Naslovica Napretkovi kalendari Kalendar za 2017. godinu
Kalendar za 2017. godinu Ispis E-mail

 kalendar-2017

 

NAPRETKOV I AKADEMIJIN povijesni kalendar za 2017.

"Kad propadne i potone sav svijet i sve države, vjeruj, ovi ?e fratri
plivati (na vodi) kao zejtin, po vrhu.“ (Ivo Andri?, nobelovac)

Kalendar u pdf formatu pdf

 Mir i dobro!

Poštovani i dragi vjernici, te ljudi dobre volje!

 

?ESTIT VAM BOŽI? I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2017. GODINA!

 

U rukama imate novi kalendar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru.
Sto pedeseta obljetnica obnove Franjeva?kog samostana i crkve na Humcu vodi nas u minula stolje?a vezana uz franjeva?ku nazo?nost ne samo u huma?kom kraju, nego u Hercegovini i širem podru?ju.

1.

Sv. Franjo (1182.-1226.) je 1209. osnovao Red, koji je obnovio i obnavlja Crkvu. Gospodin mu je dao bra?u i ve? 1212. s bratom se Franjo uputio Jadranom prema Svetoj zemlji. Op?e je poznato da se nekoliko priobalnih gradova „otimlje“ o veliku ?ast tko je ugostio sv. Franju Asiškoga kad su ga „suprotni vjetrovi“ 1212. godine bacili na hrvatsko ozemlje. Mora da je udarila strašna bura i tko zna što još iz bogate „ruže vjetrova“. Neki bezimeni ?ovjek, mogu?e Desa Lukin/Lu?i?, dopratio je Franju do broda i donio mu torbu s hranom. Uz spomenutu 1212. godinu Luka Wading piše: „Smatram da dalmatinski boravak bl. Frane Dalmatincima nije bio ni dosadan niti beskoristan, nego što je njemu bilo vlastito i važno, gdje god je došao, drže?i propovijedi... siju?i sjeme svoje ljubavi prema Bogu i ljudima, što je kasnije bilo natopljeno znojem i trudom njegovih sinova i donijelo plodove radosne krš?anske pobožnosti.“ Zauzvrat, nepune dvije godine iza toga Franjo šalje dva ili možda više bra?e u Hrvatsku. Tako zapo?inje „hrvatska franjeva?ka epopeja“ koja traje do danas.
Franjino putovanje na Istok 1219. povezuje Franju uz Zadar. Tako današnji franjeva?ki samostan u Zadru krije stope sv. Franje. Vrlo rano se spominje i franjeva?ki samostan u Dubrovniku. Godina gradnje je izme?u 1219. i 1260. U zapisniku dubrova?kog Vije?a od 13. travnja 1235. navode da je „u ono vrijeme“ fra Siksto bio franjeva?ki provincijal u Dalmaciji. „?ini se prikladnim dodati i mogu?nost“, piše fra Josip Sopta, „da je prije njega bio provincijal Jakov iz Aleksandrije.“
Dubrovnik ?uva najstariji pe?at Franjeva?kog reda. U dubrova?kom samostanu Male bra?e, uz doma?e, brojni mladi?i iz Humske zemlje i Hercegovine formirali su svoje franjeva?ko zvanje i djelovali ne samo u Dubrova?koj Republici nego i u Hercegovini.

2.

„Hercegova?ka misija (franjeva?ka zajednica)“, piše fra Petar Bakula, „zauzima mjesto me?u prvim misijama u franjeva?kom redu. Nastala je u prvih dvadeset godina poslije osnutka ovoga slavnoga Reda po misionarskim pothvatima.“ Njezin po?etak, prema tome, seže u 1231. godinu. Tijekom stolje?a broj fratara u Hercegovini se pove?avao te su gradili samostane, crkve i ostale sakralne objekte. Neprijatelji fratara i krš?anske civilizacije u Hercegovini su rušili sakralne objekte, a franjevce s katolicima ubijali. Nasljednici se nisu umarali obnavljati sakralne objekte, a krš?anske obitelji su ra?ale nove sinove i k?eri za franjeva?ki red.
Tako posljednjih osam stolje?a franjevci su i ovdje s pokoljenjima katolika nadživjeli srednjovjekovne banove, knezove, vlasteline i kraljeve, sultane, austrougarske careve i kraljeve, te jugoslavenske tamnice hrvatskog naroda, zoru slobode u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, komunisti?ko jednoumlje, te dijele zoru slobode na po?etku 21. stolje?a.
Nakon uspješne pastorizacije i izgradnje brojnih crkava i samostana, fratri su se nastanili i u Ljubuškom. Spomenuti Bakula konstatira: „Tko je glavnom mjestu dao ime Ljubuški, vrlo dobro je stvar izrazio, nazvavši ga ‘ljupko mjesto’.
Zaista i najljupkijim bi se s pravom nazvao, ako gledamo bilo na plodnost bilo na ljepotu polja”. Ljubuški je podru?je mediteranske klime, postojbina nadarenih, radišnih i dobrih ljudi, stoljetnih štovatelja sv. Katarine, sv. Ante i brojnih krš?anskih uzora, kulturnih spomenika, ?iste vode, djevi?anske prirode, prostranih oranica, sun?anih dana i ljekovitog bilja. Svoj napredak gradi na poljoprivredi, trgovini, hodo?asnicima i turizmu. Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjen u prapovijesno doba, o ?emu svjedo?e kameni, koštani i metalni nalazi, koji se ?uvaju u Muzeju Franjeva?koga samostana Humac.

