Ukorak s vremenom

Dan materinskog jezika

Dragi ljubitelji materinskog jezika!
Dragi sinovi i kćeri hrvatskog naroda! humacka-ploca

Željno sam isčekivao i dočekao još jedan Dan materinskog jezika.

Pridružujemo se svim sinovima i kćerima pojedinih naroda što ne zaboravljaju svoj materinski jezik.

Na poseban način raduje se hrvatskom narodu koji ne zaboravljaju materinski jezik.

Povijesni okvir hrvatskog jezika u Hercegbosni star je preko tisuću godina, što svjedoče rijetko sačuvani znakovi i natpisi – na poseban način Humačka ploča, natpisi na stećcima, poruke u dokumentima, rukopisima i knjigama.

Posljednjih godina, nažalost stradale su neke hrvatske riječi te se čini da nam je jezik u relativnom nazatku.

Da što bolje plodove donese Dan materinskog jezika potrebni su mediji na materinskom jeziku. Jer mediji su najjače oružje kojim se dobiva ili gubi, bogati ili osromašuje materinski jezik. Tko ima medije postoji, tko ih nema ne može postojati. Još prije preko 125 godina, točnije, 29. prosinca 1886. u Mostaru je franjevački poglavar fra Lujo Radoš napisao Okružnicu svim hercegovačkim fratrima i naglasio: Vam je dobro poznato, da dan danas moć javnih glasila – medija – jest najjača i najmoćnija sila te jedino oruđe naobraženoga svieta, s kojim se vojuje i brane vlastiti interesi… Tako je fra Lujo Radoš u Hercegovini prvi zagovarač medija i veliki promicatelj i potpomagač javnih glasila i knjiga.

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ sa sjedištem u Mostaru, čini mi se, prešućenim, ali aktualnim potvrditi neke zaključke što su ih prije gotovo deset godina – točnije 11. rujna 2003. godine obnarodili naši biskupi.

  1. Hrvatski narod kao suveren, državotvoran i ravnopravan s drugima narodima u Bosni i Hercegovini, ima neotuđivo pravo čuvati i razvijati svoj nacionalni, kulturni i vjerski identitet. On time, prema međunarodnim dokumentima i standardima,[1] ničim ne osporava i ne ugrožava nego afirmira nacionalna i kulturna prava drugih naroda i nacionalnih manjina u BiH.[2]
  2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini služi se hrvatskim jezikom, normiranim i govornim, i ima pravo svoj jezik nazivati vlastitim narodnim imenom, izučavati ga, na njemu svoju djecu poučavati u svim predmetima i upotrebljavati ga na svakom području svoga privatnog i javnog života i djelovanja. Smatram da su jezične razlike među konstitutivnim narodima u BiH bogatstvo, a nasilno brisanje tih razlika značilo bi osiromašenje, jer se niječe mogućnost zajedništva u različitosti.[3]
  3. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima naravno, povijesno i ustavno pravo na prosvjetne, znanstvene i druge ustanove odgoja i obrazovanja na hrvatskom jeziku s latiničnim pismom u cjelini svoga odgojno-obrazovnoga sustava.
  4. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima također pravo na svoj tisak i elektronske medije, radio i televiziju na hrvatskom književnom jeziku i latiničnom pismu s ciljem suvremenog informiranja,[4] odgoja, obrazovanja i promicanja svoje duhovne baštine i nacionalne tradicije.[5]
  5. Imajući u vidu međunarodne dokumente o pravima djece i roditelja te načela, norme i praksu suvremene demokratski usmjerene škole u europskim zemljama, učenici svih uzrasta u školama kao pripadnici Katoličke Crkve u BiH imaju pravo na školski vjeronauk, tj. primati vjerski odgoj i obrazovanje u školi u duhu katoličkoga nauka i tradicije.
  6. Katolička Crkva u hrvatskom narodu ima svoju dugu povijest, bogatu tradiciju i vjersku baštinu, svoje simbole i vrijednosti, svoje duhovne velikane, blaženike i svece; književnike, znanstvenike, kulturne preporoditelje i narodne vođe o kojima je povijest izrekla svoj neprijeporno pozitivan sud. Hrvatski katolički narod ima pravo svoje škole, kulturne i znanstvene ustanove naslovljavati imenima svojih velikana.[6] U školama mora biti mjesta za simbole iz duhovne i kulturne baštine hrvatskoga naroda kao što je to praksa u drugih europskih naroda.[7]

