti jedino ovdje možemo zabilježiti znatan napredak, jer nam se je taj broj škola sada podvostru?io, te želimo samo, da se u tom pravcu i dalje prosliedi, da barem svaka župa bude imati po jednu školu, jer i sada dolazi jedna pu?ka škola tek na 4.000 duša. Ovdje nam je spomenuti, da mi nemamo još nijednoga uro?enika iz ovoga kraja, koji bi svršio koju višu školu izuzev sve?enstvo.

Mi se u ?udu pitamo: gdje je taj toliko spominjani civilizatorni rad uprave kroz ovih 30 godina?! Ima ga dakako, ne možemo pore?i. No sav je on koncentriran u glavnom gradu i oko željezni?kih pruga, gdje to zahtieva strategija i interesi stranaca. Tamo je rad, tamo je napredak, pa?e luksuz, koji ?ini nemili i neugodni kontrast sa zapuštenim selima i seoskim pu?anstvom, koje je stvoreno rek bi jedino zato, da pla?a poreze i da služi spomenutim interesima. Ono je njiva: uviek košena, a nikad gnojena; krava muzara, a nigda hranjena. Zgodno bi se mogla naša zemlja u tom pogledu prispodobiti središnjoj Africi. Kuda naime teku rieke, tuda raste sve bujno i divno, a korak dalje - pustinja pa pustinja. Tako i u nas: kuda prolaze željeznice - pa i one, koje su gra?ene bez ikakve gospodarstvene svrhe i vriednosti [tu se radi]. Ovakav rad uprave mogao bi se prije zvati eksploatacijom nego civilizacijom. Sa zaviš?u i boli gledamo na Bugarsku, koja se je u isto vrieme oslobodila od turskoga gospodstva, kad tobože i mi, pa gdje je ona, a gdje smo mi?!

Sjetite se dakle, preuzvišeni gospodine ministre, da obstoji jedna zemlja, koja se zove sjevernom Hercegovinom, i da ta tako?er stoji pod Vašom upravom, koju nastava lojalan, miran i svom vladaru posve odan i vjeran narod, na ime kojega niže podpisani župnici, glavari i odbornici uru?uju Vašoj Preuzvišenosti ovu našu selja?ku Spomenicu, i to jedino s tom svrhom, da Vašoj Preuzvišenosti preporu?e svoju kamenitu, težko izkušanu i zapuštenu ota?binu, koja ?e - uvjereni smo - pod Vašom skrbi, brigom i okriljem otrati suze i nanovo procvasti.

Neka se barem ovaj namet, isto tako cestarina, školarina i broja?ina uvrste u ob?inski prihod te neka se troši u onim ob?inama, u kojim se i pobire.
Dugo bi bilo, Preuzvišeni, izbrojiti sve naše jade i nepravde, koje smo e snosili kroz ovo 30 godina, ali ih ne ?emo više nabrajati, nego ?emo im lieka tražiti u saboru. Istaknut ?emo samo to, da se ne tužimo na velike poreze i ne žalimo toliko, koliko na to, što ti nisu u nikakvu razmjeru s koristi, koju bismo morali od njih imati. Gotovo sav duhan (31.000q), od koga država ima dohotka ?etiri puta više nego od svih bosanskih šuma, daje ovaj kraj, a dobiva za nj neznatnu odkupninu. A šta se je tu investiralo i utrošilo? 20 pu?kih škola, 150 km ceste, 2 državne ku?e i jedna štala za magarce. To su nam sve kulturne te?evine kroz ovo 30 godina uprave.»

3. Osnivanje društava

Prije zaposjednu?a nije bilo nikakvih priznatih udruženja u Bosni i Hercegovini. I nakon zaposjednu?a potrajalo je dulje vremena dok se nije po?elo razvijati moderno udruživanje. Razlog za to nije ležao samo u kulturnoj nerazvijenosti i konfesionalnoj raspršenosti bosanskohercegova?kog stanovništva, nego i u politi?kim mjerama austrougarske uprave. Ona je, vrlo dobro svjesna dvosjeklog zna?aja takvih asocijacija, nastojala da to?nim preispitivanjem statuta udruženja, kao i kontrolom djelatnosti udruženja sprije?i svaku nacionalno-politi?ku aktivnost i da dopusti samo bezazleno prosvje?ivanje i druženje, ?ak i da ih poti?e ako je to služilo interesima dvojnog sustava Monarhije. Tako postavljeni cilj s obzirom na useljenike postignut je gotovo potpuno. Me?utim, ra?unica nije uspjela u slu?aju radni?kog pokreta za ?ije su organiziranje useljenici bili bitno odgovorni. Radništvo se nije dalo zatvoriti u ?isto stalešku organizaciju, nego je postavljalo zahtjeve u duhu i formama socijalne demokracije.

Vladi je još manje uspijevala ra?unica s obzirom na udruženja doma?eg stanovništva koje je stajalo pod jakim utjecajem nacionalnih ideologija Srba i Hrvata, kao i sunarodnja?kih useljenika, i otpo?etka se ponašalo odbojno prema stranoj vladavini. Udruženja doma?eg stanovništva ostajala su u po?etku slaba, i to do trenutka dok se nije pojavljivala doma?a inteligencija. To se dogodilo na prijelomu stolje?a. U to je vrijeme stupila na bosanskohercegova?ku scenu prva generacija doma?ih apsolvenata visokih škola i ubrzala, kako osnivanja udruženja tako i njihovu politizaciju. Kallayev režim je jednom kombiniranom strategijom pokušao sprije?iti politizaciju. Inzistiralo se na Zapadu prihva?enom odvajanju religije/konfesije i nacije, pri ?emu je bila osigurana puno priznanje religije, ali ne i nacije. Nacionalna imena i simboli bili su zabranjeni, i jednostavno brisani pri odobravanju statuta udruženja.

Nakon iznu?enih priznavanja srpskih udruženja bilo je priznavanje hrvatskog zna?aja doma?ih katoli?kih udruženja samo još pitanje vremena. Kallayevu režimu nije preostalo ništa drugo nego da pravi uvijek nove ustupke kako ne bi potpuno izgubio obraz. Primjer za to je slu?aj katoli?ko-hrvatskog pjeva?kog društva Hrvoje u Mostaru. Udruženje je odobreno pod imenom Narodno pjeva?ko društvo - iste godine kad je odobreno i odgovaraju?e srpsko društvo Gusle. Zahtjevi za preimenovanje koji su slijedili 1890. u pjeva?ko društvo Zvonimir (hrvatski kralj 1075.-1087./ 88.), 1891. te u pjeva?ko društvo Tomislav (hrvatski kralj 910.-928.) zajedno s "ukrašavanjem kazališnog zastora s hrvatskim grbom" i 1892. jednostavno u Hrvatsko pjeva?ko društvo mogli su biti odbijeni samo s vrlo formalisti?kim obrazloženjima. Novi zahtjev za preimenovanje u pjeva?ko društvo Hrvoje 1895. ponukalo je okružne vlasti u Mostaru na sljede?e razlaganje:

"Hrvoje (Vuk?i? Hrvatini?, + 1416) bio je vojvoda splitski, ban Hrvatske i Dalmacije - i tako?er vojvoda Bosne. Težište njegove djelatnosti ležalo je u ujedinjenju Dalmacije, Hrvatske i Bosne i u pokušajima da te zemlje otrgne ispod ma?arske sfere mo?i.Može se mirno ustvrditi da se Hrvoje smatra zastupnikom velikohrvatske ideje u srednjem vijeku i da današnji velikohrvati u njemu slave borca za svoju politi?ku vjeroispovijest."

Ta procjena mogla je, politi?ki gledano, biti to?na. Ali zajedni?ki ministar financija Kallay je 1897. popustio "jer - u Kallayevom tuma?enju povijesti - Hrvoje je bio doma?i knez dok je To¬mislav, ?ije je ime htjelo nositi udruženje, vladao izvan Bosne i nije sam bio Bo¬sanac niti Hercegovac». To popuštanje bilo je poticaj fra Radoslavu Glavašu da se još 1899. i 1900. stavio na ?elo gra?anima, kušao zagrijati ljude sa strane za ideju o pomaganju ?acima za što se bio zagrijao i biskup fra Paškal Buconji?. Tu akciju je prihvatio spomenuti Ivan Mili?evi?. On je 1900. stupio u sudsku službu u Sarajevu. Fra Radoslav mu je pisao da razgovara s ljudima iz Hercegovine i da ih zagrije za pothvat o pomaganju siromašnog podmlatka iz gradova i sela, „koji su voljni u?iti, da se tako s vremenom odgoje ljudi, koji ?e se u svoje vrijeme odužiti narodu rade?i za nj i za hrvatsku stvar“. Smr?u ministra Kallaya 1903. umrlo je i Kallayevo bošnjaštvo i pjeva?ko se društvo moglo kona?no upisati kao hrvatsko pjeva?ko društvo. Tri najuspješnija i za kulturni i politi?ki razvitak najzna?ajnija udruženja proizašla su iz izravne inicijative inteligencije: srpska Prosvjeta, muslimanski Gajret i hrvatski Napredak."

4. ULOGA FRA RADOSLAVA GLAVAŠA

Idejni pokreta? akcije za pomo? u?enicima, srednjoškolcima i studentima koncem devetnaestog i po?etkom dvadesetog stoje?a bio je rektor Franjeva?ke bogoslovije u Mostaru fra Radoslav Glavaš (1867.-1913.). Studij filozofije i teologije poha?ao je (tri godine) i završio u Perugi (Italija) i položio strogi ispit iz moralke (De gratia), a dvije godine specijalizacije u Innsbrucku (Austrija). U jesen 1891. gotovo sam vodio je Bogoslovno u?ilište na Širokom Brijegu. Predavao je dogmatiku i moralku, te naizmjenice kaonosko pravo ili crkvenu povijest ili govorništvo (retoriku). Godine 1893. u Asizu je položio stroge ispite iz dogmatike te, i ovoga puta, «zadobi najbolje priznanje» izme?u konkurenata. Nasuprot zamolbi Generala franjeva?kog reda da fra Radosalv Glavaš postane profesor na Antonianumu u Rimu, planovi hercegova?kih franjevaca i ovoga puta prevagnu. Provincijal ga je 12. studenog 1893. imenovao ravnateljem Franjeva?ke bogoslovije na Širokom Brijegu - danas bismo rekli rektorom. Malo kasnije – 1895., kad je dovršen franjeva?ki samostan u Mostaru i u nj preselila Bogoslovija sa Širokog Brijega, i Glavaš dolazi u Mostar s istim dužnostima i ulogama. 

Glavašev dolazak u Mostar uveliko je ubrzao kulturni i nacionalni pokret u Hercegovini. S vremenom tu fra Radaslav preuzima vode?u ulogu ne samo na kulturnom podru?ju nego i na organizacijskom. Svojom spremom i superiornoš?u svoga talenta nastavio je i usavršio djela predšasnika - sjetimo se fra Petra Bakule, biskupa fra An?ela Kraljevi?a i fra Franje Mili?evi?a, koji je privremeno ostavio Franjeva?ki red da preuzme tiskaru u svoje »vlasništvo« i da izdaje prve hrvatske novine u Hercegovini. Kad je Mili?evi? oronuo i žalosna srca promatrao kako je tadašnja vlada uspjela, svojim ljudima, da više ne izlazi »Glas Hercegovca« i da njegova tiskara nestaje, tada Glavaš osniva »Dioni?ko društvo«, nabavlja istoimenu »Dioni?ku tiskaru« i pokre?e politi?ki list »Osvit«, te razvija planove o novim socijalno-kulturnim akcijama. Te akcije su iscrpile Glavaševe životne snage do te mjere da mu je 1899. lije?nik savjetovao da više ne radi takvim tempom. Uza sve to fra Radoslav ulaže do maksimuma sve svoje sposobnosti i nastavlja zapo?eta i planira nova djela. 

Na taj na?in Mostar dobiva zavidnu ulogu u kulturno-vjersko-nacionalnom razvoju Bosne i Hercegovine - i ne samo tu! - a Provincija staje uz bok ostalim franjeva?kim provincijama u užoj domovini i Redu. Godine 1896. hercegova?ki franjevci su proslavili pedesetogodišnjicu osnutka vlastite zajednice, a fra Radoslav Glavaš je bio duša tih proslava. Godine 1901. franjevci su ga izabrali za definitora - savjetnika u upravi Provincije. Na toj službi ostao je tri godine – upravo u vrijeme kada se osnivalo i podizalo Hrvatsko potporno društvo.