3.

Krš?anstvo se u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji proširilo vrlo rano. Apostol sv. Pavao šalje svog u?enika Tita da širi krš?anstvo na ovim podru?jima. Ranokrš?anske bazilike, crkve, krstionice i popratni stambeni objekti svjedo?e o
proširenom krš?anstvu. Konkretno, prona?eni ostaci crkava – u Župnici (jedna u Vojni?ima, a dvije u Vitini) i još tri s ostacima kamenih ulomaka (Proboj, Crveni Grm i Mostarska Vrata) svjedo?e o raširenosti i brojnosti krš?ana.
Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena Ljubuški kraj, vjerojatno u 10. stolje?u, ulazi u sastav županije Rastoke.
U 15. stolje?u grad je u posjedu mo?nog humskog vladara hercega Stjepana Vuk?i?a Kosa?e. Uz njega isti?u se velikaši Radivojevi?i Jurjevi?i-Vlatkovi?i. Pretpostavlja se da je Ljubuški imao podgra?e i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvice,
ispod Starog grada s južne strane, gdje se nalazilo grobište ste?aka, od kojih se (2010.) sa?uvalo desetak primjeraka.
Ljubuški se, prema dosadašnjim rezultatima istraživanja arhivskih dokumenata, prvi put spominje u jednom dokumentu u Dubrova?kom arhivu 15. velja?e 1435. pod imenom Gliubussa. Drugi put se spominje 1438., a tre?i put 21. velja?e
1444. pod nazivom LUBUSIA. Iste (1444.) godine 18. svibnja susre?emo još jedan spomen u obliku LUBUSSA. Koju godinu kasnije javljaju se oblici koji prethode današnjem nazivu LIUBISCHI i GLIUBUSCHI. U nazivu se susre?e osnova
LJUB- i sufiks –SKI, što je bila složenica od Ljubuški grad. Vrlo brzo otpao je naziv grad, pa je pridjev Ljubuški postao tako toponim.
Stari grad Ljubuški nalazi se na krajnjem isto?nom hrptu brda Buturovice (kota 349). On ima oblik nepravilna mnogokuta. U duljinu se prostire smjerom istok – zapad oko 93 m, dok mu je prosje?na širina u smjeru sjever – jug oko
50 m, s ukupnom površinom oko 3350 m/ 2 . Pretpostavlja se da je najstariji dio grada, danas središnja kula, sagra?en u 14. ili 15. st. Kula se naziva Herceguša, po hercegu Stjepanu Vuk?i?u Kosa?i, ali pitanje njezina graditelja ostaje sporno.
Sredinom 15. st. grad je u hercegovim rukama, kada se kao njegov posjed spominje 1454. pod imenom civitas Lublano – grad Ljubuški. Srednjovjekovni grad sastoji se od kule Herceguše i obora ispred kule. Bo?ni zidovi dosta su ošte?eni u
potresu 1962. godine.
Osmanlije su Ljubuški osvojili vjerojatno 1472., ubrzo nakon osvajanja Po?itelja. U osmanskim dokumentima navodi se 1565. kao k’ala Lupuška (tvr?ava Ljubuški). Nakon austrougarskog zaposjednu?a Bosne i Hercegovine 1878., stari grad
gubi strateško zna?enje i po?inje propadati. Tadašnji kotar Ljubuški doživljava zna?ajan gospodarski i kulturni razvoj. 

4.

Prema biblijskoj predaji kamen simbolizira mudrost. Huma?ka plo?a je neizbrisiva odanost upisana u nepromjenjivu narav trajne mudrosti. Taj zapis preto?en u današnji govor glasi:

“U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.