Povijest je učiteljica života, često se ponavlja, ali naša povijest se ne stvara bez nas. Imajući na pameti zabranu medija i pritiske na hrvatski jezik ponavljam ono što su naši fratri objavili 1891. godine: narodni je jezik vremena svakog ono bio, što je najviše prigledao (=vrijedilo), u koji sve sile uma svoga uložio, sve darove srca svoga izlio; kao zjenicu duha svoga, kao dušu vlasti svoje, kao proroka slave svoje, za koji i oružja se hvatao, vojevao i umirao kao poklad, koji kada jednom straćen, ne bude povraćen. Zatreš li narodni jezik, zatro si narod… Ostani kost i mozak, ostani krv i koža naroda koga ista: kako jezik mijenja – drugo mu ime dajte, nije narod isti. Po jeziku narodi vjekuju i gospoduju; kako im ga uzmeš sluguju. Ne plašite se truda i napora, na znojnom čelu se lovorov list najljepše zeleni” [8]

Nakon gotovo sto i dvadeset i dvije godine od objavljivanja navedenog teksta čini mi se, da se situacija nije poboljšala. Naprotiv!

Početkom 1990-tih godina, prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini strani diplomat je biskupu dr. Franji Komarici rekao da će međunarodna zajednica učiniti sve što je u njezinoj moći da katoličanstvo iz Bosne i Hercegovine iskorijeni, a da ga u Republici Hrvatskoj što je više moguće razvodni.[9] A predsjedavajuća odbora Europskog parlamenta za odnose sa zemljama jugoistočne Europe Doris Pack, na završetku konferencije Izgradnja Europe – proširenje danas i sutra u Sarajevu je optužila, prema izvješću HINE od 29. rujna 2003., u razgovoru za sarajevsko Oslobođenje, odnosno prozvala je međunarodnu administraciju u BiH da ne dopušta izabranim dužnosnicima preuzeti vlast te da nametanjem obrazovne reforme nastoji asimilirati Hrvate u BiH. “Jednom narodu ne dopušta se nastava na materinskom jeziku i to je asimilacija”, rekla je Pack. Istaknula je, nadalje, da će se Hrvati iseliti ukoliko im se ne omogući učenje iz svojih udžbenika i nastava na materinskom jeziku.[10]

Češće sam pisao i govorio o hrvatskom jeziku na stručnim i na masovnim okupljanjima znanstvenika i nazočnih. U svom životu prihvatio sam poruku o hrvatskom jeziku koju je sročio Zvonimir Bartolića:

Rekli su mi, da Te zaboravim, -Ja te nisam zaboravio.

Rekli su mi, da si ružan.

-Ja im nisam vjerovao.

Rekli su mi, da nisi hrvatski. – Ja to nisam priznao.

Donosili su zakone, da Ti ime promijene. – Ja ga nisam mijenjao.

Donosili su zakone, da Ti se ime briše, – Ja sam ga pisao.

Kada su Te čupali iz Zemlji, -Ja sam Te sadio u srce.

Kada si gorio u plamenu,

-Ja sam gorio s Tobom.

Kada su Tebe mučili, – I ja sam bio mučen.

Kada su rekli, da si mrtav, – Ja sam vjerovao u Tvoje uskrsnuće.

Kuda god sam hodao.

– Vidio sam Te u bojama cvijeća.

Ako je daždilo,

-Vidio sam Te u dijademu duge.

u razgovoru sa slapovima

hrvatskih potoka, rijeka, jezera i mora.

Slušao sam Tvoje riječi

Od milijuna hrvatskih pokojnika.

Jeziče hrvatski, jedino si Ti neumrli![11]

Hrvatski jezik moramo stalno učiti. A kako učiti hrvatski jezik trebaju nam pomagati stručnjaci i djelatnici Instituta za hrvatski jezik (HAZU, Mostar, Pravilnik…, čl. 15.) koji prate normu hrvatskoga književnog jezika koje će, nadam se, čim prije raditi na hrvatskom jezičnom zajedništvu.