Njegovoj neumornoj radinosti i njegovoj neodoljivoj rje?itosti« - isti?e fra Leo Petrovi? – “mora se zahvaliti, da su onako sjajno uspjele« navedene proslave. Plod te zgode je nezaobilazna Spomenica. Zatim Glavaševoj se isto tako radinosti ima najviše zahvaliti da je 1898. osnovano u Mostaru »Hrvatsko dioni?ko društvo«, te osnovana »Hrvatska dioni?ka tiskara« i iste godine pokrenut hrvatski politi?ki list Osvit, ?iji su najljepši uvodnici i prigodni ?lanci istekli i opet iz vještog pera istoga Glavaša. U »Osvitu« su osvanuli i poznati Glavaševi polemi?ni ?lanci, koje je on g. 1900. sabrao i izdao u posebnoj brošuri Malo više istine, kao i ?lanci koje je 1904. izdao pod naslovom Politika bosansko-hercegova?kih franjevaca u prošlosti i sadaš¬njosti. U isto vrijeme fra Radoslav Glavaš zanosi fra Ambru Mileti?a, fra Davida Nevisti?a i fra Špiru Šimi?a - profesore na Franjeva?koj bogosloviji u Mostaru idejom o pokretanju jednoga krš?anskog obiteljskog lista. Kod njih je naišao ne samo na odobrenje nego i na svestranu suradnju. Tako su po?etkom 1900. godine do ?itatelja došli prvi brojevi Krš?anske obitelji, a “di?ni sokolovi i vrli pregaoci za hrvatske svetinje« - urednici i suradnici - bili su obasuti najljepšim ?estitkama. Glavaš je uz ure?ivanja Krš?anske obitelji - do g. 1904. - pokrenuo i istoimenu knjižnicu i u njoj izdao pet raznih djela. 

Istovremeno fra Radoslav Glavaš traži materijalnu pomo? kod dobro?initelja i radi na osnivanju »Hrvatskog potpornog društva« za pomo? siromašnim ?acima srednjih i visokih škola. U odzivu prijatelja ?uo se i prijedlog da se u svakom ve?em mjestu osnuje filijala tog društva. Tako bi se »našao na okupu cijeli narod, i to: bogatiji kao dioni?ari, srednji kao ?lanovi, a sjeromašni putem sakupljanja milostinje u nedilju i svetkovine (u crkvi)«. Na taj na?in bi ovo društvo postalo »prava blagodat za naš narod«. Tako se zapo?elo preko Osvita i nastavilo preko Krš?anske obitelji pripremati širu javnost za podržanje i dugovje?nost planitranog Društva na ve?u uhar naše vrijedne mladeži. Zamisao fra Radoslava Glavaša za osnivanje navedenog društva, bez ikakve sumnje, svjedo?i o Glavaševu neiscrpnom duhu inicijative, te iskrenom i prakti?nom rodoljublju. Bio je ?ovjek koji je težio velikim djelima i pothvatima, a osobito je bio tanko?utan spram nepravdama i slobodi, odlikuju?i se pravdoljubivoš?u, što mu je zasigurno priskrbilo mnoge prijatelje, ali i neprijatelje. Bio je ?ovjek privla?ne vanjštine, ugla?ena govora, a stekao je zavidnu filozofsku i teološku, te književnu i povijesnu naobrazbu, kao humanist bio je ?ovjek velikog znanja i umije?a. Fra Radoslav Glavaš bio je, ne rubni promatra?, nego pokreta? i graditelj povijesti. ?inio je ?udesa hrabrosti zauzimaju?i se slovom i tvorom za odgoj hrvatske inteligencije.

4.1. Utemeljenje Društva u Mostaru

Odavno se je osje?ala potreba da se osnuje potporno društvo za našu u?e?u mladež, jer je i bijeda bila velika. Najviše su patili naši visokoškolci u Zagrebu, Be?u i Gracu. Istu misao izrazio je i Ivan Mili?evi? rije?ima: stara je ideja stvaranja hrvatskog društva za podupiranje ?aka, a do njenog ranijeg ostvarenja nije moglo do?i zbog ondašnjih teško podnošljivih prilika. Pripreme za osnutak društva ja?e se kristilariziraju u vremenskom razdoblju izme?u 1897. i 1901. godine. Bosanska je vlada htjela zaprije?iti osnivanje takvog društva ili mu barem oduzeti svako hrvatsko obilježje. Još u godini 1901. mostarski tjednik Osvit otvorio je rubriku, u kojoj je oglašivao sve darovatelje za pomo? naših ?aka. 

Ne samo u javnim glasilima nego i me?u profesorima na Franjeva?koj bogosloviji zapodijevali su se razgovori o odgoju hrvatske inteligencije. Prije 13. prosinca 1901. rektor Franjeva?ke bogoslovije fra Radosalv Glavaš je predao zamolbu gradskom predstojniku Brodniku u Mostaru, da «mogu držati skupštinu u korist osnutka družtva za podpomaganje sirotinje, osobito ?aka na sveu?ilištu». Predstojnik je, nastavlja fra Dujo, danas (13. prosinca) pred podne zovnuo sve odbornike: fra Radoslava Glavaša, Stjepana Radulovi?a, Juru Smoljana 'Crnoga' i Blaža Merdžu te im rekao, da im ne može dozvoliti skupštinu, pošto su lani pitali Srbi, odnosno riš?ani, dozvolu za takvo jedno družtvo – to obstoji, premda nema potvrde - drugo, jer takvo družtvo nema svrhe po njihovu mišljenju, premda je humanitarno.» Tako se državna vlast suprotstavila predstavnicima hrvatskog naroda koji su na zakonit na?in ?inili korak po korak za doborobit hrvatske inteligencije, a kroz prste je gledala na društvo što su ga osnovali predstavnici srpskog naroda bez dozvole. Vlada je pomagala Srbima velikim donacijama za Srpski vjestnik, a fra Dujo isti?e da se ta pomo? podigla do 40.000 forinti, «da se bore protiv Hrvatim». Nadalje, vlada uzdržaje muslimanski list Bošnjak «koji brani bošnjaštvo, samo neka su jedni protiv drugim žeš?i». 

Neposredni povod za osnutak Hrvatskog potpornog društva, piše u mostarskom Osvitu, «dala je prva matura u velikoj gimnaziji mostarskoj godine 1901.» Tada je maturiralo sedam Hrvata a ni jedan nije dobio Vladinu stipendiju za daljnje školovanje, dok su iste godine 6 srpskih i jedan muslimanski maturant iz Mostara dobili takve stipendije. 

Provincijal i tajnik biskupa fra Paškala Buconji?a fra Dujo Ostoji? je u svom dnevniku potanko zapisao vrijedne podatke koji su pratili osnutak Hrvatskog potpornog društva. Da se omete da hrvatska rodoljubna ideja Vlada pokre?e akciju da osnuje Gospojinsko društvo. Dana 2. prosinca 1901., zapisao je fra Dujo, da je kod biskupa bila žena baruna Pitnera, okružnoga predstojnika, zatim žena gimnazijalnog direktora Karla Kudlicha, da kupe ?lanove za podporu siromašnih grada Mostara. Društvo ?e se zvati Gospojinsko družtvo. ?lan pla?a godišnje ?eriti krune. Fra Dujo komentira da bi bolje bilo, da se je ustanovilo katoli?ko društvo nego ovako bez odre?enog naziva. Pet dana kasnije fra Dujo je zapisao: «Ovih prošastih dana potakao je fra Ambro Mileti? da se osnuje hrvatsko katoli?ko družtvo za podpomaganje siromašne katolike u cieloj našoj Hercegovini: onda su njeki tom prigodom potakli, da se osnuje družtvo, koje ?e podpomagati siromašne u?enike, osobito one, koji u?e na sveu?ilištu u Zagrebu. To bi se družtvo imalo proširiti po cieloj Bosni i Hercegovini.» Kad je za to saznao «naš vezir, okružni predstojnik baron Pitnera - možda migom ostalih turskih ulizica – potaknu oni tako zvano gospojinsko družtvo u Mostaru za podupiranje u ob?e sirotinje, ko bajagi da ?e u to družtvo stupiti turci (muslimani), riš?ani i katolici. Tada se prihvatiše velike agitacije, osobito žena barona Pitnera kao tobožnja pokroviteljica, onda dat bezbeli nalog, da se i druge uplivne žene zauzmu za tu svrhu, kao Rojal, upraviteljica više djevoja?ke škole, zatim žena direktora gimnazije Karla Kudlicha, žena Draga Ko'lera, gradskog inžinjera, onda žena Ivke Bašadura. Svi ti, piše fra Dujo, rade svim silama, da ubiju ta dva nauma što su ih katolici potakli. To više, što svi ti jesu crno katolici, pa bi htjeli, da odmah u zametku uguše taj naš pokret. Da je sre?e, oni bi nastojali poput drugih katolika po svietu, da se osnuje katoli?ko družtvo, ali oni naši rade nami na zator.» Tom prigodom, «u svojoj velikoj ?ovjekoljubnosti, sudac napiše jedan ?lanak, u kome spominje tri velika reformatora: Mojsija, Isusa i Muhameda. Liepo! Krš?anstvo se bori tisu?u godina protiv tomu turskom fanatizmu i divljaštvu, a ovaj katolik sudac zove Muhameda velikim reformatorom! Taj sudac nije nitko drugi nego Pajitoni, koji u svojoj prevelikoj ljubavi za ?ifute - koji su svagdje framazuni – i za Turke, koji i jesu protiv krstu uob?e i svagdje, pa ga još mieša sa svojim Spasiteljem!» 

Tako vladina milostiva ruka koja, reklo bi se da gladi Hrvate, ali ?im ho?e štogod za sebe u?initi «odmah znade na?i na?ina, da uduši u nami katolicima svaku klicu za bolju budu?nost i naš napredak». 

Profesori Franjeva?ke bogoslovije na ?elu s fra Radoslavom Glavašem zapazili su navedenu Vladinu politiku i zaklju?ili da sami moraju tražiti materijalnu pomo? svršenim maturantima i budu?im studentima kako bi stvorili hrvatsku inteligenciju. Oformili su posebni odbor ad hoc i tiskanom zamolbom zamolili pu?anstvo u Bosni i Hercegovini da odboru saop?e svoje mišljenje. Oni sui dobili mnogo izjava i pisama, da svi pristaju uz rad odbora ad hoc. Od ideje, uvjetovane Vladinom protuhrvatskom politikom prešlo se na konkretna rješenja. Hercegova?ki franjevci, pod predsjedanjem provincijala fra Augustina Zupca i u nazo?nosti nekolicine mostarskih rodoljuba, okupili su se 7. sije?nja 1902. u provincijalatu franjeva?kog samostana u Mostaru i donijeli odluku o osnutku Društva. Evo kako je to suvremenik zapisao: «Sinovi hrvatskog naroda - franjevci - osjetili su potrebu da se na?u kakva sredstva kojima bi se omogu?io sigurniji napredak naše u?e?e mladosti po školama. Franjevcima su se pridružili rijetki rodoljubi. Njihovi predstavnici sastadoše se u sije?nju (7.) 1902. Najsigurnije mjesto njihova sastanka bio je Franjeva?ki samostan, a najpouzdanije osobe biskup fra Paškal Buconji? i provincijal fra Augustin Zubac. U samostanu naših franjevaca u Mostaru okupili su se na dogovor, kako bi se moglo pomo?i našim ?acima. Sastanku je pretsjedao provincijal fra Augustin Zubac, te iza duga i ozbiljna raspravljanja zaklju?iše sastaviti društvo za siromašne ?ake. Dana 16. sije?nja 1902. biskupov tajnik fra Dujo Ostoji? je zapisao: “Danas su bili ovdje kod biskupa fra Ilario (Radoslav) Glavaš i (Stojan) Radulovi?, koji ho?e uz pomo? biskupa i provincijala da osnuju Hrvatsko podporno družtvo zapotrebne ?ake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine. Vlada im je to odbila preko gradske oblasti po nalogu samog okružnog barona Petnera. Nu odbor se je tomu usprotivio te im zaprijetio, da ?e stvar ?erati do same vlade u Sarajevu, onda do samoga cara u Be?u. Još im je natuknuo, da ?e izdati brošuru ili predstavku caru i ministru, u kojoj ?e iznijeti sva gravamina (=optužbe), koja je vlada u?inila katolicima kroz dvadeset i dvije godine. Zatim da ?e svi katolici stupiti u opoziociju protiv vladi. ?ini se da je navedena prijetnja iznudila pozitivno rješenje. Me?utim, pojedini hrvatski intelektualci iz Sarajeva poslali su savjet biskupu fra Paškalu Buconji?u i rektoru Franjeva?ke bogoslovije fra Radoslavu Glavašu. Naime, dr. Nikola Mandi? i dr. Tugomir Alaupovi? su pisali u Mostar “da o tome sada šutimo mi u Mostaru, ?e bajagi biti bolje tamo u Sarajevu poslije”. Vjerojatno na nagovor spomenutih iz Sarajeva je hrvatskim rodoljubima u Mostar upu?eno i drugo pismo. To pismu su potpisali Petar Zelenika (Mostarac), Udovi? i družina Porduši?. U Mostaru su prepoznali da je to vladino maslo “jer što oni pišu, to je isto nami govorio gradski predstojnik Franjo Brodnik, koga riš?ani zovu Juretom Zagorcem”. 