OVO JE CRKVA ARHAN?ELA MIHOVILA,

A ZIDA JE USKRSMIR, SIN BRETOV,

ŽUPI VRULJAC, I ŽENA NJEGOVA PAVICA”.

O ?emu se zapravo radi? Radi se o zapisu misne nakane koja se ?esto ponavljala pred vjernicima. U njoj se iznose dva glavna podatka: 1. Darovnica obitelji Uskrsmira, sina Bretova i njegove žene Pavice; 2. Zapisano je
ime crkve; 3. Upisano je ime još uvijek neodgonetnute lokacije župe. Ima stru?njaka koji neke rije?i druga?ije ?itaju i druga?ije tuma?e. Huma?ka plo?a dragocjena je s više gledišta: a) nacionalnog, b) jezi?nog, c) povijesnog, d)
književnog. Na po?etku je uklesan križ. Potom slijedi tekst koji arheolozi ?itaju na razli?ite na?ine Huma?ka plo?a ima i ostalih poruka, kao poruke jezika i nacije, te vjere s teološko-liturgijskom porukom.

5.

Zahvaljuju?i franjeva?kom djelovanju u dubrova?kom arhivu nalazimo prve pisane zapise ne samo o fratrima nego i o Ljubuškom. Bez ikakve sumnje, samostan je sagra?en puno prije navedenog prvog spomena Ljubuškog u Dubrova?kom arhivu (15. velja?e 1435.). Da je Ljubuški bio poznato mjesto i crkva sv. Kate glasovito svetište, daje naslutiti i oporuka (testament) Radojka Dobrovojevi?a iz Neretve pisana 18. svibnja 1444. Prema tom dokumentu Radojko oporu?uje crkvi sv. Kate u Ljubuškom 6 perpera – oko 2 dukata – za
slavljenje 30 gregorijanskih misa za pokoj njegove duše.
Tre?a crkva sv. Ružice nalazila se na mjestu zvanom Kutac na Humcu. Na mjestu Crkvina na Kutcu vidljivi su temelji zidova crkve svete Ružice dužine 12 m, a širina je 8 m. ?etvrta crkva, prema natpisu na sa?uvanoj plo?i, bila je posve?ena
Arhan?elu Mihovilu.
Peta crkva, prema turskim dokumentima, bila je posve?ena sv. Mariji – Gospina uz koju je postojao franjeva?ki samostan.
Dokumenti, franjeva?ki i turski, šesnaestog i sedamnaestog stolje?a govore o ruševinama dviju crkava i franjeva?kog samostana na podru?ju Ljubuškog. Crkve su bile posve?ene sv. Anti i, kako je ve? navedeno, sv. Kati. Franjevci su, ?ini se,
u ljubuškom samostanu imali svoje u?ilište i knjižnicu pa su za zaštitnicu izabrali sv. Katarinu Aleksandrijsku, zaštitnicu teologa i knjižnica. Preko knjige i mrtvi u?e žive. Propovjednik je u Starom zavjetu zapisao: Dragi ?itatelju, „znaj da je
neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga.“ (Propovjednik 12, 12). Sv. Katarina je saznala prije 1700 godina da knjiga pali mala svjetla u dušama ?itatelja; da knjiga oštri vid, i brusi dušu; da je knjiga, poput svega što dolazi iz
prošlosti i ostaje za vje?nost, prvo pro?itala nas. Knjiga mudrosti koju iš?itavamo govori o životu, o ra?anju i o beskraju i stoga nije tek zbirka mudrosti i izreka ve? priru?nik obi?nom ?ovjeku da se “na?e i sna?e” u vremenu grani?niku izme?u
svijeta i neba, tla i krvi, ptice u letu i feniksa još u pepelu. Dobra knjiga stare?i se pomla?uje i cvate. Svijet se treba u?iti iz knjige, a ne iz oružja i prolijevanja krvi. Naprotiv, mi fratri ustrajno obnavljamo knjižnice i tražimo knjige jer knjige
grade spomenike u srcima onih koji ih ?itaju! Knjiga koja ?e (trajno) živjeti mora imati duha. Svako vrijeme ima svoje knjige, a Sveto pismo ostaje zauvijek.

6.