Iskustvo i posljednjih godina učvršćuje me u uvjerenju da se nijanisiraju pritisci na asimilaciji Hrvata u BiH. To je priznala i Doris Pach kad je rekla: “Jednom narodu ne dopušta se nastava na materinskom jeziku i to je asimilacija”. Nadalje je, istaknula da će se Hrvati iseliti ukoliko im se ne omogući učenje iz svojih udžbenika i nastava na materinskom jeziku.[12]

Suosjećajući s navedenim porukama učim, pamtim i ne zaboravljam da su mediji najjača moć u današnjim društvu. Tko ima medije pobjeđuje, tko ih nema ne postoji! U medije, uz TV, radio i novine ubrajam i dobre knjige napisane na materinskom jeziku. One su vrednije i od piramida, jer one grade spomenike u srcima onih koji ih čitaju. Želim da i današnji razgovori o važnosti i potrebi medija, a posebice zdravim programima kojima ih treba ispuniti, u vašim dušama sagrade spomenike bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, te uvelike oplemene Vaš život i djelovanje. Dok tražim slobodu medija za hrvatski narod, ni malo ne umanjujem zahtjeve drugih naroda i narodnosti koji žive u Bosni i Hercegovini. Jedino uz prakticiranje stoljetne poruke tuđe poštuj, a svojim se diči moguć je suživot i dobro susjedni odnosi u našim krajevima. Bože, posvješćuj nam u našem svakodnevnom životu poruku: Čini drugome što želiš da tebi drugi učini i ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi učini!

 – Prof. dr. fra Andrija Nikić,

predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru i
Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Mostaru

Mostar, 21. ožujka 2013.


[1] UNESCO je 1999. godine na 30 zasjedanju Glavne skupštine proglasio Međunarodnim danom materinskog jezika. Važnost toga dana potvrđena je 2001. godine aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: „… svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom jeziku…”

[2] Preporučam da ljudi uče i strane jezike, jer vrijedi: Quot linguas scis tot homines vales.

[3] U fondu pisanog blaga u Franjevačkoj knjižnici čuva se, prema objavljenim Katalozima, najstariji arpsko-perzijsko-turski rječnik na svijetu. To je, uz ostale rukopise i dokumente na starim jezicima dokaz praktičnog stava hercegovčakih fratara prema kulturnom blagu drugih naroda.

[4] Poglavar hercegovačkih fratara fra Lujo Radoš je 29. prosinca 1886. u Mostaru napisao Okružnicu svim hercegovačkim fratrima i naglasio: Vam je dobro poznato, da dan danas moć javnih glasila jest najjača i najmoćnija sila te jedino oruđe naobraženoga svieta, s kojim se vojuje i brane vlastiti interesi… Andrija Nikić, Fra Lujo Radoš, Framost, br. 39., str. 27.-31.

[5] To je nedavno podržala i voditeljica izaslanstva Europskog parlamenta Doris Pack.

[6] Usp. Andrija Nikić, Lučonoše naše vjere i uljudbe – Mrtvoslovnik hercegovčakih fratara, Mostar, 2004. Među koricams ove knjige poimenično je upisano preko 1100 fratara koji su ugradili svoje živote za dobro naroda u Hercegovini i čuvanje identiteta hrvatskog puka. Prisjetimo se da riječi potiču, a primjeri privlače. Upozorio bih na neprotumačivo brisanje imena dr. fra Dominika Mandića s gimnazije u Mostaru. Isti dr. Mandić je 1970. proglašen Odličnom, istaknutom ličnošću Amerike, a, eto, u gimnaziji u kojoj je položio ispit zrelosti i predavao ne može biti uzor gimnaziljalcima samo zato što je bio fratar. Prorok je svugdje dobro došao, osim u svom zavičaju!

[7] www-KTA/ Sarajevo 11. rujna 2003.

[8] A.A. Hrvatskim gospojam. Glas Hercegovca, 8/1891.,br. 86., /str.1/ i br. 74., str. 1-2. Andrija Nikić, Humačka ploča i njezine poruke. Mostarski dani hrvatskog jezika. Mostar 1999., str. 209-248, ovdje 234-236.

[9] Tu izjavu je čuo, ponovio i za istinitost svjedoči Robert Sreter, glavni urednik HKR-a (Hrvatski Katolicki Radio) – 29. travnja 2004.

[10] Ponedjeljak, 29.9.2003. http://www.index.hr/

[11] Iz pjesme Razgovor s duhom hrvatskog jezika, 31. prosinca 1989.

[12] Ponedjeljak, 29.9.2003. http://www.index.hr/