Da se riješe odugovla?enja i bacanja luga u o?i biskup fra Paškal Buconji? je 16. sije?nja 1902. napisao službeno pismo okružnoj oblasti u Mostar tuže?i se na nepravdu, da riš?anskih stipendista ima u mostarskoj gimnaziji 33 s 12.000 kruna, dok katolika ima samo 13 s 2.200 kruna, a od tih je 5 ?inovni?kih sinova! Dakle samo 8 ?aka katolika hercegova?kih, premda je mnogo više katolika u Hercegovini nego riš?ana, a (imaju) samo 4 vie?nika”. Nadalje, isti biskup se tuži na nepravdu prema katolicima koja se ?ini u upravi. Naime, “u gradskom vie?u je samo 3.800 riš?ana, a imaju 6 vie?nika, dok katolika ima 3.400, a imaju samo 4 vie?nika”. Nadalje, prilikom zapošaljavanja vrši se nepravda prema katolicima, “svršeni preparandisti ne mogu odmah dobiti u?iteljsko mjesto, vlada ih ne ?e da namjesti, ve? ih mnogo godina drži, da gladuju, a njihovu pla?u ždere. Naprotiv riš?ani su odmah namiješteni a nisu još ni svršili preparandiju”. Nadalje je biskup upozorio na politi?ku pozadinu pri namještanju riš?anskih u?itelja, koji se namještaju “tamo gdje u školi ima više katoli?ke djece ili barem polovica, kao na primjer u Bijelom Polju, gdje ima dvaput više katolika. Barem onih, koji mogu školu polaziti. Isto tako u Ljubuškom ima jedan riš?anin u?itelj, a gotovo nijedno riš?asko dijete u školi. U mostarskoj ženskoj školi ima dvoje riš?anske djece i riš?anska u?iteljica i jedna ?ifutka – Mandolfo kod stotinu katoli?ke djece. Onda u višoj djevoja?koj školi isto tako nepravedno” se protežiraju pravoslavni u?itelji iiteljice s ciljem da šire pravoslavnu kulturu i pismenost na štetu hrvatske. 

Desetak dana kasnije, to?nije 25. sije?nja 1902. fra Radoslav Glavaš je posjetio biskupa fra Paškala Buconji?a i donio mu odgovor na pismo što su uputila vi?enija lica iz Sarajeva radi utemeljenja Hrvatskog potpornog društva. On im je odgovorio “da mi u sporazumu s biskupom ne možemo pristati na njihove zahtjeve, tim više, pošto su oni isklju?ili ?ake viših škola, što je nama bila upravo glavna zada?a”. To stajalište potpisao je cijeli odbor ad hoc. Što se smislilo, to se brzo i u?inilo, te se sastavila pravila , koja su uz biskupa fra Paškala Buconji?a i provincijala fra Augustina Zubca potpisala još dvanaestorica rodoljuba. Zadužili su nekoliko osoba da sastave Pravila društva. To su bili u?itelj Ante Juki? i Stojan Radulovi?. Njihov tekst je pregledao i dotjerao fra Radoslav Glavaš. Nakon potvrde javnog mnijenja o planiranom koraku pravila su poslana Vladi na potvrdu. Pravila su sastavljena i poslana Zemaljskoj vladi u Sarajevo. Prire?iva?ki odbor poslije prvoga sastanka pošalje pravila Zemaljskoj Vladi na odobrenje. 

Protivljenju nekih Sarajlija pridružio se i biskup fra Paškal Buconji?: “okolnosti i razloge moram uvažiti, pa molim i Vas (vjerojatno dr. Mandi?a), da ih ozbiljno uzmete u obzir”. Glas o sastavu društva, stoji u daljnjem tekstu, proširila se brzo širom naše domovine, te je osnivaju?i odbor dobio iz svih ve?ih mjesta Herceg-Bosne pouzdanice i želje, da se Društvo što prije i kod njih osnuje. Kako su mjeseci prolazili a potvrda pravila iz Sarajeva nije stizala, u Mostaru su se pobojali da bi vlada mogla preko uprave u Sarajevu, gdje ima i ovisnih ljudi, nekako djelovati na rad društva. Radi zatezanja s odobrenjem pravila došlo je do ja?eg istupa odbora ad hoc u Mostaru protiv vlade, jer je odbor bio stavljen u kušnju, ?ekaju?i uzalud pravila. Na ?eš?e požurivanje rodoljuba pred¬ložena pravila biše odobrena na dan sv. ?irila i Metoda, 5. srpnja 1902. Odobrenje pravila radi onodobnih prilika uslijedilo je iznenada. Prema Pravilima Društvo je dobilo ime: HRVATSKO POTPORNO DRUŠTVO ZA POTREBNE ?AKE SREDNJIH I VISOKIH ŠKOLA IZ BOSNE I HERCEGOVINE SA SJEDIŠTEM U MOSTARU.” 

?im su stigla odobrena pravila odmah se je po?elo pripremati za prvu, konstituiraju?u skupštinu, koja bi zakazana za 14. rujna 1902. godine. Dana 14. rujna 1902. održana je konstituiraju?a skupština na kojoj je izabran upravni odbor. Neopisivo je bilo veselje, jednodušan odaziv na ovu skupštinu na koju su svi listom došli. U smislu društvenih pravila § 10. per acclamationem bijahu izabrani: za predsjednika: fra Radoslav Glavaš, prof. bogoslovije. Tajnim glasanjem za potpredsjednika je izabran Martin ?ule, trgovac; za I. tajnika prof. Bartol Inhof; za II. tajnika u?itelj Ante Juki?, za I. blagajnika prof. Leo Jamnicki, za II. blagajnika trgovac Blaž Merdžo, za odbornike gra?ani: Ilija Ivankovi?, Petar Smoljan, Toma Kova?, Mato Smoljan, te prof. Kosta Urumovi? i sud. prislušnik Janko Ašperger; za revizore: ing. Drag. Kohler i trgovac Nikola Smoljan. 

Na istoj skupštini jednoglasno je biran za pokrovitelja HRVATSKOG POTPORNOG DRUŠTVA biskup fra Paškal Buconji?. Broj utemeljitelja se polagano pove?avao. Tako se 1910.ili 1911. ve? spominju: Fiši? Angja, Gali? Marijan, Fra Radoslav Glavaš, Kvesi? Anto, Merdžo Blaž, Merdžo Josip Mijatov, Mika?i? Adam, Fila Šandrk, Samostan Franjevaca, Sliškovi? Ivan, Suki? Stjepan.Prva odborska sjednica držana je 21. rujna 1902. u jednoj sobi biskupskog konsistorija, koju je biskup Buconji? besplatno ustupio u staroj biksupiji (Vukodolu). Na sjednicu su došli svi odbornici potpuno spremni. Na njoj su stavljeni prijedlozi i stvarani zaklju?ci programati?kog sadržaja. Zaklju?eno je, da se tiskaju društvena pravila u 500 primjeraka; 500 komada poziva rodoljubima po Bosni i Hercegovini, da se prime povjereništva i da osnivaju podružnice, 200 komada poziva odli?nim rodoljubima, da se upišu kao dobrotvori ili utemeljitelji; 100 komada poziva pjeva?kim društvima i ?itaonicama, da se upišu kao utemeljitelji i da prirede po jednu zabavu u korist društva.

Na istoj sjednici svaki odbornik prima na se dužnost za koju ?e se skrbiti tako da svaki mora na sjednicama odgovarati za dio posla kojega se je primio. Me?u odbornicima je vladalo posvemašnje povjerenje, ljubav i suglasnost u svim pitanjima, koja zasijecaju u interese društva.Odbor se ?esto sastaje i smišlja na?ina, kako bi pove?ao prihode. Na po?etku pomišlja na izdavanje šibica, cigar-papira i na proizvodnju sapuna pod društvenim imenom. Od izdavanja šibica odustaje na molbu ?irilo-Metodskog društva, premda su ve? bili u korespondenciji sa doma?im tvrtkama.Odbor se je obra?ao na pojedince da se zauzmu i da osnivaja podorganizacije, ali je to slabo uspjevalo. Pomišljali su na izašiljanje pouzdanih ljudi u pojedine krajeve, napose u Dalmaciju i Hrvatsku. Za Hrvatsku i Slavoniju odbor opunomo?uje Mehm. Džal. Kurta, pravnika u Zagrebu, da prikuplja utemeljitelje i dobrotvore i da imenuje povjerenike. U samom Zagrebu upisano je 34 utemeljitelja i 186 ?lanova. Lijep je odaziv bio i u svim ostalim mjestima Hrvatske i Slavonije. Do?im se je Dalmacija vrlo slabo odazvala osim nekoliko istaknutijih li?nosti. Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obra?une svi?ao. 

Otadžbenici su srda?no pozdravili osnutak Hrvatskog potpornog društva u Mostaru. Društvo je svoj rad otpo?elo 1. listopada 1902. godine. Dana 2. listopada iste 1902. godine fra Dujo Ostoji? je potvrdio postojanje Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i naglasio da su To Društvo utemeljili hercegova?ki fratri svojim prilozima. Me?u utemeljiteljima se nalaze: biskup fra Paškal Buconji? s prilogom od 100 kruna, Franjeva?ki samostan u Mostaru sa 100 kruna, Krš?anska obitelj sa 100 kruna, fra Dujo Ostoji? sa 100 kruna, fra Pio Knezovi? sa 100 kruna. Tako je pet fratara utemeljitelja dalo ukupno 500 kruna. Hrvatsko potporno društvo se raširilo u sve slojeve i u sve zemlje hrvatske, te je pozvano sve?enstvo i u?iteljstvo, da u svojim mjestima porade za raširenje Društva. Ideja mostarskog društva brzo se širila podružnicama i povjereništvima po Bosni i Hercegovini pa i po Hrvatskoj (u Zagrebu, Zemunu, Senju), i kao prva potvr?ena je 3. svibnja 1903. podružnica u Tuzli, a istom 9. listopada 1904. podružnica u Sarajevu. Za osnutak podružnice Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, u Sarajevu posebno su zaslužni Ante Palandži? i Jozo Udovi?i?. Oni su bili me?u prvima, koji su i od prije uveli u Sarajevu spomenutu podružnicu. 

Glavna je briga odbora bila kako nama?i prihode nužne za rad društva. Obratili su se hrvatskom pu?anstvu koje se, iako je živjelo u krajnjoj bijedi, izvrsno odazivalo u svojim mogu?nostima. Na koncu prve godine djelovanja Društvo je imalo: 1. dobrotvora (biskup Josip Juraj Strossmayer), 174 utemeljitelja i 564 redovnih ?lanova sa znatnim prihodima. Krajem 1903. Društvo je imalo preko 600 ?lanova; prihodi i glavnice stalno rastu: ve? u drugoj društvenoj godini prire?uje društvo svoju prvu društvenu zabavu (8. studenog 1903.), izdaje svoj kalendar Hrvoje i zaklju?uje godinu s ukupnim prihodom od 16.062.46 K i gotovinom od 14.204.32 Krune od ?ega ostaje za temeljnu glavnicu 12.062.52 K, a kad se u tre?oj godini prihodi digoše do 18.953.14 i glavnica do 13.146.16 K, dana 9. rujna 1904. zaklju?i društvo graditi svoju ku?u i kupi potrebno zemljište za 3.600 K. U isto vrijeme zaklju?eno je izdavati društvene šibice i polovicu ?istoga dobitka od toga davati družbi ?irila i Metoda. 

Prva društvena godina bila je najaktivnija a i najplodonosnija. Uprava društva nije popuštala u svom prvom, žaru, nego su se po?ele javljati poteško?e sa strane. Rije?i Ante Juki?a na II. društvenoj skupštini imaju vrijednosti i danas: "Mnogi naši ljudi nijesu zapravo ni shvatili cilja ovoga društva, te se je trebalo boriti sa mnogim predrasudama, dok si je društvo bar donekle prokr?ilo put u sve slojeve našega naroda. Mnogi su shvatili cilj društva jednostrano i sebi?no, te su stupili u društvo jedino radi toga, da sebi - odnosno svojoj djeci - odatle koristi crpu, a nijesu imali na umu višeg cilja...., da radi narodne stvari treba svoju korist podvrgnuti op?oj i da je društvu cilj potpomo?i one mladi?e, koji imaju mara i volje za nauku a sredstva nemaju". Predsjednik fra Radoslav Glavaš otvaraju?i skupštinu aludira na poteško?e, koje su ko?ile društveni rad. "U nas, rekao je predsjednik Glavaš, vlada velika dezorganizacija, u nas se svakom poslu podme?u klipovi, pa je tako bilo i s našim društvom. Mi imamo puno deklamatora, ali malo radnika." Iz Hrvatskog ptpornog društva, s vremenom, potekla je i ideja o organiziranju dobrotvnornih zabava koje ?e kjasnije postati tradicija. Prva takva zabava organizirana je u Mostaru 8. studneog 1903. godine. Odbor Hrvatskog potpronog društva nastojao je i na druge na?ine pove?ati prihode. Tamo su potekle ideje o proizvodnji žigica, cigaret-papira i sapuna pod društvenim imenom.