Prvih godina turske okupacije, ?ini se, stariji ljubuški franjevci su sa svojim pomlatkom i dragocjenostima, uz zaštitu velikaša Radivojevi?a Jurjevi?a-Vlatkovi?a, otišli u Zaostrog. Tu su 1468. nastavljali živjeti i odgajati one nasljednike koji
su nastavili djelovati u Župi – koju su turski preveli u naziv Nahija.
U popisu franjeva?kih provincija iz godine 1506. u sklopu Šibenske kustodije navodi se i samostan u Ljubuškom. Posebni podaci o tom samostanu potje?u iz 1539. godine. Dokument na turskom jeziku iz godine 1539./40., naime,
svjedo?i o posebnom prijateljskom tonu u svezi s franjeva?kim samostanom u Ljubuškom. „Povod pisanju ove isprave je slijede?i: pre?ašnji upravitelji – administrativno zvani sandžakbezi – poštivali su i štitili duhovnike samostana Svete
Marije u blizini Mostara, sv. Gospo?e (Gospe) u blizini Ljubuškog i u mjestima Zaostrogu i Makarskoj u hercegova?kom sandžakatu.“ Navedeni dokument svjedo?i da je i godine 1539./40. postojao i franjeva?ki samostan Sv. Gospe u blizini
Ljubuškog. Vrijeme njegova podizanja seže u predturski period – bez ikakve sumnje davno prije navedenog prvog spomena u Dubrova?kog arhivu. Nove prilike i odluke novog vezira Ali-paše Semiza iz Pra?e (1560.-1564.) mijenjaju
tijek doga?aja, posebno za franjevce u Hercegovini. U tom vrlo kratkom periodu uslijedilo je i rušenje franjeva?kog samostana sv. Kate u Ljubuškom. O rušenju samostana i mu?eništvima tadašnjih franjevaca franjeva?ke kronike i
katoli?ki dokumenti sa?uvali su više pojedinosti.
Dana 2. travnja 1599. franjevci iz Zaostroga su pastorizirali, uz ostale, i župe: Veljaci, ?itluk (Gabelu) i Me?ugorje. Iz Veljaka fratri su pastorizriali vjernike na podru?ju ljubuških sela: Orahovlje, Veljake, Visoku (podru?je izme?u Graba
i Vašarovi?a), Kruševo sve do Rastoka, Vojni?e s Klobukom, Tihaljinu, Šiljevišta, Utvicu, Vitinu, Proboj, Crne Ljuti i Grljevi?e. Sela Bija?a, Hardomilje i Ljubuški bili su dio župe Me?ugorje. Prije gradnje samostana u Živogoš?u (1614.) iz
Zaostroga su fratri pastorizirali, uz ostalo, Kaš?e, Bro?no, Blato, svu župu kako je i sada, i Mostar, kako stoji u zapovijedi da je njihov Mostar po dopuštenju preminulog sultana.
Biskup fra Marijan Lišnji? 1672. spominje župu Ljubuški. Godine 1735. u biskupovu izvještaju pod tvr?avom Ljubuški bile su svega osamdeset dvije razbacane katoli?ke ku?e. Vjernike je služio fra Franjo Milas. Nakon osnutka Apostolskog
vikarijata 1735. Ljubuško je podru?je pastorizirao župnik iz Brotnja. Godine1742. biskup fra Pavo Dragi?evi? je odcijepio župu Ljubuški od Brotnja. Malo kasnije, 1757., muslimani su ubili župnika fra Miju Mom?inovi?a, pa se tek 1761.
obnavlja drevna župa. Od prostrane velja?ke župe 1855. osnovana je samostalna kapelanija na Humcu – župom je proglašena 1866.

7.