Prva podružnica koju je osnovalo Hrvatsko potporno društvo bila je u Donjoj Tuzli koja je potvr?ena od Vlade 3. svibnja 1903. godine. Dobiva se dojam da je prona?en na?in te je razbudio ono stolje?ima zato?eno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Prikupljanje prihoda za Društvo kroz desetlje?a u raznim prigodama je dokaz «osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napa?enom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogu?ilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijeva materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj 'u?enoj mladeži' koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od ?ega živjeti. Istinska ljubav, ljubav koja nikad ne prestaje, ljubav koja je pokreta? doga?anja, koja je pomak smrti u život, ona ljubav po kojoj ?e se prepoznavati Kristovi u?enici i sljedbenici – ovdje u našim krajevima u ovo vrijeme o?itovala se i preko brige za 'potrebne ?ake srednjih i visokih škola', o?itovala se svojim prilozima, svojim milodarima u trenucima najve?e radosti i veselja, u ?asovima kad je srce zagrijano pi?em, u trenucima izobilja. I to su upravo onakvi darivaoci kakve apostol Pavao preporu?uje: 'Jer Bog ljubi vesela dariovaoca'. Neka ne bude ni jednog imendana, ni jednog vjen?anja, ni jednog krštenja, u našim ku?ama i obiteljima da se u tim radosnim ?asovima ne sjetimo i NAPRETKA. 

Poteško?a je bilo i kod same uprave u susretu sa prvim neprilikama ne pokaza se dovoljno upravne spretnosti. Društveni je rad, barem u provinciji, najviše radi toga zapinjao, što je središnja uprava imala svoje sjedište u Mostaru. Mnoge podružnice i povjereništva zatajiše s radom, nisu slale ?lanarinu i tražile prijenos centralne uprave u Sarajevo. Sve ovo dalo je povoda, da se fra R. Glavaš ne htjede primiti ponovnoga predsjedništva, da Ante Juki?, B. Inhof i V. Poga?nik daju svoje ostavke. 

Tako, fra Radoslav Glavaš je postavio Hrvatsko potprono društvo u Mostaru na sigurne noge, protivio se sjedinjenju sa Sarajevom i 18. studenog 1903. predao upravu Društva fra Špiri Šimi?u. Fra Špiro je vodio Društvo godinu dana. Skupština bira za predsjednika fra Špiru Šimi?a, koji ostaje samo jednu godinu. Tre?i predsjednik msgr. fra Nikola Šimovi?, istina ostaje u istom svojstvu do kona?ne fuzije «Hrvatskog potpornog društva« i «Napretka«, ali glavne poslove vodi marni, nesebi?ni i ustrajni prof. Jamnicki. On je bio duša društva i davao sve inicijative. Radi njegovih zasluga za društvo na skupštini 1925. biran je za?asnim ?lanom «Napretka«.

4.2. Utemeljenje Društva u Sarajevu

?uvši za uspjeh hrvatskih rodoljuba u Mostaru u studenom 1902. godine grupa hrvatskih intelektualaca, na poticaj dr. Tugomira Alaupovi?a, odlu?ila je utemeljiti sli?no potporno društvo sa sjedištem u Sarajevu. Društvo su prozvali Hrvatsko društvo za namještanje djece u zanate i trgovinu. Dana 9. studenog napisana su i pravila. Pravila je sastavio dr. Tugomir Alaupovi? uz pšomo? ?ure Vrinjanina i Dušana Plavši?a. Privremeni odbor Društva izabran je 11. studenog 1902., prihvatio je Pravila, a ve? «sutradan su predana pravila vladinom povjereniku na odobrenje». Sarajevskom Društvu vlada je odugovla?ila potvrdu pravila. Na odobrenje pravila ?ekle su se gotovo dvije godine. 

Vlada tek 6. rujna 1904. uru?i Ivanu Raguzu, privremenom predsjedniku Napretka Pravila, s tim da ih primi glavna skupština i ponovno se podnesu na potvrdu. Osniva?ka skupština Napretka održana je 10. rujna 1904. u prostorijama Trebevi?a, na kojoj su jednoglasno Pravila prihva?ena i izbran prvi Odbor. Predsjedik dr. Tugomir Alaupovi?, profesor; dopredsjednik i tajnik Marko Kuzmanovi?, ?inovnik; odbornici: Ivo Bareši?, Jozo Udovi?i?, Anto Palandži?, Ivan Spahi?, Marko Debi? obrtnici i ?uro Vrinjanin, ?inovnik. Zanimljivo je da ve? «30. listopada 1904. iznajmljuje Napredak sobu kod g. Josipa Udovi?i?a za 8 kruna mjese?no i nabavlja potrebni namještaj u zajednici sa sarajevskom podružnicom Hrvatskog potpornog društva iz Mostara». Glavna je briga i jednog i drugog odbora bila kako namaknuti prihode nužne za rad društva.

4.3. Ujedinjenje Društava

Sve su okolnosti, piše fra Leo Petrovi?, vodile koncentraciji narodnih sila u Bosni i Hercegovini. U narodnom pokretu Sarajevo je bilo posve mrtvo sve do po?etka ovoga stolje?a. Tamo su se me?utim naseljavali naši ljudi, naši profesori i ?inovnici, koji su po?eli raditi na narodnom poslu. Sarajevo, glavno mjesto Bosne i Hercegovine, postalo je ne samo politi?ko nego i kulturno središte bosansko-hercegova?kih Hrvata. Narodna je potreba tražila da se i središnja uprava «Hrvatsko potporno društva« preseli u Sarajevo. To su znali odmah na po?etku rodoljubi u Mostaru. Na drugoj društvenoj skupštini, 18. list. 1903. odbor izjavljuje, da «je spravan u suglasju skupštine središte društva prenijeti u Sarajevo, ali je tada pozvano Sarajevo, da prije sastavi sebi podružnicu, pa da se tako u tom smislu sa središnjim odborom u Mostaru može u zdogovor stupiti«.

Na IV. glavnu godišnju skupštinu, držanu dne 15. sije?nja 1905., Sarajevo izašilje prof. Antuna Tandari?a i vl?. Antu Alaupovi?a. Oni su donijeli punomo?i od 380 ?lanova iz Travnika, Livna, Tuzle i Sarajeva, u namjeri da ishode zaklju?ak, da se prenesu sjedište društva u Sarajevo. Ovaj naum nije pošao za rukom jer nije imao oslona na pravilima.

«Napredak«, osnovan u rujnu 1904., imao je zada?u pomagati samo nau?nike, mijenja svoja pravila i nadodaje da ?e u budu?e pomagati i u?enike. Radi toga, na društvenoj skupštini Potpornog društva od 8. list. 1905. preko ?ure Džamonje stavlja prijedlog, da i Potporno društvo preuzme dužnost pomaganja i šegrta. Ovaj «Novi Napredak« postaje u Mostaru simpati?niji, nu do fuzije još ne dolazi. Prijenosu sjedišta društva u Sarajevo neki se svom energijom protive (fra Radoslav Glavaš i Petar Nikole An?i?), ve?ina, pod utjecajem prof. Jamnickoga, pomalo popuštaju. Svi ipak stoje na stanovištu, da sav društveni imetak ostane u Mostaru. Tim više to traže, budu?i da su bosanske podružnice «Hrvatsko potporno društva« još prije predale «Napretku« lijepu svotu novaca. 

Misao fuzije dolazi u završnu fazu. Sada se traži pogodna baza na kojoj se ima provesti fuzija. Sarajevo predlaže: 1. da se u Mostaru osnuje »Glavna podružnica Napretka za Hercegovinu«; 2. da ova podružnica zadrži sav imetak «Hrv. potp. društva«, kojeg je ovo do ?asa sjedinjenja posjedovalo.Na ovoj podlozi, pod sigurnim izgledima u uspjeh fuzije, sazvana je zadnja izvanredna skupština «Hrvatskog potpornog društva« za 6. sije?nja 1907. na kojoj je ve?inom glasova zaklju?eno: 1. da se raspušta Hrvatsko potporno društvo i 2. da se osnuje Dobrotvorna zaklada bivšeg Hrvatskog potpornog društva, koja ?e potpomagati vrijedne a siromašne hrvatske ?ake.«

«Hrvatsko potporno društvo postojalo je do 20. svibnja 1907., a Napretkova podružnica u Mostaru držala je prvu konstituiraju?u skupštinu dne 20. sije?nja 1907., na kojoj je izabran slijede?i odbor: predsjednik: prof. Viktor Poga?nik; potpredsjednik trgovac Adam Mika?i?, tajnik prof. Ante Koba?i?, knjigovo?a tehn. of. Marko Kneži?, rizni?ar trgovac lvan J. Smoljan, odbornik obrtnik Petar Soldo, zamjenici: trg. Mijat Merdžo i obrtnik Pavo Pavkovi?; revizor: prof. Leo Jamnicki. 

Godine 1907. došlo je do stvarnog ujedinjenja društava u Mostaru i Sarajevu. Naime, u nedjelju 6. sije?nja 1907. gra?anstvo Mostara, Hrvati iz svih stališa, ve? do devet i ?etvrt izjutra dupkom napuni krasnu novoure?enu hrvatsku ?itaonicu Hrvoja. Došli su uzveli?ati ?in sporazumka o sjedinjenju bratskih potpornih društava: Hrvatskog potpornog društva za potrebne ?ake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovine – Napredak iz Sarajeva. Tako, isti?e Ivan Mili?evi?, od znamenitih zametaka Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i od kasnije zasnovanog Napretka, koja su se stopila u jedno, imamo danas Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak, koje vrši svoju tešku zada?u onako, kako to iziskuju svakodnevno ve?i zahtjevi, koji se na nje stavljaju. 

Tako, to je udruženje preimenovano u Hrvatsko kulturno društvo Napredak proširilo svoju djelatnost na srednjoškolce i studente. Sije?anjskim sporazumom 1907. krenulo se punim jedrima i uspjesi su postajali iz dana u dan sve znatniji, sve širi, sve mnogovrsniji, sve u?inkovitiji u svojoj humanitarnoj, gospodarskoj i kulturno-prosvjetnoj djelatnosti. Na temelju onodobnog tiska i sa?uvanih arhivskih dokumenata stje?e se dojam da je Napredak pronašao na?in te je razbudio ono stolje?ima zato?eno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Svaki dar ili milodar pružila je ljubav razboritog, rodoljubnog i radosnog srca. Iako izvješ?a donose da se sakupljalo po gotovo svim mjestima diljem Herceg-Bosne, iz sa?uvanih podataka se vidi da je ovaj obi?aj bio kud i kamo izrazitiji u Hercegovini nego u Bosni. Izvan BiH imamo samo nekoliko obavijesti (Gospi?, Slunj, Slano). Sve te akcije dokaz su jedne osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napa?enom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogu?ilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijevaju materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug i iz njenih redova, prvenstveno, dolazi kasnije poticaj na svim zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj u?e?oj mladeži koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od ?ega živjeti. Zbog toga ?u ponoviti apel koji se pojavljivao ?esto na stranicama i glasila i kalendara HKD Napredak: NEKA NE BUDE NI JEDNOG IMENDANA, NI JEDNOG VJEN?ANJA, NI JEDNOG KRŠTENJA u našim ku?ama i obiteljima da se u tim radosnim ?asovima ne sjetimo NAPRETKA. 

Broj ?lanova Napretka popeo se do 1913. na preko 4 000, broj njegovih ogranaka narastao je na 110, dok se zgrada udruže¬nja u Sarajevu nalazila u izgradnji. I to je udruženje imalo nekatoli?ke ?lanove - muslimane, židove i evangelike, ali ne srpskopravoslavne. "Napretkova" glavna podružnica u Mostaru od 1907. preuzima ulogu Hrvatskog potpornog društva. Nakon sjedinjenja prestalo je suparništvo me?u društvima i stvoreni su uvjeti zajedni?kog djelovanja gra?anstva i inteligencije. "Napredak" je ubrzo oja?ao u tolikoj mjeri da se po njemu sudilo o kulturnoj i prosvjetnoj jakosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Središnja uprava "Napretka" bila je u Sarajevu, glavne podružnice u Mostaru i u Zagrebu, a u ostalim mjestima podružnice i povjereništva. "Napredak" se financirao od ?lanarina, dobrovoljnih priloga, zabava, društvenih izdanja i prihoda od vlastitih nekretnina. Tijekom vremena "Napredak" je podigao ?etiri muška i dva ženska konvikta za odgoj srednjoškolske omladine. Muški konvikti bili su u Sarajevu (Konvikt kralja Tomislava), u Mostaru (Konvikt “Kralj Petar Sva?i?”), u Banjoj Luci i u Tuzli. U Sarajevu su bila oba ženska konvikta (Katarine i Zore Zrinjski). Uo?i Drugog svjetskog rata "Napredak" je imao domove u Sarajevu, Zenici, Konjicu, Novom Sarajevu, Biha?u, Br?kom, Alipašinu Mostu i Vitezu, a bilo je kupljeno zemljište za gradnju konvikta i u Zagrebu.