Crkveno zemljište na kome se nalazi ku?a priskrbio je 1850. tadašnji župnik, a kasniji biskup fra An?eo Kraljevi?. Ku?u nad starim – rimskim svodom, sagradio je fra Jozo Cigi? 1858. Starom zemljištu ku?e dodano je 1866. godine drugo koje je kupljeno za 1100 forinti. Dana 4. travnja 1867. biskup fra An?eo Kraljevi? je blagoslovio temeljni kamen obnovljenog franjeva?kog samostana na Humcu. Samostan je ne samo nasljednik srednjovjekovnog samostana Sv. Kate u Ljubuškom,
nego oaza vjerskog, prosvjetnog, kulturnog, socijalnog i povijesnog pam?enja. Na njemu smo podigli novi samostan za nauke ili sjemenište. Gradnjom je upravljao fra Nikola Šimovi? od 27. travnja 1866. do 10. velja?e 1872. Izgradnju samostana pratila je gradnja samostanske župne crkve. Ova jednostavna crkva, današnje svetište sv. Ante, izgra?ena je 1869. novcem europskih darovatelja. Uz navedeno, u samostanskim prostorijama je uz kratke prekide od 1870. do 1904. djelovala Prva gimnazija, od 1871. do 1903., prvi Filozofsko-teološki fakultet, od 1876. do danas i novicijat. Na tom mjestu godinama brojne generacije hercegova?kih fratara postaviše temelje svoga kasnijeg sve?eni?kog i redovni?kog života. Tu je odgajana prvenstveno hrvatska i katoli?ka mladež, a jedno vrijeme su gimnaziju poha?ali i mladi drugih naroda. Godine 1855. franjevci su osnovali kapelaniju na Humcu, koja je 1866. proglašena župom. „Sada (1873.) ima 71 katoli?ku obitelj, a pred nekoliko godina nije bilo nijedne... Od starina naše vjere“, piše Bakula, „u Ljubuškom su ruševine dviju crkava: sv. Ante i sv. Kata, djevice i mu?enice, s franjeva?kim samostanom uz nju... U Ljubuškom se nalaze tako?er dva groblja starih plemi?a“ (sa ste?cima).
Pripreme za obnovu crkva sv. Kate u Ljubuškom, ?ini se na mjestu gdje je bio samostan s crkvom, zapo?ele su još 1888. Crkva je sagra?ena u razdoblju izme?u 1903. i 1912.
U tom samostanu 1945. jedno vrijeme djelovao je jedini preživjeli i slobodni sve?enik. Bio je to fra Vid ?uljak. Danas u tom samostanu živi devetnaest sve?enika, jedan ?asni brat i jedanaest novaka.
Fratri su odavno planirali sagraditi veli?anstveno svetište sv. Ante. Godine 1937. bio je izra?en i plan svetišta. Tek 1987. zapo?eta je, a u kolovozu 1988. završena gradnja i bakrom pokrivena nova crkva. Idejni projekt na?inio je ing. Vinko
Grbavac. U potpunosti crkva je zalaganjem gvardijana fra Branimira Muse dovršena 2004. godine. Uz ostalo, umjetni?ke vitraje je izradio Virgilije Nevjesti?. Obnovljena crkva Sv. Kate je nakon 1945. pretvorena u skladište robe. Nakon povrata
obnova je zapo?ela 1963. te ponovno služi za bogoslužje. Sela ove prostrane i brojne župe imaju i vlastite crkve.
Godine 1976. zapo?eta je izgradnja katehetskog središta. U ku?i su od 1978. do 2009. stanovale ?asne sestre franjevke.
Fratri su doveli ?asne sestre – milosrdnice i franjevke – koje su višestruko djelovale i, uz neo?ekivane prekide, djeluju do danas.
Završio bih ovu poruku u stilu životopisca sv. Franje: Nešto malo sam kazao o gotovo osmostoljetnoj nazo?nosti fratara u Ljubuškom kraju. Mnogo toga sam izostavio, ali upu?ujem na crkve, muzej, galeriju
i okoliše. Ostavili smo to onima koji žele slijediti Franjine stope da s miloš?u novog blagoslova istražuju.
Franjo je rije?ju i primjerom, životom i naukom divno obnovio cijeli svijet. Neka se udostoji srca onih koji ljube ime Gospodnje uvijek natapati novim kišama izvanrednih nebeskih darova. Usrdno molim za ljubav
siromašnog Propetoga i za ljubav njegovih svetih rana, što ih je blaženi otac Franjo nosio na svom tijelu, sve one koji ovo budu ?itali, gledali ili slušali, da se pred Bogom sje?aju mene grešnika. Blagoslov i ?ast i svaka hvala neka bude jedinome mudrom Bogu, koji mudro sebi na slavu uvijek ?ini sve u svemu.

NEKA SE SVEDNEVNO RASPJEVANOM PORUKOM I OBILNIM BLAGOSLOVOM KRALJICE MIRA I SV. ANTE ZA
NASTUPAJU?E BOŽI?NE BLAGDANE I NOVU 2017. GODINU PREGRIJU MREŽE LJUBAVI, DOBRIH ŽELJA,
DOBRIH DJELA I SEBEDARJA, TE NEKA SE BOŽANSKA MILINA RAZLIJE ME?U LJUDIMA – PO?EVŠI OD VAS,
DRAGI MOJI PRIJATELJI! NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽI? I MLADO LJETO, TE 115. NAPRETKOVA GODINA I PETA
GODINA HRVATKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI SA SJEDIŠTEM U MOSTARU!

Fra Andrija Niki?, predsjednik