5. Konvikt “Kralj Petar Sva?i?”

Napredak je razvijao višestruku, a na poseban na?in kulturno-odgojno-stipendijsku djelatnost. Da što više oplemeni srdaca i umova odgoji, hrvatski domoljubi su u Mostaru sagradili vlastiti Konvikt. Glavna godišnja skupština od 18. listopada 1905. jednoglasno je zaklju?ila, da se sagradi Društveni dom. Odbor se odmah dao na gradnju, kojom je potpuno bio zauzet, pa nije mogao dospjeti da druge društvene poslove redovito obavlja. Organizacija društva potpuno je izostala. Uz ostale svakovrsne poteško?e i ovo je doprinijelo, da je moralo do?i do likvidacije. Konvikt je gra?en 1905., a nadogra?en 1926. U Konviktu su imali smještaj i prehranu nadareni ?aci iz Hercegovine. Broj srednjoškolaca i studenata koji su dobivali stipendije bio je velik. Dva nobelovcu, Ivo Andri? i Vladimir Prelog, bili su stipendisti Napretka.Evo kako je dr. fra Leo Petrovi? opisao gradnju i nadogradnju Napretkova konvikta „Kralj Petar Sva?i?“ u Mostaru.

5.1.Gradnja Doma

Kada su rodoljubi u Mostaru, dne 14. rujna 1902. zasnovali Hrvatsko potporno društvo za siromašne ?ake i nau?nike odmah su smišljali na?in, kako ?e sigurnije posti?i naumljenu svrhu. Prema zaklju?ku sjednice od 9. sije?nja 1903., koji je i izvanredna skupština od 11. istog mjeseca usvojila, samo se je 1/3 ?istih prihoda imala utrošiti, a 2/3 prihoda moralo se je stavljati u fond društva ili kupiti ku?u za eventualno teže prilike. Kako je u ono doba bankovni kamatnjak bio dosta nizak (4%) na skupštini od 9. listopada 1904. pada zaklju?ak, da se imade praviti ku?a, te se daje u dužnost novomu odboru, da ima u slijede?oj društvenoj godini ovu namisao ostvariti.

Ve? 4. lipnja 1905. zaklju?uje se kupnja zemljišta u Liski ulici, za koje se je dalo 3.600 K. prema izvještaju na skupštini od 8. listopada iste godine. Na toj je skupštini definitivno zaklju?eno, da se na kupljenom zemljištu gradi ku?a. Vo?enje gradnje povjerava se graditelju g. Stjepanu Škrobi?u, koji je i nacrt napravio, a dodjeljuju mu se kao gra?evni odbor, uz onodobnog predsjednika fra Nikolu Šimovi?a, gg. ing. Drag. Kohler, ing. Brozovi?, Petar Nikole An?i? i prof. V. Poga?nik. Stjepan Škrobi? je za nacrt i vo?enje gradnje tražio honorar 4% od cjelokupne svote izdataka, što je odbor i prihvatio, kao najpovoljniju ponudu.

U velja?i 1906. ?ine se sve priprave za gradnju. Odbor imade pune ruke posla, ?eš?e drži sjednice, traži zajam od 14.000 K. piše zamolbe na sve podružnice i uglednije pojedince, da priteknu u pomo?. Na sve se strane traže sredstva, kako posao ne bi zapeo. Pod kraj ljeta zgrada je izvana bila gotova, ali zidovi nijesu bili izra?eni - a i kasa je bila prazna. Uza sve poteško?e, prema izvještaju tajnika na skupštini od 2. prosinca 1906. »ku?a se je napravila«.Društvo je utrošilo cijelu svoju gotovinu u iznosu od 22.675.97 K. Budu?i da je gradnja stajala 46.109 K društvo je zapalo u dug od 23.433.03 K, a odbor u veoma neugodan i težak položaj. Odbor se je sada obra?ao na sve strane za pomo?, tražio zajam od banaka i od privatnika. Molba je poslana i na »Napredak« u Sarajevo. U pomo? su pritekli najpripravnije prof. V. Kolis i g?a Ecija Jamnicky, koji su uz 5% kamata dali zamoljene svote. U godini 1907. »Napredak« se ponudio za otplatu cijeloga duga uz intabulaciju na Dom i 6% kamata. Tako se je privremeno moglo otpo?inuti i postepeno otpla?ivati dugove »Doma«.

Na sjednici od 27. sije?nja 1918. prof. Brati?evi? bio je sretan, da je mogao odbor izvijestiti, kako je »Dom« potpuno isplatio dugove i da nema više vjerovnika!

5.2. Dobrotvorna zaklada hrvatskog potpornog društva

Bosanske podružnice, koje je predvodila sarajevska podružnica Hrvatskog potpornog društva nastojale su, da se radi zgodnijeg i uspješnijeg poslovanja središnja uprava društva prenese u Sarajevo. Mostarski su se rodoljubi tome najenergi?nije opirali. Ali, kada su bosanske podružnice to uporno tražile, mostarska je središnja uprava dovedena time u težak polo¬žaj. »Da se ne cijepaju hrvatske narodne sile, na skupštini, 6. sije?nja 1907. »Hrvatsko potporno društvo« zaklju?uje likvidaciju i pristupa »Napretku« kao »Glavna podružnica«, na prijedlog sarajevskih delegata. »Napredak« je sada uvrstio u svoja pravila »potpomaganje hrvatskih ?aka«.

Premda su mostarski Hrvati pristali na fuziju, i dosljedno na pre¬seljenje centrale u Sarajevo, ipak se nijesu htjeli ni pod kakovu cijenu odre?i svoga posjeda, teškim trudom sagra?enog »Doma«. U to su svrhu osnovali posebni, od »Napretka« sasvim neovisni odbor, od 4 lica i dali mu izra?ena pravila, po kojima se imade »Zakladnim Domom« upravljati.

Odboru »Zakladnog Doma« puno je truda zadavala briga, kome da iznajme svoja ?etiri moderno ure?ena stana. Jedva su iznajmili 2 stana privatnicima, a druga 2 Financijskoj direkciji, za ukupnu cijenu 4.720 K godišnje kirije. Sa najamninom se je htjelo najprije dug otpla?ivati, i onda istom, prema § 1. Pravila Zaklade »potpomagati siromašne, a vrijedne hrvatske ?ake i nau?nike«.

Me?utim se je još prije posvemašnjeg oduženja po gdjekoja potpora podijelila.

Iako je odbor »Zakladnog Doma« po?etkom 1918. godine podmirio svoje vjerovnike nije dugo postupao u duhu svojih pravila, po kojima je »Zakladni Dom« posve neovisan od »Napretka« i njegove podružnice u Mostaru; svršetkom rata navališe seoska djeca u školu, pa im je trebalo olakotiti školanje.

5.3. Konvikt u Mostaru

Bosanska je vlada, odnosno sabor još u godini 1914. podijelio ve?e svote »Prosvjeti« i »Gajretu« a za »Napredak« je otpala srazmjerna svota u iznosu od 240.000 K, koja se je imala razdijeliti na pojedina okružja u Bosni i Hercegovini. Na Hercegovinu bi otpala svota od ca 60.000 K. Budu?i da je Središnja uprava »Napretka« pravila veliki konvikt u Sarajevu, to se je cijela svota upotrebila za sarajevski konvikt.

Davno prije (1903.) Mostarci su snovali da prave konvikt - uvijek je manjkalo sredstava. Dragovoljno su cedirali Središnjoj upravi svoj dio votirane svote po b. h. saboru, tim radije, pošto im je Središnjica obe?ala, da ?e slijede?e godine graditi konvikt u Mostaru. Svjetski rat pomrsi sve i sva?ije osnove, namisao za pravljenje konvikta u Mostaru morade se odgoditi do boljih vremena.

U mjesecu se rujnu god. 1919. na vrat na nos žurilo da se barem nekoliko seoske djece, najviše iz Ljubuškoga, smjesti pod krov. Na brzu ruku moglo se isprazniti 2 stana u »Zakladnom Domu« i tamo kakogod smjestiti par desetaka djece.

Muke, patnje, jade i nevolje, koje su podnosili od 1919. do 1924. godine predsjednici podružnice u Mostaru, gg. Nikola M. Smoljan i Silvije Murvar sa svojim odbornicima, ne dadu se ni opisati. Središnja je uprava bila zaokupljena svojim centralnim konviktom u Sarajevu. Najprije u pomo? prite?e presvj. gospodin fra Alojzije Miši?, biskup u Mostaru, koji je dao i ??. Školske sestre za vo?enje gospodarstva i ?isto?e, što je bilo upravo u dezolatnom stanju.»Zakladni Dom« imao je ?etiri lijepa, prostrana i komodna stana ali nije bio uporabiv za konvikta, koji mora imati ve?e prostorije za spavaonice, u?ionice i blagavaonicu. Prilike su kategori?ki imperativno zahtijevale, da se »Dom« adaptira, za konvikt. Pravili su se projekti, tra¬žila sredstva, sve se je poduzimalo, da se to vitalno pitanje jedanput uredi. U svježoj su uspomeni one burne sjednice na godišnjim glavnim skupštinama u Sarajevu od 1923. do 1926., kada su mostarski delegati, Krešimir An?i?, dr. Bariša Smoljan, dr. fra Leo Petrovi?, dr. Mate Bona?i? i Silvije Murvar do pravih scena dovodili, traže?i da se jednom ure?enje mostarskog konvikta digne sa dnevnog reda. Post tot discrimina rerum na skupštini u srpnju 1926. pada kona?na odluka, da se »Zakladni Dom« adaptira i nadogradi.

Skice su bile ve? gotove. Projektant adaptacije g. M. Loose predvidio je trošak preko 400.000 D. Mislilo se je, da ?e se to ogromna svota barem za 20% smanjiti prigodom natjecanja. Usprkos opetovanog natjecanja - gdje su sarajevski, mostarski i ljubuški poduzetnici sudjelovali - ukupna je svota kona?no ostala na 400.000 D. Premda je Središnja Uprava bila mišljenja, vidjevši se pred teškom situacijom, da se sa gradnjom odgodi, odbor mostarske, tada ve? Glavne podružnice ipak otpo?e sa radom: otkri »Dom«, navede majstore da zidaju drugi sprat, naredi da se kopa i ure?uju podrumske prostorije.Kao što su prigodom gradnje »Doma« god. 1906. tako su i sada poslije punih dvadeset godina odbornici Glavne podružnice, napose gra?evni odbor, gg. Dr. Petrovi?, K. An?i? i M. Loose, kojima je pomagao i g. P. An?i? na stotinu nezgoda naišli. Središnja je uprava sve mogu?e ?inila, da posao ne bi zapeo, a da opet cjelokupno društvo ne do?e u krizu. Gradnja je bila u mjesecu velja?i 1927. gotovo u kriti?nom stanju; sredstva su bila presahla. Ovo je utjecalo na gra?evne poduzetnike gg. L. Buljana i S. Zeleniku, koji rad usporiše smanjivši broj radnika. Napredovanju gradnje smetalo je i to, što je 40 ?aka bilo za cijelo vrije¬me rada u ku?i. Naravno da su i ?aci puno patili, jer se red nije mogao držati, a manjkale su i sve pogodnosti za u?enje. Ne samo da su ?aci imali nezgode i neprilike nego i još više ??. sestre, koje su morale preko ruševina ulaziti i izlaziti i k tome nemogu?u ?isto?u uzdržavati. ?im je bio gotov podrum tamo su odmah smjestili u?ionicu, blagavaonicu i kuhinju. Sve osim kreveta. Kod svega toga sada je bilo udobno! Posao se je polako turao naprijed, tako da je trajao gotovo punu godinu. Istom po?etkom školske godine 1927./28. mogli smo sve prostorije upotrijebiti.

Kolaudacija s poduzetnicima poduzeta je 12. prosinca 1927. U nadogradnju i adaptaciju utrošilo se je, prema komisijskom protokolu prigodom preuzimanja zgrade, kojoj su ispred Središnje uprave prisustvovali gg. predsjednik društva pre?. Anto Alaupovi?, Mirko Valenti?i? i N. Varda, 410.500.09 dinara, a ostalih je troškova bilo 26.763.99 dinara. Nastojanje hercegova?kih rodoljuba s ovim je nakon 25 godina s uspjehom okrunjeno.

5.4. Zgrada

Zgrada je duga izvana 27.50 m, a široka 12 m. U podrumu se nalazi: kuhinja, ?a?ka blagovaonica (duga 17 m) ostava za zalihu živežnih namirnica, priru?na ostava, blagovaonica ??. sestara i prostorija za ugalj i drva. U prizem1ju su: društvena i konviktska kancelarija i pisarna, odborska soba, glazbaonica, ku?na kapelica, radionica i spavaonica ??. sestara, ostava ?a?kog i konviktskog rublja i kona?no banja. U prvom katu imadu prostorije: velika u?ionica (duga 22.50 m), dvije opetovnice, stan i kancelarija prefekta te knjižnica. U drugom katu nalazi se: 4 ?a?ke spavaonice, u koje se može smjestiti 75 kreveta, umivaonica sa 10 slavina (?esama), prolaz na balkon (dug 11.80 m) i 2 banje. U podkrov1ju je jedna prostorija u kojoj se nalazi rezervoar za vodu, budu?i da vodeni pritisak gradskog vodovoda - osobito u ljetno doba, ne može za dva gornja kata davati vodu. Voda se diže pomo?u elektri?nog motora, koji radi automatski. Sve su prostorije spojene prostranim i dobro osvijetljenim hodnicima, koji idu sredinom zgrade.

Prostor oko ku?e nije dostatan, pa smo prisiljeni jednu baš?u iza zgrade uzimati pod najam. Iz nje imademo dostatno povr?a preko godine, a ima nešto i južnoga vo?a u njoj. Do konvikta leži lijep gradski park, koje dobro do?e i našim ?acima. Sama se zgrada nalazi na najljepšem položaju u Mostaru, u blizini škole i u vrlo mirnom predjelu, okružena samim vilama i baš?ama.

Vanjština je zgrade veli?anstvena i ukusna, jedna od najljepših mostarskih ku?a, prava pala?a. Služi na diku i ponos ne samo »Napretku« nego svima Hrvatima. Mogu se sretnima osje?ati svi, koji su svoj dio doprinijeli za njezino podizanje i lako zaboraviti sav trud, što su ga za nju uložili.Dao Bog, da pokoljenja, koja ?e se u ovom konviktu odgajati budu na korist i ?ast hrvatskoj nam domovini! Tako završi hrvatski i franjeva?ki mu?enik dr. fra Leo Petrovi? (1883.-1945.). 

Zaista, Napretkov konvikt u Mostaru materijalizira sve one napredne europske ideje koje je hrvatski narod razvijao na našim prostorima u vrijeme s kraja XIX. i po?etka XX. stolje?a. On je tijekom svog postojanja predstavljao žižu kulturnih aktivnosti u Mostaru. Teško je na?i zna?ajniji objekt u Hercegovini, koji nije sakralnog karaktera, a koji tako zorno svjedo?i o kulturnoj povijesti hrvatskog naroda na prostorima Mostara, Hercegovine, ali i šire.

5.5. Prefekti u Napretkovu konviktu

+++

6. Uprava Hrvatskog potpornog društva odnosno Napretka u Mostaru do 1929. 1902.

Prof. fra Radoslav Glavaš od 14. IX. 1902. do 18. XI. 1903.

Predsjednik: fra Špiro Šimi? 18. XI. 1903.- 9. VI. 1907.

Povjerenik, ?uro Džamonja 1906.

Predsjednik: fra Nikola Šimovi?, 9. VI. 1907.- 20. V. 1907. (?)

1906. godina

Mostar - povjerenik: Gjuro Džamonja

1907. godina

Podružnica Mostar a) upravni odbor: Predsjednik: Viktor Poga?nik; Podpredsjednik: Adam Mika?i?; Tajnik : Janko Ašperger; Blagajnik: Ivan I. Smoljan; Knjigovodja: Marko Krezi?; Revizor: Leo Jamnicky; Odbornik: Petar Soldo; Zamjenik: Mijat Merdžo; Zamjenik: Pavo Pavkovi?.b) ?lanovi utemeljitelji: Blaž Merdžo, Adam Mika?i?, Ivan Sliškovi?.c) podupiraju?i ?lanovi: Antunovi? Ante, Arapovi? Mato, Arapovi? Vilim, Ašperger Janko, Boras Ivan, Biloševi? Petar, Brati?evi? Ivo, Banoža Mate, Buli? A. H., Beck Viktor, Boj?i? Pero, Bogut Ana, Belli Ivan, Belli Franjo, Budimir Blaž, Biš?an Ignac, Bašadur Petar, Brozovi? Josip, Buchberger Josip, Beloševi? Milan, Babi? Stojan, Budimir Vidak, ?ovi? Petar, ?ovi? Dušan, Ciliga David, ?erkez Mato, Džamonja ?uro, Dra?i? N., Dedi? Ilija, Eri? Ivan, Ehrlich Simom, Eri? Petar, Englert Justina, Frommer David, Frani? Olga, Gausch Franjo, Grabovac Stjepan, Grbarovi? N., Grizelj Ivan, Gabari? N., Hulles Isidor, Ivankovi? Ilija, Inhof Bartol, Iliji? Stjepko, Jukovi? Ljubo, Juvan Artur, K. D., Kova?evi? Ivan, Köhler Dragutin, Kolis Vinko, Dr. Kucharski Simon, Koba?i? Ante, Kohn Makso, Kakariggi Nikola, Kara?i? Jozo, Kvesi? Vid, Kacl Tugomila, Kožulj Ilija, Komljenovi? Pavo, Keglevi? Ivan, Konjevod Gjuro, Krezi? Marko, Kordi? Ante, Kvei? Ante, Kožulj Ivan, Kujundži? Ivan, Krešo Ivan, Kruszelnicki Franjo vit., Knezovi? Jozo, Kora? Ana, Katura Ivan, Kalember Marija, Lesko Pavao, Lasta Tomo, Ljolje Ana, Ljolji? Lucija, Lasi? Ante, Lasi? Ivan, Mili?evi? Ivan, Mika?i? Adam, Merdžo Mijat, Marki? Kata, Mikolji Franjo, Mihi? Ivan, Mihi? Nikola, Mihaljevi? Petar, Manola Vice, Mrduljaš Stjepan, Mitrovi? Franjo, Meštri? Franjo, Marinovi? Franjo, Matuli? Franjo, Mili?evi? Ivan Mišin, Martinovi? Matan Martecchini J., Pavlovi? Franjo, Pichler Antun, Pavkovi? Pavo, Pinjuh Mate, Poga?nik Viktor, Prpi? August, Puši? Melanija, Peželj Tereza, Precca Mara, Povi? Jozo, Radni? Mijo, Rimac Mate, Rosandi? Stjepan, Reddi Oskar, Rajal L., Skoho Pero, Smol?i? Josip, Sladek Franjo, Smoljan Nikola M., Smoljan Pero, Soldo Jozo, Soldo Petar, So?e Jure, Stiplašek Josip, Stuni? Ivan, Suran Ambroz, Suton Ilija, Suton Martin, Šešelj Ivan, Šešelj Marko, Šapina Mirko, Škrobi? Mara, Škrti? Adam, Troguli? Ivan, Tuholj Šimun, Turkalj Marija, Uhlir Vilma, Vacek Josip, Veble Marko, Vujica Marijan, Vasilj Lovro, Vasilj Pero, Vlaho Ivan, Vetrošek Andrija, Vrli? Paško, Wohlgemuth Petar, Zubac Paško, Žagrovi? Mataj. d) Ukupno: 3 utemeljitelja i 144 podupiraju?a ?lana.

1908. godina

Podružnica Mostar

a) Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicki; potpredsjednik: Ivan Boras; tajnik: Mato Divi?; blagajnik: Ante Koba?i?; knjigovogja: Marko Krezi?; revizor: ispražnjeno; odbornik: Pavo Pavkovi?; zamjenici: Petar Soldo, Pero Šiljeg.

b) ?lanovi utemeljitelji: Gali? Marijan, Merdžo Blaž, Merdžo Mijat, Mika?i? Adam, Sliško¬vi? Ivan.

c) Redoviti ?lanovi: Arapovi? Ivan, Ašperger Janko, Boras Ivan, Brati?evi? Ivo, Banoža Mate, Buli? A. H., Belobrk L., Beck Viktor, Boj?i? Pero, Bogut Ana, Budimir Blaž, Belli Ivan, Biš?an Ignac, Bašadur Petar, Beloševi? pl. Milan, Bakovi? Marijan, ?ovi? Dušan, ?osi? Tomo, Ci¬liga Davorin, Džamonja Gjuro, Divi? Matija, Danon Zadik, Dupin Oton, Džeba Cvitan, Eri? Ivan, Englert Justina, Frani? Olga, Gausz Franjo, Grabovac Petar, Grabovac Stjepan, Gutmann S., Hulles Izidor, Inhof Bartol, Jechl Hinko. Jurkovi? Ljubo, Juvan Artur, Kara?i? Jozo, Katura Ivan, Koba?i? Ante, Kova?evi? Ivo, Köhler Dragutin, Kova? Ana, Krezi? Marko, Kucharski dr. Simeon, Kudlich Dragan, Kolsi? Ante, Lipovac Pavo, Ljolje Ana, Löwy Izak, Mili¬?evi? Ivan P., Marki? Kata, Mikolji Franjo, Mihi? Ivan, Manola Vice, Mrduljaš Stjepan, Mitrovi? Frano, Meštri? Josip, Merdžo Jozo, Mazzi dr. Dominik, Mihi? Stjepan, Malenica Andrija, Pavkovi? Pavo, Pavlovi? Ivan, Poga?nik Viktor, Puši? Melanija, Pavkovi? Ante, Radman Petar, Radni? Mijo, Rimac Mato, Reddi Oskar, Ra¬jal Ludmila, Rosenfeld Julije, Smoljan Nikola M., So?e Jure, Soldo Petar, Šešelj Ivan, Šešelj Marko, Suton Ilija, Škrobi? Stjepan, Smol?i? Josip, Suton Martin, Stiplošek Josip, Stumi? Ivan, Soldo Jozo, Stani? Blaž, Šujanski Karlo, Turkalj Marija, Vacek Josip, Vasilj Pero, Verovi? Mara, Vlaho Ivan, Vujica Marijan, Vladi? Ante, Vlajo Cezar, Žagrovi? Matej.d) Ukupno: 5 utemeljitelja i 95 redovitih ?lanova.

1909. godina

Podružnica Mostar Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicky; potpredsjednik: Petar Grabovac; tajnik: Petar So?a; blagajnik: Ante Krezi?; revizori: Antun Koba?i?, Mate Banoža; odbornici: Mato Divi?, Niko Kreši?, Pavo Pavkovi?; zamjenici: Stjepan Mrdulja, Stjepan Žanko.

1910. godina

Podružnica Mostar Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicky, gimn. profesor. Potpredsjednik: Petar Grabovac, podtajnik duh. režije. Tajnik: Dr. Mato Bona?i?, fin. perov. vježbenik. Blagajnik: Stjepan Grabovac, por. oficijal. Revizori: Mato Banoža, u?itelj i Niko Kreši?, porezni oficijal. Odbornik: Anto Koba?i?, g. prof., M. Divi? g. prof. i dr. L. Petrovi?. Odborski zamjenici: Stjepan ?oli? i Tomo Kova?. Za šegrte: Ivan Šešelj.

Povjereništva podružnice, i to: Široki Brijeg kod Mostara: Povjerenik: Ivan Kreši?. Gradni?i: Povjerenik: Franjo Mužani?.

?lanovi:Dobrotvori: fra Buconji? Paškal, biskup; dr. Dominik Mazzi, odvjetnik i Nikola Smoljan.Utemeljitelji: dr. Boži? B., Gali? Marijan, fra Radoslav Glavaš, Fiši? Angja, Kvesi? Ante, Merdžo Blaž, Mika?i? Adam, Samostan otaca Franjevaca i Sliškovi? Ivan.Redoviti ?1anovi: Azimovi? Mato, Banoža Mato, Bašadur Petar, Bogut Ana, dr. Bona?i? Mato, Boras Ivan, Brati?evi? Ivo, Crnkovi? Ruža, ?osi? Tomo, Danon Zadik, Dedi? Ilija, Derota Luize, Divi? Matija, Divi? Stjepan, Domanik Lujza, Dupin Oton, Džamonja Gjuro, Džeba Cvitan, Eri? Ivan, Gausr Franz, Golmicer Filip, Grabovac Petar, Grabovac Stjepan, Guttman Salamon, Hulles Izidor, Inhof Bartol, Jakovljevi? Kata, Jurkovi? Ljubo, Juvan Artur, Kara?i? Jozo, Koba?i? Antun, Köhler Dragutin, Komljenovi? Jure, Königsfeld Roza, Kova? Ana, Kova?evi? Ivan, Kreši? Niko, Krezi? Filomena, Kudlich Dragutin, Ljolje Ana, Lasta Pero, Looze N., Malenica Andrija, Manola Vice, Marki? Kata, Matela Josip, Mihi? Ivan, Mili?evi? lvan, Mitrovi? Franjo Mrduljaš Stjepan, Neferovi? Stjepan, Pavi? Jakov, Pavkovi? Pavao, Pavlovi? Ivan, Precca Josip, Prezl Stanislav, Pop de Alamor, Puši? Melanija, Radimiri Uilo, Radman Petar, Radni? Mijo, Rajal Ludmila, Reich Alois, Rimac Mato, Rohak Ivan, Rosenfeld Julije, Roži? N. M., Salvesani Petar, Smol?i? Josip, Smoljan Nikola, So?o Jure, So?o Petar, Spuževi? Cvitan, Steiner Moritz, Strmecki Ferdo, Suton Ilija, Suton Martin, Šarac Nikola, Šari? Ilija, Šešelj Ivan, Škrobi? Stjepan, Šmicerle Marija, Šnjanski Karlo, Troli? Niko, Vacek Josip, Vasilj Petar, Vlaho Ivan, Vrban?i? Ferdo, Vladi? Tonka, Zelenika Franjo, Zagrovi? Matija, Žanko Stjepan i Župan?i? Karlo. 

1911. godina

Podružnica Mostar Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicky, profesor. Potpredsjednik: Mijat Merdžo, posjednik. Tajnik: Petar So?o, u?itelj. Blagajnik: dr. Mato Bona?i?, fin. vježbenik. Odbornici: Tomo Kova?, posjednik; Mato Banoža, u?itelj; Ivan Boras, um. oruž. stražmeštar i Ivan Kelez, u?itelj trg. škole. Odbornici zamjenici: Stjepan ?oli?, posjednik i dr. fra Leo Petrovi? .Za šegrte: Ivan Šešelj, pis. adjunkt. Revizori: Niko Kreši?, por. oficijal i M. Banoža, u?itelj.

?lanovi:Dobrotvori: † fra Paskal Buconji?; dr. Dominik Mazzi i Nikola Smoljan. Utemeljitelji: Fiši? Angja, Gali? Marijan, Fra Radoslav Glavaš, Kvesi? Anto, Merdžo Blaž, Merdžo Josip Mijatov, Mika?i? Adam, Fila Šandrk, Samostan Franjevaca, Sliškovi? Ivan, Suki? Stjepan.Redoviti ?lanovi: Azinovi? Mato, Ba? Josip, Banoža Mato, Bašadar Petar, Dr. Bona?i? Mato, Dr. Boži? Božidar, Boras Ivan, Brati?evi? Ivo, Bucanji? Nikola, Crnkovi? Ruža, ?oši? Tomo, Danon Zadik, Divi? Matija, Dupin Oto, Džamonja Gjuro, Eri? Ivan, Gausr Franz, Golmicer Filip, Guttmann Salamon, Hrvi? H. Mustafa, Hulles Izidor, Inhof Bartol, Ili? Josip, Jakovljevi? Kata, Jurkovi? Ljubo, Juva, Artur, Kara?i? Jozo, Kelez Ivan, Koba?i? Ante, Köhler Dragutin, Dr. Kolbe Ivan, Komljenovi? Jure, Kova? Ana, Kreši? Niko, Krezi? Filomena, Malenica Andrija, Markulin Ar?ido, Mihi? Ivan, Mihi? Nikola; Mili?evi? Stojan, Mili?evi? Ivan, Mitrovi? Frano, Mrdoljaš Stjepan, Neferovi? Stjepan, Pavkovi? Pavao, Pavlovi? Ivan, Pehar Jakov, Precca Angjelko, Prezel Stanislav, Poljak Ana, Poljak Mijo, Pop de Alamor, Puši? Melanija, Radimiri Milo, Radman Petar, Reich Alois, Rimac Mato, Rohak Ivan, Rosenfeld Julije, Rozi? N. M., Se?ka Dragutin, Salvesani Petar, Skender Nikola, Smol?i? Jozo, Smoljan Grgo, Smoljan M. Nikola, Smoljan Rada, So?o Petar, Staf.. Alois, Stani? Zvonko, Soldo Mara, Suton Ilija, Suton Martin, Šandrk Ivica, Šešelj lvan, Šešelj Marko, Škrobi? Stjepan, Smicerle Marija, Sujanszky Karlo, Tambi? Vlado, Tolj Stojan, Troli? Nikola, Vacek Josip, Vasilj Petar, Vlaho Ivan, Vlaho Krstina, Zelenika Frano, Žagrovi? Matija, Župan?i? Karlo, Zduni? pl. Josip, Bogut Ana, Veldamon Vinko, Ivan Kreši?, Stanko Smoljan, Luka Kurbanovi?.Povjerenici: Gradni?i kod Mostara: Franjo Mužini? u?itelj. Široki-Brijeg: Ivan Kreši?, škol. upravitelj.

1912. godina 

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Anto Koba?i?, profe¬sor. Potpredsjednik: Mijat Merdžo, trgovac. Tajnik: Mato Banoža, u?itelj. Blagajnik: Ivica Šandrk, bankovni ?inovnik. Revizori: Kelez Ivan, u?itelji i Ivan Šešelj, ?inovnik. Odbornici: Leo Jamnicky, prof.; Petar So?o, u?itelj; o. fra. Leo Petrovi?, sve?enik. Zamjenici: Dr. Mato Bona?i?, perov. vježb. i Tomo Kova?, obrtnik.

1913. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1914. godina 

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola M. Smoljan. Potpredsjednik: Ivan Brati?evi?. Tajnik: Franjo Jakopi?. Blagajnik: Edo Maruši?. Revizori: Leo Jamnicky i Stjepan Mrduljaš. Odbornici: Fra. Leo Petrovi?, Ante Pavkovi? i Ivan Boras. Zamjenici: Petar Šiljeg i Radoj Beli?.Svih ?lanova 186 i to: 2 dobrotvora i 21 utemeljitelj i 163 redovna.

1915. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1916. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1917., 1918., 1919., 1920.

(Kalendar nije tiskan)

1921. godina 

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Murvar Silvije, direktor hrvatske banke; potpredsjednik: Musa Petar, trgovac; tajnik: Belli Antun; blagajnik: Šunji? Mijo, u?itelj; revizori: Jurkovi? Ljubo, Bubalo Nikola; odbornici: Smoljan M. Nikola, profesor Moscatello, fra Marin?i? Ivo; zamjenici: Kelez Ivan i Šuminac Stjepan.

1922. godina

Podružnica Mostar muškaUpravni odbor: Predsjednik: Silvije Murvar. Podpredsjednik: Petar Mosca¬tello. Tajnik: Dr. Mato Bona?i?. Blagajnik: Nikola Bubalo. Revizori: Vladimir Krpan, Dino Matuli?. Odbornici: Stjepan Šimunac, Nikola M. Smoljan, Petar Musa. Zamjenici: Ljubo Jurkovi?.

Podružnica Mostar ženska

Upravni odbor: Predsjednica: Ana Smoljan. Podpredsjednica: Mica Šari?, Tajnica: Danica Stani?. Blagajnica: Irma Bulat. Revizori: Ankica Tori?, Mimica Rizza. Odbornice: Laura Kolbe, Natalija Dul?i?, Slavka Murvar, Mariška Novak, Ljubica Smoljan, Antonija Stoj?i?, Zamjanice: Mara Jurkovi?, Katica Mili?evi?, Marija Musa, Ljubica An?i?.

1923. godina 

Podružnica Mostar muškaUpravni odbor: Predsjednik: Silvije Murvar. Podpredsjednik: Dr. fra Leo Petrovi?. Tajnik: Dr. Mato Bona?i?. Blagajnik: Ljubo Jurkovi?. Revizori: Nikola Smoljan, Dr. Hugo Novak. Odbornici: Stjepan Šimunac, Vladimir Zubac, Rartol Inhof. Zamjenici: Ivan Kurtuvi? Ivan Buconji?. Širi odbor: Anto Soldo, Pero Musa, Martin Suton, Jure Milas.

Podružnica Mostar gospojinskaUpravni odbor: Predsjednica: Ana N. Smoljan. Podpredsjednica: Mariška Novak. Tajnica: Ljubica Smoljan. Blagajnica: Irma Bulat von Königsklee. Revizorice: Ankica Tori?, Slavka Murvar. Odbornice: Jelena Matiši?, Mimica Musa, Marica Vuksan. Zamjenice: Anka Madirazza, Ljubica Su?i?.

1924. godina 

Podružnica MostarUpravni odbor: Predsjednik: Silvije Murvar, direktor banke. Podpredsjednik: Dr. Fra Leo Petrovi? nadžupnik. Tajnik: Vjekoslev Vlaho, u?itelj trgova?ke škole. Blagajnik: Drago Bariši?, željez. ?inovnik. Revizori: Lovro Stoj?i?, ?inovnik, Stojan Mili?evi?, trgovac.

Odbornici: Krešo An?i?, posj., Dr. Jakša Milkovi? odvjetnik, Anto Matiši?, u?itelj u?iteljske škole. Zamjenici: Bartol Inhof, direktor sred. škole u miru, Stjepan Šimunac, nadz. osnovne škole. Širi odbor: Buljan Luka, gr. poduz., Nikola Mili?evi?, obrtn. i Martin Suton, trgovac.

1925. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1926. godina

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Dr. fra Leo Putrovi?, Mostar. I. Podpredsjednik: Prof. Juraj Pulji? iz Graba. II. Podpredsjednik: Makso Grajžar iz Mostara. Odbornici: a) iz Mostara : Dr. Ivan Kordi?, Kušec Franjo, Dr. Bariša Smoljan, Miroslav Loosc, Zvonko Dujmovi?, Marijan Tori?, Stjepan Maraknvi?. b) izvan Mostara: Nikola Rafaelli iz Ljubuškog, Šimun Hrsti? iz Graba, Dr. Petric sudija iz Stoca, Jure Mr?i? iz ?apljine, llija Škobi? iz Konjica. Zamjenici: a) iz Mostara: Marijan Vujica, Kucharski ?uro, gruntovni?ar, Ivan Bariši?; b) izvan Mostara: Vidoje Menalo, D. Hrasno, Pero Džamonja, Ljubuški.

1927. godina

Glavna podružnica MostarPredsjednik: Makso Grajžar; I. podpredsjednik: Dr. Petar Petric; II. podpredsjednik: Dr. Mate Bona?i?.Odbornici iz Mostara: Franjo Kušec, Ante Matiši?, Miroslav Loose, Nikola M. Smoljan, Mate Rimac, Ivan Bariši? i Ivo Sunji?. Odbornici iz provincije: Šimun Hrsti?, Vid Džaji?, Ivan Kreši?, Jure Mr?i? i nadšumar Ivan Iveli?.Zamjenici iz Mostara: Marijan Vujica, Nikica Fertilio, Krešimir An?i?. Zamjenici iz provincije: Drago Grabovac i Fra Branko Mari?.

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola M. Smoljan. Podpredsjednik: Ivan Miši?. Tajnik: Andrija Šunji?. Blagajnik: Ivan Šunji?, Odbornici: Ante Mari?, Ivan Jaki?, Zvonimir Dujmovi?. Zamjenici: Pero Musa, Martin Agnan?evi?. Revizori: Marko Babi?, Vilim Ivaniš.

1928. godina

Glavna podružnica MostarPredsjednik: dr. fra Leon Petrovi?; I. podpredsjednik: dr. Petra Petric; II. podpredsjednik: Ivan Miši?; Odbornici: dr. Vlatko Tambi?, Krešimir Ani?i?, Ante Matiši?, Mate Rimac, Mate Banoža, Ivo Šunji? i Miroslav Loose svi iz Mostara; zamjenici: Ljubo Jurkovi?, Petar Ani?i? i Stojan Mili?evi? svi iz Mostara.Odbornici iz provincije: Ivan Kreši?, Nikola ?ori?, Drago Grabovac, Petar Srin?i? i Josip Lisac; zamjenici: fra Branimir Mari? i Mato Ševelj.Nadzorni odbor: Lovro Stoj?i?, Ivan Hropi? i Marko Suton; zamjenici: Martin Suton i Pero Musa.

Podružnica Mostar muška

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola M. Smoljan. Podpredsjednik: Stjepan Mrduljaš. Tajnik: Martin Agnan?evi?. Blagajnik: Josip Mušanovi?. Revizori: Marko Nui?, Marko Suton. Odbornici: Ante Mari?, Stjepan Mili?evi?, Mato Rimac. Zamjenici: Nikica Fertilio, Mijo Raji?, Tomo ?osi?,

Podružnica Mostar ženska Upravni odbor: Predsjednica: Ljerka Smoljan. Podpredsjednica: Isa Trammer. Tajnica: Laura Koble. Blagajnica: Danica Stani?. Revizorice: Eny Pacher, Mimica Musa. Odbornice: Jelka Ostoji?, Nada Bago, Milka Tambi?, Marija Jeri?evi?. Zamjenice: Marija Dodig, Katica Mili?evi?.

1929. godina

Glavna podružnica MostarPredsjednik: dr. fra Leo Petrovi?, nadzornik vjeronauka iz Mostara; I. potpredsjednik: dr. Jakša Milkovi?, odvjetnik iz Stoca; II. potpredsjednik: dr. Rade Smoljan, odvjetnik iz Mostara.Odbornici iz Mostara: Mato Lovrenovi?, ?in. oblasnog odbora; Mato Jeri?evi?, sud. savjetnik; Anto Mari?, strojovo?a drž. željeznica; dr. Ivan Kolbe, odvjetnik; Stjepan Bago, ban. ?inovnik; Krešimir Ani?i?, vlasnik kina i Miroslav Loose, šef. gra?. sekcije.Zamjenici iz Mostara: Ivan Bariši?, gostioni?ar; Stojan Mili?evi?, trgovac i Jozo Vindšnurer, sud. oficijal.Odbornici iz provincije: Ivan Kreši?, trgovac iz Drežnice; Marko Buratovi?, poreznik iz Ljubinja; Stjepan Gali?, trgovac i na?elnik op?ine Široki Brijeg; Nikola ?ori?, želj. zvan. iz Gabele i Petar Juki? trgovac iz ?apljine.Zamjenici odbornika iz provincije: Jozo Penavi?, trgovac i op?inski bilježnik i Marko Zadro, trgovac iz Širokog Brijega.Nadzorni odbor: Lovro Stoj?i?, upravitelj selj. prip. zaklade; Marko Suton, upravitelj Hrv. obrt. zadruge i Ivo Šunji?, direktor Hrv. selj. zadr. banke, svi iz Mostara. Zamjenici nadzornog odbora: Nikola Mihi?, zatupnik "Croatie" i ?uro Ostoji?, željezni?ki ?inovnik, oba iz Mostara.

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola Smoljan, trgovac i posjednik. Podpredsjednik: Cvjetan Spuževi?, odvjetnik. Tajnik: Mate Tolj, sudski pripravnik. Blagajnik: Josip Mušanovi?, ?inov. obl. odbora. Revizori: ?uro Ostoji?, želj. ?in., Marko Suton, uprav. Hrvt. Obrt. zadruge. Odbornici: Stjepan ?ovoje, gimn. prof., Franjo Klupka, u?itelj zant. škole, Ante Mari?, strojovo?a dr. želj. Zamjenici: Stojan Mili?evi?, trgovac i Martin Ognan?evi?, tipograf.

7. Spasavanje gladnih

Polovicom god. 1914., ?ovje?anstvo se našlo u plamenu prvog svjetskog rata, koji je zapaljen u Sarajevu. Na raznim bojištima vojske su se sukabljavale, prolijevala se krv i padali mrtvi, a iz unutrašnjosti austro-ugarske države pozivani su ljudi da zamijene one koji su pali u boju. Tako se i Hercegovina na?e u ratnom vihoru, a Hercegovci na bojištima da ?uvaju carsku krunu i brane granice AustroUgarske.Iz godine u godinu (1914.-1918.) ratne strahote su se ponavIjale, pove?avale i ostavljale neizvjesnost u dušama mnogih. Bojišta su otimala ženama muževe, majkama sinove, djeci o?eve i skrbnike.

Razornu snagu te nesre?e najteže osjetiše mnoga djeca što ostadoše bez o?eva i majki ili bez oba hranitelja, jer im jednoga ubi nevolja i bijeda, a drugoga zatrpa bojna poljana. Izgledalo je da se u svijetu za njih nitko ne?e pobrinuti, nitko na njih osvrnuti, ve? ?e crv bijede, pokvareno društvo, blatne ulice, nevolje i glad izjedati njihovu i dušu i tijelo. I gle, upravo u ?asu najo?ajnije njihove bijede tra?ak dobre nade i tople ljubavi proli se u svijet. Na?e se ljudi plemenita srca, punih želja da pomognu drugima. Ljudi se podijeliše u dva tabora: u tabor egoista i tabor altruista.I ta podjela ljudi u dva opre?na tabora, što se iskristalizirala u ?itavom svijetu, nije ni u nas izostala, kao što nas ni golema nesre?a rata ne mimoi?e. I mi se, dakle, obogatismo u to ratno vrijeme dvama tipovima ljudi: gramzljivim skorojevi?ima koji ubiše u sebi svaki glas savjesti i velikim ?ovjekoljubima koji ugasiše u svome srcu svaki osje?aj osobnog interesa i svom se ljubavi posvetiše radu oko spašavanja naše siro?adi u prvom redu,a potom spašavanju siro?adi uop?e.

Godine 1916. hercegova?ki provincijal fra David Nevisti? osnovao je Kruh svetog Ante u svim franjeva?kim samostanima i župama u Hercegovini, sa zadatkom da ublaži posljedice rata i pomogne sirotinji. Ratne posljedice u Hercegovini, nadalje, pove?ala je i velika suša. Tako god. 1916. a pojedinim župama djeca i odrasli ljudi umiru od gladi. I da cijelo pu?anstvo nije umrlo, piše 21. lipilja 1918, hecegova?ki provincijal fra David Nevisti? Generalu franjeva?kog reda u Rim, treba zahvaliti Bogu i franjevcima. Kroz cijelo ratno vrijeme veliki broj hercegova?kih franjevaca zauzimao se za nabavku i dijeljenje živežnih namirnica. A sami provincijal više puta je molio pomo? od cara. Na koncu, ure?eno je da svu siromašnu mušku i žensku djecu ad 6-14 godina zbrinemo u užoj Hrvatskoj i Slavoniji, da ta naša uzdanica ne pomre od gladi. To su, potvr?uje spomenuti provincijal, u?inila naša subra?a.Godine 1917, i 1918. bile su sudbonosne za budu?nost pu?anstva u Hercegovini. Djeca su tada gladovala kod ku?e dok su njihovi o?evi krvarili na bojištima. U tim teškim danima fra Didak Bunti? iznosi ideju o spašavanju sirotinje. U ostvarivanju te humane akcije on je našao razumijevanje i pomo? kod subra?e franjevaca, sve?enstva i raznih dobrotvora. 

I u pismohrani Hrvatskog kulturnog društva napredak su sa?uvana svjedo?anstva o akciji fra Didaka Bunti?a u spašavanju gladnih. Uz veliko angažiranje hercegova?kih franjevaca, osobito fra Didaka Bunti?a, 300 do 400 djece 11. rujna 1917. uputilo se iz Širokog Brijega, preko Mostara i Sarajeva u Slavoniju i druge krajeve Hrvatske. Napredak je bio spreman osigurati prehranu u putu i putne troškove. Me?utim, pokazalo se da za to nije bilo potrebe jer je predsjednik gospodarske ustanove Hravstka narodna zajednica dr. Stjepan Kukri?, u sporazumu s upravom Napretka i fra Didakom, isposlovao da Zemaljska vlada preuzme ove troškove. 

U najsudbonosnijim danima hercegova?ke prošlosti fra Didak Bunti? piše provincijalu fra Davidu Nevisti?u slijede?e: Iako su takva vremena da se ?ovjeku ne mili ništa drugo pisati osim Jeremijini(h) lamentacija, to si ipak za dužnost smatram da Vam ?estitam Uskrs. I baš u toj vjeri treba tražiti izvor fra Didakove snage, nesebi?nosti i neumornosti jer i sam tvrdi: Uskrsnu?e nam Gospodnje daje snagu a i nadu, da ?e i našem raspetom narodu osvanuti jednom dani uskrsnu?a i slobode iz ovih neizrecivih patnja i muka kad ?emo vesela srca kliknuti radosni 'Aleluja'. Vjera, dakle, fra Didaka Bunti?a i hercegova?kih franjevaca davala im je snage da spašavaju raspeti narod« i da nakon velikih napora, djelomi?nih nerazumijevanja i neshva?anja s jedne strane, to nesebi?nosti, darežljivosti i ljubavi dobro?initelja s druge strane, dožive onu istinsku radost slušaju?i veseli poklik nekadašnje sirotinje: Mi smo spašeni! Hvala vam!

Kona?no, u godinama I. svjetskog rata, rat i smrt pohodiše Hercegovinu. Austrijska vlada je tražila krv hercegova?kih muževa ali njihovoj djeci, ženama, majkama nije davala ni onaj komadi? kruha od kojega niti se živi niti umire. Budu?nost Hercegovine je izgledala: glad i smrt nestanak.- Hercegovinu treba oteti smrti! - zagrmio je fra Didak Bunti?. Taj krik su ?uli njegovi bivši daci hercegova?ki franjevci. Odlu?ili su: spasiti djecu, budu?nost Hercegovine.

Kalvarija Hercegovine našla je svoje junake: fra Didaka Bunti?a i njegovu subra?u.- Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Bunti?u - ponovio mi je gospodin Ante Pandži? svolu izjavu iz 1971. godine, dakle ?etvrt stolje?a kasnije.- Tu re?enicu može ponoviti tisu?e spašenah od gladovanja i prerane smrt, tisu?e njihovih potomaka koji ne slute da ih ne bi bilo da nije živio jedan veliki, nesebi?ni i energi?ni ?ovjek, jedan fratar s njihova krša, koji je oteo smrti njihove djedove, o?eve i majke.Akcija spašavanja sirotinje ima spomenik u živim ljudima, koji - zahvaljuju?i fra Didaku i ostalim hercegova?kim franjevcima - preživješe godine gladi.

Umjesto zaklju?ka

Nevjerojatne zapreke, koje su osmanlijske i austrijske vlasti gomilale i bacale na put našim pre?ima, nisu mogle ni za ?as zaustaviti osniva?e raznih društava u njihovim planovima. Naši pre?i su živjeli životom teškog fizi?kog rada, zara?uju?i teškom mukom jedva toliko da podmire svoje skromne i primitivne potrebe – ali su imali toliko poleta i patriotizma, da se i dan danas ?udom ?udimo kakva je to duševna snaga tjerala ove ljude, da ustrajno insistiraju oko stvaranje novih kulturnih institucija. Da, znali su naši fratri, da ljudi bez škola i bez tzv. u?ene, knjižne naobrazbe, bez svoje inteligencije – u neravnoj borbi s osmanlijskom, austrijskom i srpskom vlasti ne?e uspjeti. Stoga su smišljali i utemeljili Potporno društvo te zaorali po njivi, na kojoj stolje?ima nije ništa drugo raslo, nego korov i dra?, koji je u onoj teškoj tami, oblijevan i zalijevan jedino suzama, patnjama i uzdasima dobrih i ?estitih djedova ra?ao velikane srca i uma koji su predvodili nove akcije za dobrobit cijele Herceg-Bosne. Glavni poticaji za osnivanje udruženja kod svih doma?ih skupina dolazili su od inteligencije. Najprije su to bili pu?koškolski u?itelji, ali punu dinamiku razvili su prvi doma?i apsolventi visokih škola, koji su se na prijelazu stolje?a vratili s europskih visokih u?ilišta. Za emancipatorsko politiziranje društva u kojemu je nepismenost još uvijek bila vrlo raširena i koje je stoga živjelo u pretežno usmenoj kulturi, oni su u udruženjima našli djelotvornije sredstvo nego u tisku.

Odobravane kao "dodirne to?ke izme?u inteligentnih elemenata stanovništva i vjera" od prvog desetlje?a austrougarske uprave razvijala su se udruženja pod vodstvom inteligencije u prethodnike politi?kih organizacija koje su se formirale od 1906. i prije izbora za Bosansko-hercegova?ki sabor preobrazile se u politi?ke stranke.

ly:

Zaista, djelotvorna i domišljata ljubav, ljubav koja sve pobje?uje, pronalazila je tisu?e na?ina da bi potpomogla našu u?e?u mladež kojoj je teška bijeda za opstanak spre?avala svaki rad i napredak, a osobito su patili ?aci i visokoškolci. Danas, nakon stotinu godina Napredak je prošao kroz sve kušnje brojnih društvenih, politi?kih, kulturnih i gospodarskih kriza i promjena u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Me?utim, u svim razdobljima ostao je vjeran svojim programskim na?elima, naime promicanju izobrazbe, kulture, duhovnosti uop?e, na dobrobit prije svega hrvatskog puka, ali i svoga okruženja. Bio je u najplemenitijem smislu te rije?i u službi ?ovjeka. Unato? svim politi?kim i drugim previranjima Napredak je sustavno i kontinuirano djelovao na crti izgradnje nacionalne hrvatske samobitnosti nikad ne ugrožavaju?i višestruko složeno i ?esto proturje?no bi?e moderne Bosne i Hercegovine. Kroz minulo stolje?e Hrvatsko kulturno društvo Napredak izraslo je i stoji ponosno uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i Maticu hrvatsku. Stoljetnicu od svog osnutka u Mostaru preko preseljenja središnjice u Sarajevo Hrvatsko kulturno društvo Napredak želi iskoristiti da pobliže prou?i i sadašnjoj generaciji napretkovaca i široj javnosti približi svoju raznovrsnu društvenu djelatnost, što može biti vrlo inspirativno za budu?nost djelovanja Društva. Završio bih svoje razmišljanje rije?ima Ivana Mili?evi?a: Umrlim sinovima hrvatskog naroda, koji su snovali o ovakvom društvu, svijetao spomen, a još živima umirenje pred hrvatskim narodom i potomstvom, da su bilo poticanjem bilo izva?anjem ovakovih djela u?inili svoju patrotsku dužnost. Bog dao, te ih potomstvo nadmašilo u radu i nastojanju. Iako je Ivan te rije?i iznjedrio davne 1927. godine osje?am, da je njihova poruka i za drugu stoljetnicu Napretka presudna. Hvala njemu i svima na poticajima, suradnji i višestrukom djelovanju u i preko Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

prof. dr. fra Andrija Niki?